Vole tradiciju: Stariji Hrvati još uvijek nisu spremni za kompostiranje tijela nakon smrti

Možda se nekima zasad čini kao daleka budućnost, no ona je već stigla u američkoj saveznoj državi Washington. U gradu Seattleu u veljači ove godine otvoren je prvi svjetski centar za kompostiranje pokojnih. Vizualno radi se o prostoru sličnom klasičnom krematoriju s bijelim ambijentom kakav poznajemo iz futurističkih filmova. S ključnom razlikom; umjesto u vatri, tijelo preminule osobe na posljednji ispraćaj odlazi u kapsuli s organskim materijalom. Pogrebnu uslugu koja za dobar dio običnih smrtnika zasigurno zvuči kao znanstvena fantastika obavlja privatna kompanija Recompose po cijeni prihvatljivijoj od ceremonije klasičnog ukopa i kremiranja.

Što starije osobe misle o mogućnosti da i u Hrvatskoj u bližoj budućnosti pokojnici ostanu uz bližnje, ali kao dio prihrane za novo stablo, cvijet ili povrće? Ako je suditi po nevoljkosti rijetkih koji su pristali reći svoje razmišljanje, ali ne i fotografirati se za anketu, tu vrst društvene osviještenosti morat ćemo još pričekati. 

“Jooj, nemojte mene. Snahe i sinovi bi me razapeli”, rekla nam je 75-godišnja Zagrepčanka želeći ostati anonimna. Pojasnila je i konkretan razlog. Usput otkrivajući da je vjernica, potvrdila je da bi promjena aktualnih pogrebnih usluga iziskivala široku javnu kampanju. “Kao katolici ovdje tradicionalno svi idemo u lijes, po Bogu i pravdi kak’ bi rekla. Danas je moderno spaljivanje jer nema grobova. Suprug mi je inače teško bolestan. Može umrijet’ za dan, a može za tri mjeseca, ne možemo znati. Mi u obitelji zasad još imamo starinski grob. Kad dođe trenutak, po starom hrvatskom katoličkom običaju, treba mu dati pomast i sve što ide s tim.”

Opaska da pogrebno kompostiranje ne isključuje specifični religijski dio ispraćaja, a jedina razlika je da se u tom slučaju tijelo brže raspada, nije pokolebala uvjerenje gospođe. “Je, znam. Slično kao što je i s kremiranjem. Da je bolje kremirati ako je čovjek jako bolestan, pa da se ne bi dalje prenijelo. Ali velim, starinski kršćanski običaj je ‘zemlja zemlji’. Tako da mislim da zasad to kompostiranje ovdje nije neka opcija. Ali, nikad se ne zna, nikad ne reci nikad. Dobro, ja i suprug smo na zalasku godina, on ima 82. S druge strane, tu su i mladi naraštaji, moja djeca, unuci. Tko zna što će biti. Mijenja se svijet, mijenjaju se ljudi, pa se možda i to uskoro promijeni. Jer mjesta za ukop već nedostaje”, opažanje je ove 75-godišnjakinje.

Drugi Zagrepčanin, iste senior generacije, još je dalje od ideje konačnog odlaska uz kompostiranje. “Mislite k’o i smeće? To mi je prvi glas. Kompostiranje je inače dobra stvar, zemlja se ponovo hrani. Ali za ljude? Ne znam baš, nisam za to. Neka bude kao i dosad, normalan pokop, lijes i ostalo i ništa drugo”, kategorično nam je komentirao 86-godišnjak koji je pristao na fotografiranje, no ime nam ne želi otkriti.

Uzbudljivo pionirsko rješenje iz SAD-a, iza kojeg stoji niz prednosti poput izravnog utjecaja na balans ekosistema i nastavak životnog lanca i nakon smrti, bilo je povod za razgovor s Cvijetom Biščević. Ova mlada arhitektica prije dvije godine ostavila je uredski posao, otvorila obrt i posvetila se permakulturnom dizajnu. U ‘zelenim’ krugovima poznata aktivistica na početku odmah ističe da je prvenstveno pasionirana komposterka. Tako je i svom obrtu za permakulturnu edukaciju i regenerativnu poljoprivredu nadjenula naziv “Kompost i kontekst”. Upravo oko spomenutog konteksta i možda još dostojanstvenijeg ispraćaja s ovoga svijeta, na početku smo dotakli osnove samog biološkog postupka.

