Aktivno starenje

Mirjana Drobina: ‘Želim da se umirovljenici dignu s kauča, urede i izađu iz kuće’

Nakon sjajne karijere u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Mirjana Drobina i u mirovini nastavlja raditi ono što najbolje zna – osmišljavati i organizirati kvalitetne kulturne sadržaje. U fokusu su joj umirovljenici i rad za opće dobro.

Objavljeno

|

Mirjanu Drobinu upoznala sam prije više od deset godina. Tada je, kao i veći dio svoje plodne i bogate karijere, vodila marketing i odnose s javnošću Etnografskog muzeja u Zagrebu. Spojio nas je zajednički projekt koji je osmislila, a u kojem je uspješno spojila naizgled nespojivo – izložbu o bojama i građevinsku industriju.  Ali takva je Mirjana. Tvornica ideja – kako je od milja zove i suprug.

Mirjana Drobina od prošle je godine u mirovini, a to u njezinom slučaju baš nikako ne podrazumijeva mirovanje. Za nju je to bio samo formalni kraj jedne životne etape koju je odmah, doslovno sutradan nastavila u drugoj formi. Angažirala se u udruzi RUK – Radna udruga kreativnosti koju je osnovala njezina prijateljica Marina Marinović Rajković te u okviru poziva “Akrivni u mirovini”, sufinanciranog iz Europskog socijalnog fonda, osmišljava kulturne programe za umirovljenike.

“Ideja vodilja bila mi je doprinijeti zajednici, učiniti nešto dobro za opće dobro”, otkriva nam Mirjana te naglašava kako su razvoju čitave jedne dimenzije izuzetno pomogle mogućnosti koje je otvorila Europska unija.  “Čovjek može svašta htjeti i svašta lijepoga zamisliti, ali ako nema novaca, sve je uzalud”, zaključuje. 

Kultura dostupna svima

I vlastiti odlazak u mirovinu dodatno ju je inspirirao na djelovanje. Naime, uz uglavnom znatno smanjena primanja, umirovljenici teško izdvajaju sredstva za kulturna događanja. Ulaznice za izložbe, kazališne predstave, gostovanja i koncerte, usprkos umirovljeničkim popustima, i dalje su prilično skupe i za njih se rijetko nađe mjesta u budžetima penzionera. A želja i glad za takvim sadržajima veća je nego ikad, kaže, “Konačno u mirovini imate vremena za mnoge stvari koje dok radite jednostavno ne stižete napraviti. Zato su svi naši programi za umirovljenike besplatni. Oni su spoj želja, htijenja i mogućnosti da nešto ostvariš”, rezimira Mirjana Drobina. 

Karijeru je započela u poznatoj zagrebačkoj školi stranih jezika, gdje je radila u marketingu, a potom se zaposlila u Etnografskom muzeju. 

Muzeji su tu za građane

“U vrijeme kad sam došla, počela se buditi svijest da mi kao kulturna institucija moramo puno toga – naše sadržaje, programe, izložbe – prilagoditi publici. Počelo je razumijevanje te priče na drugi način. Dakle, da nije publika tu zbog nas, nego upravo suprotno. Nisu kustosi, znanstvenici i muzejski pedagozi sami sebi dovoljni. Sve je trebalo približiti i podijeliti s lokalnom zajednicom, a budući da je Etnografski muzej nacionalni muzej, ta se ideja proširila na cijelu Hrvatsku”, prisjeća se Mirjana.

Već je tada aktivno počela osluškivati potrebe i želje sugrađana, raditi izravno s korisnicima, promišljati i razmišljati izvan okvira. “Tako smo nekako počeli surađivati s brojnim sponzorima i razvijati programe koji su pratili izložbe. Uz svaku izložbu i po nekoliko različitih programa koji su pokrivali  sve potrebe publike – od djece pa do umirovljenika.” 

