Lino Červar, proslavljeni rukometni trener i bivši izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, komentirao je za Net.hr slučaj Ante Kostelića koji se požalio javnosti da će mu mirovina iznositi tek 2.500 kuna.
Sam, kaže, nema sportsku mirovinu – zaradio je saborsku, budući da je kao HDZ-ov zastupnik u Saboru sjedio četiri godine. “Da je više trenera u Saboru, život bi nam bio bolji. Treneri u sebi imaju više altruizma a manje su taoci egoizma. Smatram da treba jednako tako priznati onim izvrsnim trenerima koji su žrtvovali čitav svoj život, uložili, borili se i napravili vrhunski rezultat. Ostaviti njih sa strane, a to se u Hrvatskoj radi, to je jedna sramota”, kaže.
“Ne možemo se mi odvajati od ostalih građana, koji jednako tako imaju male mirovine, naravno da to ovisi i o ulaganju, koliko odvajaš od od tog osobnog dohotka i tako dalje, ali ono što nikako ne bi htio da se to tako shvati, da mi želimo bolji položaj od ostalih građana. Ne, vrhunski treneri govore o svojim rezultatima koje su postigli u sportskom polju. Znači, radi se o nagradi izvrsnosti. Ako nije izvrsno biti svjetski prvak, olimpijski pobjednik, a kada će onda dobiti treneri tu nagradu za izvrsnost ako bi dobili? Kad su već zapravo u mirovini, pa im preostaje još malo života. Oduzet im to a proglašavati se sportskom nacijom, meni je to malo žalosno”, komentirao je Kostelić.
“Žalosno je vidjeti jednog Kostelića, kojeg iznimno cijenim poput Bralića, Rudića i ne znam sad koga sve ne, da ima 2500 kuna. Drugi ljudi isto pate ali s obzirom koliko je on uložio sebe u svoju djecu, koliko su oni zadovoljstva ovoj zemlji donijeli, rezultata, našim građanima, ljudima kojima nekad treba više sreće i zadovoljstva, kad žive u jednom teškom stanju kad su ljudi jako razočarani, situacijom koja je u društvu u globalnom svijetu, mislim da je velika stvar dati ljudima sreću, veselje”, nastavlja Červar.
Kaže, primijetio je i komentatore na internetu koji podržavaju to da Kostelić ima mirovinu od 2.500 kuna, a Ratko Rudić i manju. “Treneri ne traže beneficiju, ma ne, nego da se više cijene naši sportski dosezi. To su životna djela. Tu nije u pitanju novac, nego priznanje. Zašto ja ne bi, recimo, dobio sportsku mirovinu i išao u Nazorovu i dao djeci da se školuju s mojim novcem dok sam ja živ? Zašto ne bih uzeo jedno dijete bez roditelja i doprinio mu da ima bolji život? Zašto ne ako sam to zaslužio? Ako nisam, Bože moj, ali jesam”, zaključuje Červar u razgovoru za Net.hr.
