Kako biti sretan u mirovini? ‘Sreća je ovdje i sada!’

Odlazak u mirovinu velika je promjena i mnogi s nestrpljenjem očekuju trenutak kad se više neće morati svaki dan ustajati ujutro i ići na posao. Tad će, misle, napokon biti vremena za druženja, hobije ili samo odmaranje i uživanje. Međutim, nakon početne sreće, mnogi umirovljenici počnu osjećati nostalgiju za vremenima kad su radili i družili se s kolegama.

“Kad odeš u mirovinu izgubiš neko svoje okruženje, kolege… Nema više poslovnih partnera, sastanaka, ničega. I onda se najednom nađeš u nekoj praznini u kojoj nema nikoga osim djece i rođaka. I ako te tad netko ne potakne ili ako sam sebe ne guraš, dođeš do toga da sjediš u kući i sav si jadan. A ako sjediš u kući, onda dolaze bolesti i misliš o glupostima, o problemima, svemu i svačemu”, kaže Mladenka Mašina iz Udruge umirovljenika Jazine.

“Oduvijek sam bila jako aktivna i bila članica raznih udruga, no kad sam došla u mirovinu, iznenada sam počela primjećivati da mi se nitko više ne javlja, kao da me nitko od tih ljudi ne prepoznaje. Nekako mi se čini da kad ljudi dođu u mirovinu, više ih nitko ništa ne pita. Ako se tada sam ne pokreneš, ništa od toga. Čini mi se da se kod nas ne potiče dovoljno starije da se druže i da izlaze”, kaže Mladenka.

Iskustvo gospođe Gojmire Pejić i iste udruge bilo je još bolnije jer se njezin odlazak u mirovinu poklopio sa smrti supruga.

“Meni se dogodilo da mi je muž otišao u mirovinu i baš u to vrijeme zove me šef s posla i pita hoću li ići u prijevremenu mirovinu jer imam uvjete za to. Odmah sam pristala jer smo se muž i ja dogovorili da ćemo ići na Hvar. I ja u drugom mjesecu odem u mirovinu, a muž mi umre u 12. mjesecu”, kaže gospođa Gojmira.

“Ostala sam sama i totalno izvan sebe. Da sam ja znala što je njemu, da je išao na vrijeme doktoru i da smo znali od čega boluje, ja bih ostala raditi još barem dvije godine dok se malo ne snađem. No odjednom ostaneš sam. Od nas petoro, ja ostala sama u kući. I onda sam razmišljala skoro godinu dana što i kako i upisala se na rekreaciju, pa u ovu udrugu i pomalo je krenulo. No kad se dogodilo, to je meni bio šok. Taman smo na otoku sve sredili i spremili se da preselimo dolje, i onda odjednom kraj. Totalni šok.”

Umirovjenje je i sreća i nesreća

Da je odlazak u mirovinu istovremeno i sreća i nesreća, potvrđuje nam i doktor Hrvoje Handl, psihijatar iz bolnice Sveti Ivan iz Zagreba.

“Prvo, tu je problem separacije. Bilo kakva ključna promjena u životu – promjena mjesta stanovanja, nečija smrt, promjena posla, bolest – to su sve separacije. Tako je i odlazak s posla u mirovinu separacija. No ljudi nisu svjesni koliko na njih utječe promjena te vrste i vide samo jedan aspekt, a to je: ‘Hvala Bogu, sad se više neću morati dizati ujutro i bit će mi super’. Ne razumiju ovaj drugi aspekt promjene, jer svaka promjena donosi jedan dio gorkoga. A onda do izražaja dolazi naša sposobnost prilagodbe koja se manifestira još od doba kad smo bili djeca. Jar ako smo od djetinjstva osjetljivi na promjenu i na odvajanje, onda ćemo to nositi dobar dio života ako se psihoterapijski ne pozabavimo samima sobom”, kaže doktor Handl.

“Kad zamislite da netko radi 30 ili 40 godina na jednom mjestu, i ima jedan te isti ritam, bez obzira na to što se veseli mirovini, njegovo tijelo shvati da više nije tako uposleno i počne buniti. Tijelu isto treba prilagodba. Mislim da mi to duboko u sebi ne razumijemo i ne poštujemo te podsvjesne dijelove sebe.” Druga stvar koju navodi doktor Handl je pojava tuge i osjećaja beskorisnosti te nedostatak strukture.