Sastojak kompostiranja određuje i metodu primjene

Bišćević prvenstveno napominje da upravo kontekst kompostiranja odnosno sastojak koji se obrađuje diktira i izbor najbolje metode. ‘’U tom smislu je ovaj konkretan proces jako zanimljiv jer se radi o termalnom aerobnom procesu, gdje se ljudsko tijelo može kompostirati u periodu od 21 do 30 dana. Time se produljuje i taj ritual pokapanja, što je značajno za psihološki proces žalovanja. Pokojnikovi bližnji tek nakon tih 30 dana mogu doći do posmrtnih ostataka odnosno humusa svog člana obitelji ili prijatelja i s time onda učiniti što žele. Znači, mogu i ne moraju odnijeti na krematorij. A mogu, primjerice, na tom humusu u znak sjećanja zasaditi stablo.” 

Vraćanje tla u život i plodnost korištenjem komposta inače je glavna preokupacija naše sugovornice koja je cijelo desetljeće angažirana u edukaciji o mikroorganizmima i njihovim staništima. Za sebe voli reći da je arhitektica tla. Zato i kroz općenito kronični manjak organske tvari odnosno komposta na poljoprivrednom tlu Hrvatske s entuzijazmom prati i američku inovaciju u tradicionalnim načinima sahrane.

Dileme za religiozne ne bi trebalo biti

Da se pita edukatoricu Bišćević, vjeroispovijest općenito ne bi trebala biti prepreka za širenje tradicionalnih načina sahrane u Hrvatskoj. “Znamo da je prah uz glinu i pijesak jedna od mineralnih čestica u zemlji odnosno tlu. Tako da je ta simbolika nastanka i povratka u prah više nego jasna. U tom smislu je i proces kompostiranja pokojnih vraćanje plodnosti u tom magičnom ciklusu prerade organske tvari na Zemlji. I dopuštanje da život kruži, teče dalje i nakon smrti kojom kroz tu razgradnju u prirodu vraćamo hranjivost i novi život.’’

Ipak, navike su navike, posebice kad je u pitanju posljednji ispraćaj umrlih. No kao što i bez nas životni ciklus nastavlja dalje svojim tokom, novina iz savezne države Washington čini se kao fantastična ostavština za generacije koje dolaze.

“’Inicijativa je krenula još prije desetak godina, idućih pet je trebalo za promjenu legislative i dobivanje potrebnih dozvola. Prethodno su inicijatori trebali kroz znanstvena istraživanja dokazati cijeli proces. Testirali su tlo, temperaturu i ostale parametre, paralelno su na sveučilišnim odjelima provedene etičke i filozofske rasprave. Pored lobiranja vodila se i široka kampanja u kojoj je javnost senzibilizirana za promjenu. Dobro, Washington je i inače pomalo hippie savezna država pa je utoliko bilo i lakše krenuti tamo s inicijativom. Sada je ta procedura i provedbeni okvir prošla i u Coloradu, ne znam točno na kojoj razini, u formi pravilnika ili samog zakona. A u proceduri je i u Oregonu koji bi trebao postati sljedeća savezna država u Americi koja omogućava kompostiranje preminulih”, navodi Bišćević.

Kako to izgleda u praksi?

Slično ostalom biološkom materijalu, kompostiranje ljudi u praksi se odvija po jasno utvrđenom postupku. ‘’U ovom termalno aerobnom kompostiranju tijelo se pomiješa s drugom organskom tvari kao što je drvena sječka, sijeno, slama ili svježa trava. Sve zajedno položeno je u wessel, posmrtnu komoru nalik čahuri nešto većoj od dimenzija ljudskog tijela. Nešto poput lijesa. Zatim se u toj čahuri odvija kontrolirana termofilna reakcija. Postižu se temperature veće od 55 stupnjeva Celzijusa, što je ključno za ubrzavanje prirodne razgradnje koja se i inače događa svuda u okolišu, ali puno sporije.

Ako je potrebno, u toku procesa se dodaje kisik i taj recimo lijes se okreće radi prozračivanja sadržaja. Sve to radi se da nema neugodnih mirisa, što je općenito slučaj ako se radi po propisima. Kompostiranje nikad ne smrdi, jer se rotiranjem materijala i kisikom sprečava nastajanje metana ili dušikovih oksida. Nastaje samo malo ugljičnog dioksida od disanja mikroorganizama. Sve je digitalizirano i automatizirano. Tako da je i u ekološkom smislu taj način sahrane najpovoljniji mogući ishod”, ističe edukatorica permakulture.

