Gotovo 20 godina od uvođenja obaveze izdvajanja iz plaće u drugi mirovinski stup, građani su se organizirali s ciljem zagovaranja svojih interesa kao ulagatelja u obvezne i dobrovoljne mirovinske fondove. Osnovana je Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova kojoj je zadaća, među ostalim, i povećanje svijesti građana o postojanju individualne mirovinske štednje, kapitalizaciji te štednje, ali i ulozi mirovinskih fondova te o mogućnostima koje im odabirom fondova stoje na raspolaganju.
“Cilj nam je prvenstveno raditi na povećanju informiranosti i educiranosti o ovoj važnoj temi”, ističe Manuela Ćelić Marušić, izvršna direktorica javnosti nedavno predstavljene Udruge koja okuplja ekonomiste, pravnike, profesore, financijske analitičare, poduzetnike, studente, komunikacijske stručnjake, ljude iz raznih područja rada i djelovanja. Njihova raznolikost, dodaje, na neki način i odražava činjenicu da je ovo tema koja se tiče svih hrvatskih građana.
“Čudim se, zapravo, kako Udruga već ranije nije osnovana. Mnogi ljudi su nam nakon predstavljanja komentirali kako su se pitali tko će pokrenuti takvu inicijativu. Bilo je to pitanje vremena. Mirovine su, naime, tema koja se tiče svih nas. Mnogo toga u životu je neizvjesno, ali da starimo to je činjenica i vrijeme mirovine je ono što nas sve, nadamo se, čeka.”
Tako se sada, pored Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA) kao tijela koje nadzire rad mirovinskih fondova, kao zainteresirana strana pojavila i inicijativa građana. U obvezne mirovinske fondove, ističe, Ćelić Marušić, ulaže preko 2 milijuna ljudi. Kad pribrojimo i ulagače u dobrovoljne mirovinske fondove, bližimo se brojci od 2,5 milijuna.
“To je jako mnogo građana koji do osnutka Udruge nisu imali glas koji bi zastupao njihove interese, a radi se o imovini, odnosno štednji građana, većoj od 130 milijardi kuna.”
Nužno je propitivati adekvatnost ulaganja našeg novca
“S nadležnim institucijama očekujemo dobru suradnju, jer smatramo da ćemo im biti kvalitetan sugovornik i partner u izgradnji održivog mirovinskog sustava. Jedan od ciljeva, nam je, uspostava apolitične, neovisne, na struci i činjenicama zasnovane platforme dijaloga zainteresiranih dionika – radnika, poslodavaca, fondova i države.”
Glavni cilj Udruge je, navodi, propitkivanje adekvatnog upravljanja novcem građana. Društva za upravljanje mirovinskim fondovima, ističe njezina izvršna direktorica, nisu im neprijatelji, jer su jako zainteresirani za njihovo dobro poslovanje.
“Na kraju krajeva mi smo im dali svoj novac na upravljanje! Naša budućnost i doslovno je u njihovim rukama. Prirodno je i legitimno zato postavljati pitanja što se s našim novcem radi, tko i kako njime upravlja, koliki su prinosi i jesu li dovoljni, jesu li mogli biti i bolji, i u konačnici, ako nismo zadovoljni, možemo li svog ‘agenta’, odnosno fond, promijeniti. To bi trebalo biti lakše, nego je trenutno moguće.”
Razgovarajući s ljudima o budućnosti mirovina i izdvajanjima u drugom stupu, jedan ju je prijatelj, prepričava naša sugovornica, pomalo sarkastično upitao: “Kaj ti fakat vjeruješ da su to tvoji novci?”
Da, naglašava, to jesu naši novci, na našim individualnim računima, pod našim imenom i prezimenom. Netko tim novcima upravlja, kako bi nam osigurao određeni prinos. Otvaranje pitanja upravljanja tim novcem, jest, dodaje, odraz nepovjerenja u državu i društvo.
Građani nisu osviješteni da je to njihov novac
Zabrinjavajući je podatak kako samo 4 posto novozaposlenih građana prilikom isplate prve plaće bira mirovinski fond u koji će se uplaćivati njihovi doprinosi. Za čak 96 posto njih to automatizmom odradi REGOS.
“96 posto ljudi ne bira tko će upravljati njihovim novcima? Nemoguće je da su toliko financijski nepismeni! Jesu li toliko relaksirani pa ne odlučuju i ne provjeravaju koliko je koji fond uspješan? Zar svima jednako vjeruju ili im je možda svejedno jer ne vjeruju nikome?” pita Ćelić Marušić.
foto: Pixabay
Zabrinjavajuća je činjenica, ističe izvršna direkotorica Udruge članova obaveznih i dobrovoljnih mirovinksih fondova, što je generalno niska osvještenost radno aktivnih građana o bruto plaći i doprinosima koji se iz nje izdvajaju. Doprinose za mirovinsko osiguranje doživljava se, dodaje, kao nešto što za nas uplaćuje poslodavac, a ne kao svoje novce uz osobnu odgovornost za njih.
“U toj inertnosti i nedostatku brige za svoje novce, sigurno ima i velikog dijela nepovjerenja. Ako pogledamo koliko je korupcija dio naše države, kolike su afere koje se više niti ne zataškavaju, nego su postale dio svakodnevice, ne treba se čuditi nepovjerenju i iseljavanju mladih, što je dodatni problem u održivosti mirovinskog sustava. Ja vjerujem da Hrvatska može bolje, a u mirovinskom sustavu ne samo da može, nego i mora bolje, i to danas.”