“Posao nam uvijek donosi neku strukturu, a mi smo bića od strukture i jako je volimo. I kad smo bili male bebe, voljeli smo imati neki raspored – hranjenje ili spavanje u određeno vrijeme. A posao nam je uvijek donosio strukturu i te neke rituale – pozdravljanje s kolegama, kava, raspored posla, pauze. Kad čovjek dođe u mirovinu, gubi tu strukturu. Umirovljenici bi si trebali postaviti neku strukturu bez obzira na to što sada više ne rade pa da se u određeno vrijeme dižu, rade nešto, vježbaju, obavljaju higijenu, čitaju novine i piju kavu sat vremena kao što su oduvijek željeli. Dakle, da si nekako strukturiraju dan i strukturu s posla presele nekako na strukturu u mirovini”, kaže doktor Handl.

“I treće, često vidim kod ljudi koji su duboko uronjeni u svoj posao, vole ga i posvećeni su mu, često se s tim poslom identificiraju, misle da je njihov unutarnji uspjeh uspjeh, zapravo uspjeh na poslu i nikako da to dvoje odvoje. Takvi ljudi misle da je većina njihove ličnosti i onoga što oni jesu – njihov posao i koliko su na tom poslu uspješni. Ljudi misle da je to što su uspješni na poslu znak da su sretni ljudi. A to je preslikavanje one priče koju imamo u društvu i još od ranije. Na primjer: Ako imam sve petice, onda sam sretan učenik ili ako sam dobro dijete, onda sam omiljen u društvu. Kao da ne možemo biti sretni sami sa sobom, kao da ne možemo voljeti sami sebe samo zato što smo se to jutro probudili, dan je i sunce sija”, kaže doktor Handl.

Biti sretan sam sa sobom

Važno je, kaže doktor Handl, naći način da budemo sretni sami od sebe, jer ljudima koji su čitav život brinuli za nešto ili nekog drugog, kad to izgube njihov ego više neće biti realiziran i biti će nesretni. Takvi ljudi često smisao nađu u nečemu drugome i tome se posvete kao što su se posvetili poslu pa krenu volontirati, brinuti se o unucima, susjedima, vrtu. Naravno, uvijek je pitanje koliko to posvećenje ‘na van’ donosi sreće i oduzima nas nama samima. Mi bismo zapravo trebali biti bića koja su u stanju sami sebe voljeti bez da učinimo išta. Trebali smo biti sretni jer smo takvi kakvi jesmo, što možemo sjediti na terasi i gledati prirodu. Dakako da to ne isključuje odnose. U odnosima i u poslu pronalazimo realizaciju vlastitog sebstva, odnosno tog selfa ili ega. I onda imamo problem da kad toga nestane, postajemo nesretni”, kaže doktor Handl.

Događa se da umirovljenjem ljudi izgube one ljude s kojima su radili. Izgube i druženja koja sada izgledaju puno drugačije, dodaje.

“Događa se i da te ljudi zanemare, nisu više uz tebe. Ostaju ta neka prijateljstva koja su zauvijek, no postoje ti ljudi s kojima si mislio da si dobar, a oni više nemaju isti ritam kao ti. Postoje i ljudi koji si međusobno zavide pa će ti netko zavidjeti jer si u mirovini, a on nije. I zato se možda netko neće družiti s tobom, a to neće priznati”, kaže doktor Handl.

“U mirovini imaš obavezu prema sebi”

Gospođa Mladenka s početka naše priče kaže kako čovjek mora aktivno raditi na sebi da bi mu bilo bolje: “Dok radiš, imaš neke obaveze. A kad dođeš u mirovinu, više nemaš obaveza prema drugome, ali imaš prema sebi. Ja se rekreiram svako jutro u osam sati. Ujutro se dignem iz kreveta i ravno u more. Ja to sebi zadam. Ali tako djelujem i na svoje prijateljice. U društvu je sve lakše. Kod nas se malo izgubila i ta komunikacija i druženje, što je šteta.”

