COVID dodatak: Sitniš zbog izbora! Platiti režije ili ispeći janje?

Takozvani COVID dodatak, jednokratna pomoć umirovljenicima, stići će na račune onih čija mirovina ne prelazi 4.000 kuna. I to u iznosima od 1.200, 900, 600 i 400 kuna. ‘’Nadamo se da će ovo pomoći umirovljenicima da riješe neke situacije koje su im na dnevnom redu’’. Poručio je to premijer Andrej Plenković početkom tjedna u kojem je na dnevni red Vlade došla i odluka o raspisivanju i održavanju lokalnih izbora.

Kako će i što s učiniti s novčanom pomoći oni koji će je u konačnici dobiti, provjerili smo u Ivanjoj Reci. U najistočnijoj zagrebačkoj podružnici Matice umirovljenika, onoj za Pešćenicu-Žitnjak. Najkraće rečeno, naši seniori i nisu baš impresionirani. 

Žustro su s nama pretresli samu logiku COVID dodatka do osobnih mjesečnih troškova i zadovoljstva kvalitetom života. Kažu, u ovom dijelu Zagreba, srećom, nema sirotinje kao u centru. Većina ih s penzijom uspijeva normalno spojiti ‘”od prvog do prvog’”, a kako su im i djeca pri ruci, većini žive u kući na istoj adresi, ako i zatreba priskoče u pomoć.  

No za naše sugovornike bojazni nema. Oni su financijsku pismenost doktorirali još tijekom života. Među njima tako i gospođa Ivanka Jurić (76). Kroz svaki mjesec treba za troškove rasporediti 1.230 kuna koliko prima obiteljske mirovine od pokojnog supruga. Najavljeni dodatak, u njezinom slučaju to je 1.200 kuna, dobro će doći. “Štogod da je, bogu hvala. To je moja cijela mirovina”’. Ivanka živi u kući sa sinom i njegovom obitelji. Kaže, plaća za svoj dio stana plin, struju, telefon. Ali kad bi morala sve režije, što sin rješava, bilo bi naravno teže. 

S dodatkom će počastiti veliku obitelj

Mnogima se čini da prosječni hrvatski umirovljenik treba biti – čudotvorac. “Ne znam jesam li čudotvorac ili ne, ali od tog malo što mjesečno imam, već sam uštedila da mogu ići na more. Lijekove ne kupujem, što treba, bude na recept. Od hrane nisam ničeg željna, priuštim si ako mi nešto baš dođe. Djeca se smiju kad ih pitam ako im treba da posudim. Neki dan je bilo na TV znaju li žene s novcima. Pitajte mene!” govori vedro gospođa Ivanka. A mi je kao i njezino društvo vidimo kao odličnu kandidatkinju za ministricu financija. Ipak, što će sve s dodatkom još nije točno u lipu isplanirala. “’Kao prvo ću počastit’ svoju čeljad (smijeh). Dva sina, dvije kćeri, snahe, zetovi, sedmero unuka. I ja s njima osam. Počastit’ ću svoju obitelj viškom”, relaksirano ministarski najavljuje domaćica Ivanka.

“Dodatak? Sitniš zbog izbora”

S obiteljskom mirovinom živi i gospođa Gordana Engelman (74). No kako prelazi granicu od 4.000 kuna, ona nema pravo na dodatak. Radila je nekad u ugostiteljstvu, a suprugovu mirovinu je odabrala jer je bila povoljnija. Misli da je Vlada općenito trebala voditi više računa o samcima, kao i da je Silvano Hrelja ranije bolje pregovarao, za razliku od aktualnih predstavnika umirovljenika iz Matice, Sindikata i HSU-a. “Nisam sretna s ovim dodatkom. Ni zahvale mi se nisu svidjele. Mislim da je to premali iznos, da nije dovoljno i da se radi samo o kupovini umirovljenika za neki sitniš. I to zbog izbora.”

Gospođa Gordana inače živi u kući od tri stana s kćerima i njihovim obiteljima. Svjesna je da joj je puno lakše nego mnogim drugima u mirovini. ‘’Dovoljno mi je novaca. Ne mogu se s time rasipati, ali mogu pokriti svoje troškove da mi djeca ne trebaju pomagati. Za režije, lijekove i sve ostalo što je potrebno.’’

Još jednoj udovici, gospođi Ljubici Radmanović (75), očekivani dodatak ništa ne znači, kaže, jer je u zadnjoj kategoriji. Bivša računovotkinja osvrnula se na logiku izračuna i općenito osobne troškove u samačkom domaćinstvu. “Više je važno kako raspoređujete, nego koliko imate tako da se uvijek držim toga. Nisam u oskudici kad bi to gledali. Međutim, ovo sad nam je Vlada podijelila bombone i misli da ćemo biti zadovoljni. Nismo.”