Zabrinutost za buduće mirovine je velika
Za svoje mirovine i budućnost, trebali bi biti jako zabrinuti, upozorava naša sugovornica. Ako ključni čimbenici koji utječu na mirovine; zaposlenost, odnos radno aktivnog stanovništva i umirovljenika, demografski trendovi, iseljavanje i sl., ostanu isti kao danas i ako se ovakvi gospodarski i demografski trendovi nastave- mirovinski sustav je jednostavno neodrživ.
U prvi mirovinski stup, stup međugeneracijske solidarnosti izdvaja se 75 posto doprinosa, a u drugi stup 25 posto. To znači, pojašnjava, da tri četvrtine sredstava ide odmah u potrošnju, tj. za isplate sadašnjim umirovljenicima. Manji dio je, dodaje, naša osobna imovina koja je na računima u mirovinskim fondovima i kojom možemo raspolagati u trenutku odlaska u mirovinu.
“Kako se glavnina isplate mirovina temelji na tzv. sustavu generacijske solidarnosti, pitam se gdje su ti mladi ljudi koji će sutra raditi da bi se meni isplaćivala mirovina i kakvi su naši gospodarski trendovi koji bi trebali generirati zaposlenost i rast? Hrvatski mirovinski sustav, ovakav kakav je sad, je matematički neodrživ. Ne morate biti financijski stručnjaci da biste zaključili kako ćemo mi živjeti lošije od sadašnjih umirovljenika, a složit ćete se da su današnji iznosi mirovina nedovoljni za život!”
Što bi moglo doprinijeti održivosti prvog i drugog mirovinskog stupa?
U Udruzi smatraju kako bi drugi mirovinski stup, odnosno individualnu štednju, trebalo jačati, ali ne na način povećanja postotka izdvajanja iz plaća, već drugačijim ulaganjem. Uz to, trebalo bi i liberalizirati mogućnost izbora, ali i uplate.
“U drugom stupu su naša osobna sredstva, kojima ćemo raspolagati u trenutku odlaska u mirovinu, ali to je i dalje premalen dio doprinosa zbog čega će glavnina naših budućih mirovina biti osuđena na uplate budućih osiguranika. Ako bi se loši trendovi nastavili, pitanje je koliko će se mirovne u budućnosti moći namiriti na temelju međugeneracijske solidarnosti.”
Izdvajanja od 5 posto bruto plaće ulaže se u jedan od četiri obavezna mirovinska fonda, u A, B ili C kategoriji, a prema zakonskoj obavezi oni 50 posto portfelja moraju ulagati u obveznice.
Kategorije se razlikuju ovisno o vrsti ulaganja i riziku. Fond tipa A rizičnija je kategorija jer veći dio portfelja ulaže u dionice, B fondovi umjereno su rizični jer minimalno 50 posto imovine ulažu u obveznice, dok fondovi kategorije C najmanje 70 posto imovine fonda ulaže isključivo u državne obveznice.
Veliko ulaganje u državne obveznice u Udruzi smatraju nedovoljno dobrim te se zalažu za ulaganje u vrijednosne papire poduzeća i globalne ETF-ove (exchange trade funds). S vremenom bi trebalo povećavati udjel ulaganja u instrumente koji bi ostvarivali veće prinose, a građanima bi u tome, ističu, trebalo dati veće mogućnosti izbora.
Zašto bi drugi stup uopće bio obvezan, pita se izvršna direktorica Udruge. “Ako se radi o našoj osobnoj imovini, možda postoje i neke druge forme štednje za mirovinu. Uostalom, mogu li se sredstva u drugom stupu uopće nazvati mojom osobnom imovinom, ako ja njome ne mogu slobodno raspolagati? I, što mi znači uopće izbor između četiri fonda, ako sam obvezna uplaćivati sredstva u njih?”
Socijalne garancije, naglašava, donekle moraju postojati, ali smatra da je jedino kvalitetno dugoročno rješenje dodatno jačanje individualne štednje.
“Pitanje mirovina nije samo pitanje matematike i izračuna, već je kompleksno ekonomsko, društveno i političko pitanje, na koje treba tražiti odgovore koji će jamčiti zaštitu individualnih prava, ali i održivosti sustava na makroekonomskoj razini. Udruga je tek počela s radom, ali smo okupili dovoljan broj kompetentnih ljudi koji će u iznalaženju rješenja sigurno dati konstruktivan i vrijedan doprinos.”
Više utjecaja tržišta, manje države
Ako smo se odlučili za tržišno gospodarstvo, tržištu bi, naglašava, treba dopustiti da djeluje po tržišnim principima. U Hrvatskoj je prevelik udio države u gospodarstvu, a mnoga su područja preregulirana.
“Mirovinska društva trebaju funkcionirati na tržišnim principima, a ne kao produžena ruka države. Mi bismo kao Udruga voljeli doprinijeti mijenjanju svijesti naših građana, postavljati pitanja, jačati odgovornost i brigu o vlastitim sredstvima, ali i odgovornosti za upravljanje tuđim sredstvima, bilo na nivou fonda ili države. Želimo dati hrabrost za promjene.”
Pitanje mirovina je jedno od najvažnijih pitanja, kako za državu, zbog proračunskih iznosa, tako i za pojedinca. Mirovine su pitanje osobne egzistencije i elementarno životno pitanje. No, u iznalaženju boljih rješenja, zaključuje izvršna direktorica Udruge članova obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova Manuela Ćelić Marušić, otvorio se velik broj ekonomskih, društvenih, socijalnih, političkih, vrijednosnih pitanja kojima će Udruga sigurno doprinijeti.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
