Mozaik

Jedan dan s gerontodomaćicama na terenu: I spremačice i psihološka pomoć

Starenje stanovništva sve je izazovniji trend i u Hrvatskoj. Širenje mreže socijalnih usluga, poput pomoći u kući, donosi višestruke koristi u zajednici. Pokazalo se to i u okolici Vrbovca. U trećem serijalu projekta ‘Zaželi – program zapošljavanja žena’ pomoć gerontodomaćica na terenu ima više od 200 korisnika.

Objavljeno

|

Sve je krenulo još 2016. godine kada su sa Zavoda za zapošljavanje kroz vrbovečki Crveni križ angažirali prvu skupinu nezaposlenih ili teško zapošljivih žena za brigu o starijima, nemoćnima i samcima u selima u okolici. Bio je to pun pogodak i dvosmjerno korisna ulica. Kako za žene koje su se zaposlile, tako još više za umirovljenike s kojima su se kroz godine zbližile. Osim prve ruke pomoći u kući u nekim su slučajevima potrebitima čak postale bliskije od obitelji. 

Takav je dojam ostao nakon što smo s jednom od njihovih anđela, kako ih od milja zovu, Natašom Radić Nađ i dvije kolegice iz Crvenog križa, otišli do zabačenih brega u jutarnji obilazak dvoje korisnika.

Prva adresa – samačko domaćinstvo u selu Hruškovica. 65-godišnji Ivan Petrak dočekuje nas ozaren u dnevnom boravku. Naša gerontodomaćica odmah provjerava stanje u kuhinji, odlazi po drva kako bi zaliha potrajala do idućeg posjeta. Za to vrijeme gospodin Ivan priča nam koliko mu znači ta pomoć u kući. “’Nataša dođe dvaput tjedno, ponedjeljkom i srijedom. Evo, donese mi drva, počisti, opere. Puno mi to znači. Živim sam. Svi su pomrli. Dođe mi još ovaj sused tu preko. U dvorištu je kod mene imal svinje, počel je travu kositi, ali onda je strgal kosu. I sad ga više nema.” 

Ivan je mirovinu zaradio u PIK-u Vrbovec. Tamo je proveo radni vijek, 32 godine. Živio je s roditeljima, a nakon njihove smrti ostala je još samo sestra koja je također u zdravstvenim problemima pa ne dolazi. On je nedavno pretrpio moždani udar. U invalidsku mirovinu otišao je s dijagnozom multiple skleroze. Trebao bi i na operaciju bolnog kuka zbog čega hoda uz pomoć štaka. No zbog korone je odgodio odlazak na operaciju. Čeka i novi krug rehabilitacije u toplicama, a u bolnicu, kamo bi trebao prema savjetu liječnika, ne želi.

Zraka sunca u tmurnoj svakodnevici

Posjeti gerontodomaćica, ispočetka gospođe Marije, a danas Nataše, Ivanu nakratko skrenu misli s briga kojih u samačkom kućanstvu ne nedostaje. “Već treću godinu imam njihovu pomoć u kući. Donese mi kaj velim da treba iz dućana. Svaki treći dan u selo dolazi i kombi s namirnicama, kad pozovem čovjeka. Sam si skuham. A ona popere sve kaj treba. U kuhinju sad ne idem, jer je hladno. Uzmem kaj mi treba iz frižidera i tu sam u boravku na toplom.”

Gospodinu Ivanu Petraku potrebna je pomoć i oko birokracije (foto: Vlatka Koren)

Samo da je zdravlje bolje, Ivanu bi bilo puno lakše. U invalidskoj mirovini živi s 3.600 kuna mjesečno i 600 kuna socijalne pomoći. Novac će itekako trebati za priključak na gradski vodovod koji bi uskoro trebao stići i do njegovog rodnog sela. Nataša mu pomaže i s pribavljanjem dokumentacije za priključak. Brzo su se sve dogovorili. “Gospodin je podnio zahtjev, ali nema građevinsku dozvolu pa trebam izvaditi kopiju i predati na komunalno. Uzet ću i račune koje ima za platiti, za mobitel i drugo. A promijenit ću mu i bateriju na satu i donijeti u ponedjeljak.”

Od drva do administracije

Zahvaljujemo i ostavljamo gospodina Ivana. S malom, ali jakom ekipom gradskog Crvenog križa produžujemo dalje na teren, do obližnjeg sela Žunci. U skromnoj kućici veselo nas dočekuje gospođa Marija Hlad (84). Ostavlja štednjak za kojim je taman počela spremati ručak. Energično nas sve pozdravlja, naravno posebno svoju gerontodomaćicu Natašu. Zahvaljuje kroz smijeh na komplimentima za “sjajno držanje obzirom na godine”. Zaista, da nema zdravstvenu dokumentaciju za Mariju bi se teško reklo da je srčani bolesnik. “Načas mi je dobro, načas loše. Dok dugo sedim, teško se oporavim. Zato čim više hodam, onda mi je lakše.”