Gospođa Ljubica zamjera aktualnoj vlasti dvostruke standarde. “Kad vladajućima odgovara Europska unija, onda se na nju vole pozivati. A u EU u većini država udovice i udovci imaju i pravo na određeni dio mirovine pokojnog partnera. I sad su s dodatkom napravili propust. Dali su koliko su dali. Međutim, nije svejedno figurativno rečeno, jesmo li ja i suprug po 3.000 kuna pa da dobijemo po 400 kuna ili ja sama dobijem 400. Dakle, uvijek su samci u goroj poziciji ako tako gledamo. Znači, vladajući su radili nešto da kažu da su radili”, zaključuje gospođa Ljubica. Kaže, dobila ne dobila, osobno joj se s dodatkom u svibanjskom budžetu neće ništa promijeniti, ni dopuniti. No preko opetovanog zakidanja samaca, kaže, ne može nikako prijeći. 

“Moj glas neće dobiti”

“Rade paušalno. Ponavljam, dali su nam bombone i misle da ćemo sad glasat’ za njih. Moj glas neće dobiti. Bez obzira na stranačku opredijeljenost, da se razumijemo. Ali, ne volim površnost, kad misle da smo glupi. A na taj način baš to misle. Jer nije isto dobiti 400 kuna u kući ili 800 kuna. Ako je osoba sama i s 3.000 dobije tih 400 kuna, ne znam što može riješiti.” Gospođa Ljubica pri tom dodaje kako njoj konkretno ne manjka ničeg. “Kao i kolegice, živim u kući sa sinom. Ja dolje, on je na katu. Dobro se rasporedimo. Još dok sam radila, razmišljala sam da mi mirovina neće biti kolika je plaća. I na vrijeme sam razmišljala ono kak’ su stari nekad rekli: šparaj kad imaš, da imaš kad nemaš.” Površno i tek toliko da se umirovljenicima baci pijesak u oči, slikovita je ocjena kojom je najnoviji potez vladajućih od gospođe Ljubice dobio palac dolje.    

Kod bračnog para Ranec-Novak, pak, jednokratnu pomoć od 600 kuna za olakšavanje posljedica pandemije dobit će supruga. Gospodin Stjepan radni je vijek proveo u Ini, a svojim primanjem ovaj je put ostao izvan kategorije za dodatak. Svejedno, baš kao i brigu oko obiteljskih financija podijelili su i oduševljenje nakon najave iz Vlade. 

“Ja imam povoljnu mirovinu. Gledam suprugu kak’ uživa, jer bude taj dodatak. Jel bude 400 ili 600, na kraju ovo drugo. Ali ja sam isto tak’ mišljenja k’o i ove tu gospođe. Obećanje koje bude trajalo do izbora”, nepovjerljivo će gospodin Stjepan uoči početka isplate COVID dodatka.

Kako to obično biva u Hrvatskoj, s jedne teme se brzo ode u široku raspravu i vječno, otvoreno pitanje tko će i odakle taj novac vraćati. Spomenutih ukupno 600 milijuna kuna osigurano je preraspodjelom proračuna, poručuju vladajući. Gospodin Stjepan istovremeno gleda Banskim dvorima i prema Bruxellesu.

“To Europa bude prokužila. Isto kak’ je bilo u Grčkoj. Ovi daju, a oni tamo dole dijele šakom i kapom. Doći će trenutak kad će EU zavrnuti pipu i reći dosta više toga. Trebalo bi ići u nekakve promjene i zahvate gdje ćemo svi skupa snositi taj dio tereta. A ne pojedinci, mi umirovljenici, najmanji koji dobivamo tu mizeriju iz proračuna i od toga životinjarimo.”

On je inače u mirovini tek posljednje dvije godine. Kuću je prepustio sinu i njegovoj obitelji, a on i supruga uredili su prostor na garaži. Sasvim dovoljno, nasmiješeno dodaje gospodin Stjepan. “Napravili smo si stančić od 40 kvadrata i tu uživamo k’o dva goluba.”

“Ako nemam ja, imaju djeca”

I Đelka Borić se na kvalitetu života u mirovini ne može požaliti. Nakon 25 godina rada u u Ledu, danas uživa. Ona treba dobiti 400 kuna dodatka. “Ne mogu se požaliti. Primam tri i pol tisuće. Idem na izlete, djeca su kući. Ako nemam ja, imaju oni, vele mama, evo. Radila sam u tvornici sladoleda. Plaća je bila dobra, dobro sam prošla s izračunom deset najboljih godina. Ali raditi tri smjene nije bilo lako. No, zadovoljna sam koliko imam.”