Obitelj i prijatelji mogu i ne moraju biti na ovakvom ispraćaju. Ovisno o dogovoru, po završetku cijelog procesa u okolišu prilagođenoj kartonskoj kutijici preuzimaju kompostirane posmrtne ostatke. “U ovom slučaju je najmanji ugljični otisak sahrane. Uz to, na kraju stvaramo humus kojim možemo oploditi tlo. To je ta čar rekla bih koju ostavljamo prirodi i društvu nakon same smrti.”

Tri tjedna

I dok je psihološki oproštaj od umrle osobe podulji proces za one koji žaluju zbog gubitka, biološki odlazak je čak i ubrzan, kaže Bišćević. U Seattleu su uspjeli pogoditi pravilan omjer dušičnog i ugljičnog materijala da postupak uvijek traje 21 dan, što kompanija može jamčiti ožalošćenima. U početku je takva sahrana trajala oko mjesec dana jer nisu dodavani nikakvi mikroorganizmi, a period je skraćen dodavanjem određene količine tla s dobrim omjerom i gljiva i bakterija.

“One su važne u razgradnji jer lučenjem enzima pomažu puno bržu razgradnju kosti i zuba nego što je to uobičajeno. Dakle, u 21 dan sve se razgradi. To nije slučaj pri ukopu dva metra pod zemljom jer nema istih mikroorganizama na toj dubini i nema dovoljnih količina zraka. Dok je ova razgradnja jednaka onoj na dubini od 30 centimetara zemlje, gdje je najveća mikrobiološka aktivnost. Ali opet, razlika je jer u prirodi to ovisi o promjenjivim uvjetima, recimo temperaturi i suši ili kiši. Dok je ovo precizno kontrolirani proces”, tumači edukatorica.

Za razliku od Sjedinjenih Država, gdje se spomenuta inicijativa pozvala na dopušteno kompostiranje uginulih životinja na farmama, u Europi to još nije slučaj, dodaje Bišćević. “Zakonski nije moguće zakapanje kako i gdje se hoće. Također, tu ne treba zaboraviti ni profit koji se s uslugom ostvaruje. Sahrane kod nas obavljaju većinom lokalna javna poduzeća, pa bi i to iziskivalo promjene za treću mogućnost sahrane. Slično je s kompostiranjem biootpada. Da bi otvorili privatnu firmu za to, preduvjet je prvo Centar za gospodarenje otpadom, a onda ishođenje brojnih dozvola. U teoriji mogu imati svoj OPG i kompostirati svoj biootpad, ali ne mogu uzimati odbačeni s tržnica. Za to trebaju otpremnice i dozvola nadležnog ministarstva o uvjetima za otvaranje tog Centra.”

Za sve te promjene bitno je mijenjati postojeće zakone ili pisati nove, što u Hrvatskoj rijetko ide preko brzo, pa je i naša sugovornica na tragu razmišljanja seniora s početka – vidjet ćemo što će budućnost donijeti. S druge strane, što ranije poslovni krugovi, a možda i oni crkveni pažljivo vagnu okolišne i ekonomske pluseve i minuse i mogućnosti za svima dobro profit, možda i neće proći dugo do sličnih centara i u Hrvatskoj. Hoće li sadašnja generacija aktivnih umirovljenika prva to i dočekati, nitko ne može znati.

Zasad po ekološku osviještenost uz ”Stablo uspomena”

U međuvremenu, ekološku osviještenost i osobni pečat mogu ostaviti zahvaljujući dugoročnom projektu ‘’Stablo uspomena’’. Već dvije godine zajednički ga provode Posmrtna pripomoć i Hrvatske šume. Zainteresirani građani ili pokojnikovi bližnji u znak dugotrajnog sjećanja na stablu jednokratnom uplatom mogu osigurati personaliziranu pločicu s imenom i prigodnom porukom. Dosad je u sklopu kampanje zasađeno oko dvije i pol tisuće stabala na Sljemenu i Učkoj, a nova bi ujesen trebala naći svoje mjesto pod suncem u Slavoniji ili Dalmaciji, najavljuju organizatori.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.