I kod Marije smo došli s obaveznim zaštitnim maskama. Priča da malo strahuje od cijepljenja, ali i to uskoro planira obaviti. “Dosad su me svi čuvali i sve je bilo u redu. Znate zakaj se bojim cijepiti? Srčani sam bolesnik i dosta sam osjetljiva na neke druge tablete. Dosta sam alergična pa se bojim da mi cjepivo ne bi možda smetalo. Baš sam sinoć pričala s prijateljicom iz Vrbovca. Veli da je ona razmišljala isto da ne bi, ali vidi da se svi cijepe pa razmišlja i ona, jer da inače ne bu mogla nikud ići. Ja ne znam kaj da napravim, ipak je to sad skoro 85. godina.”  

Za svoju gerontodomaćicu Marija ima samo riječi hvale. Vide se dva puta tjedno, nekad i tri. “Nataša mi dosta pomogne. Kad dođe, počisti mi, donese drva. A najvažnije ako imam neke papire za riješit, jedva čekam da dojde. Tol’ko sam se na nju oslonila da s nekim stvarima čekam nju, jer znam da bude mi to napravila.”

U kuću u kojoj danas živi sama, stigla je nakon udaje za prvog supruga. Dohranili su, kaže, njegove rođake i dobili kćer. Radila je s njim sve seoske poslove, odlazili su na sajam i prodavali urod. No bolest ne pita. Suprug je obolio i završio na invalidskoj pomoći, a nakon njegove smrti mjesečno je, kaže, krpala financije s tih 270 kuna dodatka.

Vrtuljak ljubavi i života

Kćer je odrasla i zasnovala svoju obitelj, a uslijed kompliciranih međusobnih odnosa Marija je sreću odlučila potražiti preko oglasa u novinama. Od toga nije bilo ništa pa je pokušala preko agencije za spajanje parova. Tako je upoznala drugog supruga s kojim je dio zrelih godina provela u Zagrebu. I tu se u život upetljala bolest, odlazak i drugog supruga, a onda i imovinska raspodjela s njegovim nasljednicima iz prvog braka. Da je pokojni sahranjen Mariji je, kaže, javio jedan zajednički prijatelj. Stan koji je drugi suprug kupio nakon što su se vjenčali ostao je zapečaćen skupa s pozamašnim iznosom novca. Sve su naslijedila njegova djeca. A ona se vratila na grunt.

Lijepa riječ i društvo za kavu u opisu su radnih zadataka gerontodomaćica (foto: Vlatka Koren)

Novca nije imala, godine su stigle, pa se za pomoć tada obratila i Crvenom križu koji su pomagali s potrepštinama. “Nikad im to ne bum zaboravila. Spasili su me. A onda su me samo jedan dan zvali odvjetnici iz Zagreba i javili da sam dobila mirovinu od drugog supruga. Tu kao da sam uskrsnula. Nije mi bilo lako. Godine su išle, više nisam mogla okapati krumpir. I sad sam ga posadila, a kak’ bude dalje, ne znam. Ovak’ se dobro držim, al’ kad počnu bolovi, nije dobro. A tu pomoć Crvenom križu ne budem nikad zaboravila.”

Starci pod psihološkim pritiskom

Slične priče i sudbine gerontodomaćica Nataša Radić Nađ stalno sluša na poslu. Ne pada joj to teško, rado pomogne i s riječima utjehe. Već godinu i pol dana angažirana je pet dana tjedno u pomaganju starim i nemoćnima po vrbovečkim selima. Korona je naravno privremeno promijenila i uhodani način rada s korisnicima.

“Jednom tjedno smo ih obilazili na terenu. Nismo ulazili u kuće, namirnice, lijekove i ostale potrepštine dostavljali smo do vrata. No svaki dan smo ih zvali telefonom, pratili kako su. Tako je bilo lani tijekom prvog lockdowna. Do ljeta smo krenuli ponovo na teren, s toplomjerima. Obavezno mjerili temperaturu i njima i nama, javljali voditeljici ako bi netko imao povišenu. Naravno, sve se obavljalo uz maske i rukavice. Dobili smo tada i ona jednokratna zaštitna odijela pa smo jedno vrijeme bili k’o vanzemaljci (smijeh). S oprezom i sad funkcioniramo. Iako dolazimo k njima u kuću, i dalje je tu određena fizička distanca dok se posao ne obavi.”