“Moraš siliti sebe, a da bi ti mogao, moraš malo siliti i ove sa strane. Pa kako su ljudi došli u udrugu? Netko ih je pozvao! Rekao im da dođu na ples i na druženje. Ja nedjeljom ne gledam televiziju, ali sam redovito dolazila na ples. To traje od osam do ponoći, pa i dulje. Mi plešemo – dobro, nema baš dovoljno muških, ali plešemo same, skačemo, zabavljamo se. Treba ljude poticati da se pokrenu, da izlaze i da se druže. Jednom kad dođeš i vidiš, onda je već lakše”, kaže Mladenka.

U mirovini druženja ne dolaze sama od sebe

Doista, dok radimo, druženja dolaze sama od sebe jer na poslu uvijek zateknemo kolege. No u mirovini se za društvo valja potruditi, kaže doktor Hrvoje Handl.

“Ljudi se i u tome razlikuju po karakteru. Oni koji su manje tašti i narcistični, koji nemaju osjećaj da su sami po sebi Bogom dani pa će ih se netko sjetiti i nazvati ih nakon, ne znam koliko, godina – lakše ostvaruju kontakte. Zato jer su proaktivni i ne čekaju da se netko njima prvi javi. To se na engleskom kaže entitelment, odnosno ‘imati pravo na nešto sam po sebi’, kad misliš da imaš etiketu poželjnoga. Misliš da će ti se svi javiti, pozvati te na ručak jer to nekako zaslužuješ. No odnosi su dvosmjerni i oni se njeguju. Odnosi su kao biljka koju obje strane zalijevaju i to vrijedi za čitav život. Ako nisam toliko tašt i uvredljiv i ulažem u odnos, onda će mi se to vratiti”, kaže doktor Handl.

Ljudi bi se, kaže Handl, trebali pripremati za mirovinu jer koliko god da se mirovini veselili, taj prelazak nije uvijek lak. “Nakon 40 godina rada nije lako probuditi se u ponedjeljak i ne morati nigdje ići. Ti se ljudi godinama poslije bude u isto vrijeme i u isto vrijeme imaju neke svoje potrebe. Na tome bi trebalo puno raditi, razumjeti svoje nesvjesno koje kaže da imamo pravo da nam to nedostaje.”

“Tu je i proces tugovanja kojega treba odraditi, jer prisutna je i tuga, a ne samo sreća što, eto, više ne ustajemo rano i ne moramo ići na posao. Svoj posao treba i odtugovati. Događa se i da kod ljudi koji su se tek umirovili, odradi malo psihosomatika i somatika pa kažu da su baš sad, kad su slobodni i treba im biti lijepo, počeli neki zdravstveni problemi. Na to treba biti spreman. To je priča o tijelu. Tijelo ima svoje godine na koje treba pristati. Imamo proljeće, ljeto, jesen i zimu. Jako važno znati kad je, kako se ono kaže, došla zima života i kad je vrijeme za umiriti se i gledati druge kako rade.”

“Mislim da je period mirovine jako važan period u kojem živiš jedan drugačiji život koji je jedna vrsta refleksije prema sebi, prema prošlosti, održavanja nekih znanja i iskustava, ali i druženja s ljudima, obitelji i slično. Svi smo u životu doživjeli neke brze faze, no mirovina je vrijeme usporavanja. Ne treba se zavaravati time da smo zauvijek mladi. Kad svaku godinu života odživiš onako kako bi trebao, onda i kad ti dođu kasnije godine, to se čini prirodnim”, nastavlja.

“Vrijeme mirovine je naše vrijeme i vrijeme da možda i društvo nešto vrati nama. Mislim da je jako važno da čovjek bude sretan ovdje i sada, ne s onim što se dogodilo ili što će se dogoditi, nego s onim što je sada. Ima umirovljenika koji stalno pričaju nešto poput: ‘Ja sam 45 godina radio ovo ili ono…’. Mislim da to nije sreća. Sreća je ovdje i sada. Mislim da su najsretniji ljudi koji to shvate. Sadašnji trenutak je zapravo jedini kojeg imamo”, kaže doktor Hrvoje Handl.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.