Gospođa Đelka žali što je pokojni suprug, za razliku od nje, bio umirovljenik manje od godinu dana. “Njega nema već 20 i nešto godina. Nadala sam se da ću na mirovini dobiti i od njegove nešto, ali kod nas od toga nema ništa. Nažalost. U mirovini je bio svega par mjeseci i onda je umro. Nije u redu da partneri koji ostaju ne dobiju barem dio.”  

Da ne živi s djecom, ne zna kako bi sama uspjela pokriti sve režije. Ponekad smanji grijanje pa uštedi, a deviza oko najzahtjevnije stavke – prehrane kod Đelke je slična kao i kod ostalih u veselom ivanjorečkom društvu: što ima ona, imaju i njena djeca i obratno. “Što nemam u svom frižideru, imam gore kod snahe i sina. A tako i oni kod mene”, kaže gospođa Đelka.  

“Kupit ću janjca i ispeći ga”

S mirovinom nešto iznad 2.000 kuna živi i gospođa Marija Berger (67). Suprug je imao firmu koju je preuzeo sin, a od svoje mirovine ona bi teško mogla plaćati režije i ostale troškove, kaže. Kad troje djece zatreba pomoć, Marija pričuva unuke i drugo što zatreba. A s dodatkom od 600 kuna planira isto što i gospođa Ivanka. 

“Da, potrošit ću sve (smijeh). Kupit jednog janjca i ispeći dole na moru, počastiti obitelj”, otkrila je gospođa Marija. Svako ima još nešto sa strane, a da moram živjeti samo od te penzije, ne bih mogla. “Saldo nula”, šali se Stjepan ističući da pored općeg krpanja kriza ipak nije još toliko velika. 

Vraćamo se na kraju na dio oko nasljeđivanja dijela partnerove mirovine. Sramota da je na kraju odbijen, smatra i predsjednica ove podružnice Matice umirovljenika Zlata Kuprešak (68). Na njezinu mirovinu bit će i dodatak, od 600 kuna. Suprugova prelazi gornju granicu pa za njega ništa. Evo što će ona učiniti s tim iznosom. 

“Živjet ću normalno kao i dosad. A što drugo, nemam nikakvih želja ni ideja. Podijelit ću to s unučadi. Imam ih troje. Svakom dam po 200 kuna i to je to (smijeh).” Da su umirovljenici mogli dobiti više i k tome ranije, razmišljanja je i gospođa Zlata. U Ivanju Reku s obitelji je iz Vukovara stigla u vihoru rata. Kroz život je naučila što znači ostati bez svega. Ne daj bože nikome imati pa nemati, kaže.

“Ovde sam došla za vrijeme rata. Inače skoro svi tu koliko nas je potekli smo iz sirotinje. I znamo rasporediti ono što imamo. Uvijek je bilo pokrij se onoliko kolki ti je pokrivač. Nemoj da noge vire (smijeh). Tako smo naučili živjeti, a mislim da smo isto naučili i svoju djecu. Koliko možeš, toliko troši. Ne treba letit’ visoko, a nemaš s čime”, logično je također o dodatku i troškovima zborila i gospođa Zlata. 

“Najglasniji su oni koji ne izađu na izbore”

Politika očito prelako zaboravlja obećanja, no umirovljenici itekako pamte. Barem dio njih. Svjesni su da se bez zajedništva ne može ništa. “Jako nas se zapostavlja, omalovažava. Sve što smo stekli svojim radom, sagradili, političari sada rasprodaju i uništavaju. Nisam čula da su sagradili neku suvremenu tvornicu pa da zaposle mlade. Zašto nam mladi odlaze van, zašto je Slavonija prazna? Strašno. Valjda smo svi zaslužili da se nešto napravi”, poručuje gospođa Gordana. “Koliko je uopće stranaka umirovljenika, 18, 20?” pita se. Za podjele unutar te populacije proziva same umirovljenike i pojedince koji bi, kaže, samo htjeli biti predsjednici, a za najstarije nisu učinili ništa. “Da je u Saboru više umirovljenika, nešto bi se možda i moglo napraviti. Ovako su nas razdvojili na sve načine. Jedni glasaju za HDZ, drugi za SDP, oni tamo za treće, četvrte, a najmanje gledaju sebe. Ali, bogami znaju dobro kukati i galamiti. Nije im dobro, to znaju. Većina ih ne izađe ni na izbore. A takvi su najglasniji.” 

Hoće li tako proći još jedni izbori, saznat ćemo vrlo brzo na lokalnim biralištima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.