Život na selu u vrijeme korone nekim korisnicima je donio samo nove brige. “Psihički su to dosta osjetili. Neki su još i danas u panici zbog pandemije. Recimo, jedna baka koju također obilazim, čim je nekome nešto pomisli na koronu. Zabrine se jer ju boli noga pa me pita jel ima koronu. A onda ju smirujem da je to zbog noge, a ne korone (smijeh).” S obzirom da su korisnici uglavnom u kući, većinom svakodnevno uz vijesti s TV-a, bojazan je još prisutnija. 

Posao koji ispunjava

Za posao gerontodomaćice gospođa Nataša odlučila se spletom životnih okolnosti. Nakon 11 godina rada u Zagrebu u velikoj novinskoj kući odlučila je nekako promijeniti svakodnevno putovanje na posao. “Živim nedaleko Vrbovca i iskreno bilo je prilično naporno tako svaki dan. Imam troje djece, a od prosinca sam udovica. Suprug je bio dulje teško bolestan i nažalost u koroni je preminuo. Posao mi odgovara, jer su klinci još mali, blizu sam doma i mogu brzo uskočiti ako se nešto dogodi. Obitelj je ipak na prvome mjestu.”

Za nezaposlene ili teško zapošljive žene struka nije presudna za dobivanje posla gerontodomaćice. Često žene imaju i manje od 50 godina, što je dob koja se obično navodi u projektu “Zaželi”. Našoj sugovornici je 37, po zanimanju je inače upravni referent. Što je onda “faktor X”? Kako smo se uvjerili tijekom Natašina posjeta Mariji i Ivanu, ključan je onaj ljudski faktor. Susretljivost i spremnost za pomoć drugima, osobito ako je riječ i starijima, nemoćnima i samcima.

Vrijedna ekipa vrbovečkog Crvenog križa stiže tamo gdje je najpotrebnija (foto: Vlatka Koren)

“Da se mene pita, radila bih to do mirovine”, govori Nataša. A to što radi, ne razlikuje se mnogo od uobičajenih kućanskih poslova i obaveza u svakom domu. Od plaćanja računa i lijekova do odlaska u nabavku, pranja suđa, prozora, pospremanja. “Treba i popričati, biti psiholog. Mislim da nam je to nekako prvo na popisu što smo sve kao gerontodomaćice. Pomoć u kući, a onda i razgovor, savjeti ako trebaju ljudi nešto riješiti, ili ih samo utješiti i reći da će sve biti dobro.”

Koliko zarađuju gerontodomaćice?

U sklopu poziva”Zaželi 2″ u vrijednosti 2,77 milijuna kuna, vrbovečki Crveni križ trenutni projekt provodi kao izravni nositelj. Zaposlili su 30 žena koje bi po normativima trebale brinuti o 180 krajnjih korisnika. No potrebe na terenu su veće pa je ta brojka u praksi prešla 220 starijih osoba.

U ranijem projektu koji je trajao dvije godine i bio vrijedan 6,5 milijuna kuna, na pomoći u kući bile su zaposlene 33 žene. Kroz taj su projekt nabavljene i perilice rublja i sušilice za krupne stvari (deke, poplune) i korisnicima olakšalo održavanje higijene doma. A za red okućnica osigurali su kosilice. Ravnateljica vrbovečkog Crvenog križa Jelena Mucko za trenutnu fazu projekta “Zaželi” izdvaja i mjesečne pakete za održavanje higijene kućanstva koje gerontodomaćicama trebaju na terenu.

Pomoć u kući na širem području Vrbovca pružaju od 2016. godine. Prve zaposlene prošle su edukaciju za njegovateljice i uzgoj začinskog bilja, jer ideja projekta gerontodomaćice i jest da po završetku angažmana možda same pokrenu svoj posao i osiguraju egzistenciju. Inače, plaća gerontodomaćica propisana je u iznosu minimalca. Trenutno je to 3.400 kuna, kao i neoporezive primitke (500 kuna božićnice, uskrsnice i 1.500 regres za godišnji odmor), te putne troškove od 627 kuna mjesečno. 

“Svaki EU projekt ima period provedbe i jasno propisana pravila. Naše žene su u prvom serijalu radile 24 mjeseca. Projekt je trajao 30 mjeseci, tako da smo taj period do kraja osigurali dodatna sredstva i omogućili rad novih žena kako nam korisnici ne bi ostali nezbrinuti u to zimsko doba i vrijeme pandemije kada im je pomoć trebala još više nego prije. Ovaj sada ‘Zaželi 2’ traje 12 mjeseci. Prema nekim neslužbenim informacijama koje imamo, planira se da bi projekti bili na duži period, možda tri godine. Znači, trajali bi duže tako da bi se osigurao kontinuitet te socijalne usluge”, otkriva ravnateljica CK Vrbovec Jelena Mucko.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version