2012. godine osmislila je projekt “Dajmo djeci korijene i krila” sa željom da djeca od najmanjih nogu počnu upoznavati tradicijsku kulturu i shvaćati njezin značaj. 

“Dajmo djeci korijene i krila”

“Igračke se nalaze na UNESCO-ovom popisu nematerijalne kulturne baštine, a nematerijalna baština podrazumijeva vještine koje pak umiru s majstorima. U to vrijeme, u cijeloj su Hrvatskoj bila svega četiri majstora koji su izrađivali igračke. I tu mi je postalo jasno da bake još znaju djeci objasniti ponešto o tradicijskim igračkama, ali mame već više ne znaju. Tako sam shvatila da moramo kreirati potrebu za igračkama kako bi majstori opstali”, otkriva nam Mirjana Drobina. 

Marina Marinović Rajković i Mirjana Drobina (foto: Sandro Bura)

I projekt je krenuo. Vjetar u leđa dali su mu župan Krapinsko-zagorski te Radio Kaj kao medijski pokrovitelj koji su podržali njezinu ideju da Etnografski muzej vrtićima u Hrvatskoj donira kutiju s tradicijskim igračkama, izrađenim specijalno za njih, u skladu sa svim vrtićkim pravilima i standardima. Dakle, igračke obojane ekološkim bojama, bez oštrih rubova, bez čavala i oštrih vijaka, kroz koje su se djeca upoznavala s nekim drugačijim igračkama, igračkama s pričom i tradicijom. Kroz njih su učili i o nekadašnjem načinu života i običajima. 

“Bez korijena ne možemo dobiti krila”

“U okviru projekta posjetili smo više od 136 vrtića u Hrvatskoj, donoseći djeci igračke. Osim toga, željela sam im pokloniti i priču pa sam angažirala Dijanu Zorić iz Laboratorija zabave da ju napiše i da osmisli samu predstavu. Ne mogu vam opisati oduševljenje djece kada bi naša vesela karavana stigla i kada bi ugledali sve te divote koje smo donosili.”

Mirjanina je zamisao od samoga početka bila obići sve vrtiće u Hrvatskoj. “Tako da vjerujem da ću još dugo raditi na tom projektu. Odlično surađujemo s lokalnim zajednicama – bili smo svuda – od Dubrovnika do Čakovca, od Vukovara do Istre.”

Budući da je prošle godine otišla u mirovinu, a autorica je projekta, nastavlja ga provoditi i dalje te nastavlja svoj angažman u matičnom muzeju. Važno joj je, kaže, da djeca dobiju priliku upoznati kulturu i tradiciju svoje zemlje i da im ona zauvijek ostane u sjećanju. “Izuzetno je važno djecu osvijestiti, pokazati im koliko su važni korijeni jer bez njih ne možemo dobiti krila”, poetski zaključuje Mirjana. 

Dinamično i radno i u mirovini

Iako više ne odlazi u ured svakoga dana, njezini su dani uglavnom radni, aktivni i dinamični. “Imam tu sreću da živim na Jarunu pa odmah ujutro sjedam na bicikl i napravim krug oko jezera. To je moj zen početak dana. Priroda, ptičice mi pjevaju i, ako dođem dovoljno rano, gotovo da i nema ljudi. U prizemlju moje zgrade ima puno kafića i mi susjedi se tu nalazimo na kavi, kao u dvorištu. Tada puno komuniciramo, razgovaramo, razmjenjujemo razne informacije. Osim toga, cijeli dan nastavljam komunicirati – telefonom uglavnom, ali i mailom.  Moj suprug time nije pretjerano oduševljen, ali i njega nastojim uključiti”, priča nam. 

Ono što motivira ovu kreativnu i aktivnu ženu jest ljubav prema bližnjemu. 

