Bračni par Balaško: Ljubav iz školskih klupa cvjeta i u domu umirovljenika

Vjerujete li u ljubav za cijeli život? Ili mislite da su srednjoškolske simpatije kratkog vijeka i završavaju s maturom? Katarina i Ivan Balaško iz Zagreba živi su dokaz da ljubav koja je zaiskrila u školskim klupama, može istim žarom plamtjeti čitav život. Istina, zaplet njihove priče bio je prilično filmski, ali Amor se na koncu ipak pobrinuo za happy end.   

Katarina i Ivica danas su stanovnici zagrebačkog Doma umirovljenika Medveščak, gdje su stigli zajedno, 2019. godine, nakon što su čak 14 godina čekali svoja mjesta.  

Mladoliki i u devetom desetljeću

“Suprug nije baš bio za to, ali ja sam nas ipak prijavila još 2005. godine. Dugo smo čekali, iako su nam rekli da bračni parovi brže dobivaju mjesto. Bilo mi je jako važno da odemo u dom jer sam primijetila da suprugovo zdravlje slabi. Često sam noću zvala Hitnu pomoć, a onda su mu dijagnosticirali 90-postotno začepljenje trbušne arterije i tu više nije bilo dvojbe. Zaključila sam da će nam tu biti bolje jer postoji i liječnička skrb i odlučila sam za oboje”, priča nam Katarina Balaško. 

Iako su oboje već duboko u devetom desetljeću života, njihov mladolik i vitalan izgled te životni optimizam doista plijene. “Nema neke posebne tajne”, kažu mi. “Moguće da je našoj vitalnosti pridonijela količina aktivnosti kojima se čitavog života bavimo. Oboje jako volimo kretanje, naročito ples. Plešemo cijeloga života, a s tim smo hobijem nastavili i u domu, sve dok nije došla korona. Supruga je više za šetnju nego ja – ako se uopće odlučim, hodam sporije od nje, nastojim pronaći svoj ritam. Prije nego što mi je ugrađen stent, hodao sam puno više i brže. A onda sam iskusio takozvanu ‘bolest izloga’. To Vam je ono kada se zateknete u gradu, postane vam naporno hodati i onda se zaustavite pred nekim izlogom i pravite se da gledate što se nudi, a zapravo se odmarate”, smije se Ivica Balaško.

U ritmu muzike za ples

I doista, već su prve godine po dolasku u Dom osvojili četiri nagrade, od kojih su čak tri dobili za svoje plesne nastupe. S veseljem se prisjećaju 12. Svjetskog dana plesa, održanog krajem travnja 2019., kada su nastupili s engleskim valcerom i osvojili prvo mjesto. 

“Prije korone, sve je bilo puno bolje. Domovi su imali jako dobro organizirane aktivnosti – svaki mjesec imali smo neki događaj i mi smo sve to željno iščekivali i radovali se. Svaki put, domaćinstvo određene aktivnosti preuzimao bi drugi dom. Kod nas su se održavali razni scenski nastupi, pričanja priča, recitiranja. U žiriju bi uvijek bio neki glumac ili glumica i obavezno jedan pisac. Korisnici drugih domova dolazili su k nama, a sve se događalo u našoj velikoj dvorani. Interes je bio velik, bilo je to pravo natjecanje”, pomalo nostalgično priča Katarina.

No, onda je uslijedila duga pauza. Nedavno su, nakon godinu i pol, po prvi put imali natjecanje u recitiranju, ali naravno, online. Zahvaljujući Katarininom umijeću govorenja poezije – a za tu je priliku odabrala Domjanićevu pjesmu na kajkavštini – Dom Medveščak osvojio je drugo mjesto.

Želimo ponovno aktivan život

“Dom ima 350 korisnika, raspoređenih u tri zgrade i za taj broj ljudi, imamo premalo osoblja. Ja sam se cijeli život bavila sportom – skijanjem, plivanjem, planinarenjem. Nastojala sam i ovdje gimnasticirati, baviti se svime što se nudi. Uvježbavali smo i scenske nastupe, imali smo razne manifestacije – Adventsku večer pa Adventski bal, Supertalente, i to nas je, pogotovo mene, jako motiviralo i privlačilo. Sada nema ničega i nadamo se da će se stvari uskoro vratiti na razinu koju smo zatekli kada smo došli”, optimistična je Katarina. 

Oboje ističu kako im dolazak u dom nije puno promijenio dotadašnji život, upravo zato jer su stigli u vrlo dinamičnom i aktivnom periodu. Soba u kojoj su smješteni, pripada kapacitetima izgrađenim za potrebe Univerzijade koja se u Zagrebu održala 1987. godine. Zgrada je nakon toga prenamijenjena u dom umirovljenika. Soba je, kada su stigli, bila prilično spartanski uređena pa su je sami dekorirali i namjestili po svom ukusu, Donijeli su nove, udobne madrace, ukrasili je, kupili nešto namještaja. “Minimalno, jer soba je, da budemo iskreni, mrvicu premala za bračni par. Nedostaje nam prostora za garderobu, ali smo prilagodljivi pa se ne žalimo. Sve je ovdje dobro – zadovoljni smo i s hranom. Ako nam nešto ne odgovara, ostavimo, nikad ne prigovaramo. Skromni smo bili i ostali. Jedino što uvijek ponavljamo je da bi broj osoblja trebao biti veći – tada bi se bolje i aktivnije radilo i družilo”, kažu nam supružnici Balaško.