Voli bližnjega svoga

“Volim ljude i uvijek u njima vidim nešto dobro. To onda želim izvući van. To me veseli – sretna sam kad vidim da je netko u mojoj blizini sretan i da može dati nešto od sebe. Kroz život toliko toga sakupiš – i lijepih i ružnih stvari, ali moj je izbor da pamtim samo sretne dane”, kaže Mirjana. 

Sa sobom nosi velik broj kontakata – to je njezina “popudbina” iz Etnografskog muzeja koja joj, kaže, silno olakšava život. Iako nemam radnog vremena, aktivna je čitav dan. Organizira, dogovara, informira, povezuje. Svakoga tjedna organizira posjet po jednoj izložbi koja je u tom trenutku aktualna u Zagrebu, a uz svaku izložbu, tu je i kreativna radionica, tematski povezana sa samom izložbom. 

Ideja za ovu vrstu programa u Mirjaninoj se glavi rodila davno, dok je još bila zaposlena i prije nego li je pandemija koronavirusa sve stavila na čekanje. “Razmišljala sam o tome da sve muzealce – dakle sve moje kolege, a naročito one umirovljene, vodim po raznim zanimljivim izložbama u Europi. Željela sam pronaći turističku agenciju s kojom bih to mogla ostvariti. I prije smo znali odlaziti grupno na izložbe, tu i tamo, ali ljudi se teško dogovore, teško je pronaći termine koji svima odgovaraju. S druge strane, da bi cijela priča bila održiva i isplativa, morate napuniti autobus. Od toga je sve krenulo”, prisjeća se Mirjana. 

“Mislila sam si, zašto da penzići čekaju Noć muzeja da bi vidjeli neku izložbu? Zato smo osmislili program koji im to omogućuje doslovno svakog tjedna. Ovaj projekt trajat će još dvije i pol godine i doista nas čeka još puno kvalitetnih sadržaja. Korona nam je malo pomrsila račune, ali ne damo se. Maštam o mogućnosti da Europska unija omogući i neku međudržavnu suradnju pa da doista realiziram svoju prvotnu ideju – to bi bila bajka!” zaneseno priča Mirjana Drobina. 

Radionice pričanja priča (foto: Sandro Bura)

U kulturnom dijelu projekta postoji velik broj sadržaja. Osim obilaska izložbi jednom tjedno, tu su i radionice pričanja priča. “Storytelling su umirovljenici sjajno prihvatili – žele naučiti pričati priče na zanimljiv način kako bi razveselili unuke. Mišljenja sam kako bi pripovijedanje trebalo uvesti i u muzeje – tu postoje sjajni sadržaji, ali im često nedostaje kontekst i priča koja se skriva iza samih izložaka ili koncepta. Puno toga ima u našim fundusima, a taj sadržaj naprosto ne dolazi do ljudi”, dijagnosticira Mirjana. 

Umirovljenicima nude razloge da ustanu s kauča

Osim umirovljenika, u njezinu su fokusu i djeca. “Oni su danas jako pametni i napredni. Ono što su nekad djeca bila u petom razredu, danas su već u prvom. Puni su informacija i ne zadovoljavaju se bilo čime. Žele neku dodanu vrijednost, nešto što će sve učiniti zanimljivijim, nešto interaktivno i kreativno. Muzeji i ostale kulturne institucije tu činjenicu moraju prihvatiti i prilagoditi se novom vremenu”, poručuje. 

Projekt na kojemu trenutno radi, naglašava, osim što donosi kvalitetne sadržaje, za cilj ima i potaknuti umirovljenike da se ne pasiviziraju, da se ne zatvore u sebe, u svoje kuće i stanove, već da se pokrenu i da pronađu motivaciju za kvalitetan život. 

“Nastojimo im ponuditi razloge da ustanu s kauča, da se urede, lijepo odjenu, našminkaju i izađu iz kuće. Da se nahrane ljepotom. Jer jednom kad se povučeš iz svijeta i začahuriš, teško ćeš se pomaknuti”, poručuje Mirjana Drobina.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version