Bogate karijere i prijevremena mirovina

Gospodin Ivan, profesor pedagogije, cijeli je svoj radni vijek proveo u prosvjeti. Radio je kao nastavnik i profesor, a potom i kao ravnatelj velikih školskih centara. Gospođa Katarina ponosno će reći kako ima dva zvanja i čak četiri zanimanja. Nakon završene učiteljske škole i pedagoške akademije, završila je ekonomiju te je radila u odjelu vanjske trgovine jedne velike kompanije, potom u Deviznom inspektoratu i na koncu u banci. 

“1990. došlo je do velikog razilaženja i ukidale su se mnoge direkcije, spajale su se i pripajale. Moja direkcija je ukinuta, a nisam htjela biti inspektorica pa sam postala savjetnica za ulaganja. To je trajalo godinu dana i onda se i ta direkcija rasformirala pa mi je prekipjelo. Nisam više željela takve turbulentne promjene i prilagodbe”, prisjeća se Katarina. Tada su se, kaže, dogovorili da će zajedno otići u prijevremenu mirovinu. No, nisu znali da će im mirovina zbog toga biti znatno smanjena. Ipak, sa svoje dvije mirovine, danas uspijevaju podmiriti sve svoje troškove. 

“Uvijek smo bili skromni pa se snalazimo. Ne želimo opterećivati djecu i ne tražimo da nam pomažu. Svakog mjeseca vodimo svoju blagajnu i podmirujemo sve troškove.”

Jači i od korone

Osim što ih je onemogućila u aktivnom životu na kakav su navikli, korona ih je i zdravstveno pogodila. Preboljeli su je oboje, u siječnju ove godine. 

“Bilo je jako, jako teško. Suprug je bio mjesec dana u Dubravi, u COVID bolnici. Bio je cijelo vrijeme na kisiku jer nije mogao disati. Za to vrijeme, ja sam bila 40 dana u svojoj sobi, u potpunoj izolaciji i nisam ni sa kim mogla progovoriti ni riječ. Bila sam u strašnoj brizi i stresu jer sam stalno očekivala poziv iz Dubrave, s najgorim vijestima. Srećom, sve je dobro prošlo, preživjeli smo. No, posljedice osjećamo i danas. Više ne podnosimo napore, a kad duže govorimo, počnemo hvatati zrak. Naša soba nalazi se na 5. katu i dok sam prije mogla bez problema do nje pješice stepenicama, danas to više ne mogu, uspušem se”, priča nam Katarina.

Tijekom bolesti, imali su, kažu, online brak – komunicirali su samo porukama, nisu mogli govoriti jer suprug nije mogao disati. Danas su zahvalni na ozdravljenju i redovito odlaze na kontrole. Unatoč svemu, veseli su, vole se šaliti, smijati i plesati. A za radost u njihovim životima svakako je zaslužan i 17-godišnji unuk kojega još uvijek viđaju samo vani, na otvorenom. 

Nova poznanstva i druženje

Njihovi dani nalikuju jedan drugome. “Ujutro se budimo u 7.30, spremimo se pa se spustimo na doručak. Nakon toga imamo obično neke vježbe, gimnasticiramo. Poslije supruga čita, ja rješavam križaljke. Nakon ručka volimo malo prileći. Onda čekamo večeru ili prošećemo. Navečer je vrijeme za televiziju. Pogledamo dnevnik da budemo informirani”, otkriva Ivica.

U domu su uspjeli sklopiti i neka nova prijateljstva. Druže se, a naročito ih veseli zajednička kava subotom na kojoj se okupe svi korisnici s njihovog kata. Tada se razgovara, pričaju se vicevi, šale se i zmiju. “Kao na špici”, kažu. 

“Korona je jako loše utjecala na nas starije. Ljudi su se pogubili, postali su depresivni. Srećete ih po hodnicima i vidite da vas ne registriraju. Svi se nečega boje. I ja se bojim, promijenila sam se. Sada biram ljude s kojima ću se družiti. Prije sam sve pozdravljala, zaustavila bih se, porazgovarala. Sad više ne”, kaže Katarina.

Naglašavaju kako im jako odgovara lokacija doma – sve im je blizu –  nam odgovara lokacija –ljekarna, dućani, tržnica. “Unuk živi u blizini Kvatrića i često nam dođe, bar jednom tjedno.”

Danas je srijeda i Katarina ima termin kod frizera. Naime, u prizemlju Doma nalazi se frizerski salon koji jednom tjedno ima termine rezervirane isključivo za korisnike. Katarini je važno da se uredi, a svoju plavu, bujnu kosu redovno njeguje. Općenito, drži do vanjskog izgleda, vitka je i pristala.

Ljubav iz školskih klupa

“Uvijek je bila jako zgodna i feš”, prisjeća se Ivica. “Mi smo bili školske simpatije, upoznali smo se u gimnaziji. Onda su nam se putevi razdvojili, ali su se i spojili 25 godina kasnije, na proslavi godišnjice mature.” Katarina je tada već neko vrijeme bila udovica – prvi suprug stradao je u prometnoj nesreći. “Život je tako htio. To je bila sudbina. Znate, kad smo se ponovno našli, nisam mu dala ni adresu, ni broj telefona. Htjela sam da se malo potrudi oko mene. I zamislite, nakon dva dana pojavio se na mojim vratima”, priča nam Katarina. 

Od tada su nerazdvojni, a 19. ožujka proslavili su 40 zajedničkih godina. U slozi i harmoniji zajedno žive svoje domske dane, koji ih, kažu, jako podsjećaju na studentsko vrijeme. Pozitivan stav, optimizam, prilagodljivost i životna radost svakako su im u svemu od velike pomoći. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.