Kada smo prije četiri godine na ovom istom mjestu objavili da je Rijeka dobila svoj prvi Kafić smrti, reakcija čitatelja bila je minimalna. I danas na našoj Facebook stranici o tome svjedoče lajkovi, njih osam i tek pet komentara. Situacija se od tada nije previše promijenila, barem što se reakcija tiče. Teme o vlastitoj smrtnosti i umiranju ni danas nisu popularne i predstavljaju svojevrstan tabu. Ili, kako je to ovih dana jedna redakcijska kolegica rekla: “Možda, jednom, kada za to dođe vrijeme.”
“Dok smo djeca, najveći strah nam je smrt roditelja. Kada odrastemo i dobijemo svoju djecu, strahujemo da ćemo umrijeti prije nego ih postavimo na vlastite noge. Kada ostarimo, pravimo se da smrt ne postoji. Ignoriramo ju.” Za ove navode ne jamči nikakvo konkretno istraživanje, već je riječ o sažetku nekoliko razgovora koje smo vodili pripremajući se za ovu temu.
Kafić smrti, u međuvremenu postao je nešto prisutniji u Hrvatskoj, no još uvijek kod većine malobrojnih koji su za njega čuli pobuđuje očekivanje morbidnosti ili čak perverznog slavljenja smrti u opskurnoj atmosferi. No istina je posve drugačija. Riječ je o neprofitnim okupljanjima pod strogo propisanim pravilima u kafićima ili privatnim prostorima, a kako bi se suočilo sa strahom od vlastite smrtnosti, kako bi se bistrila osobna konačnost i kako bi se našem preostalom življenju dodao život.
“Kafić smrti nije okruženje za podršku u žalovanju niti savjetovalište za tugujuće. Kafići smrti nisu prilika za informiranje o smrti i umiranju – bez obzira koliko je takvo informiranje dobro ili važno. Kafić smrti ne funkcionira kao metoda angažiranja zajednice, istraživanje ili savjetovanje, a cilj mu je povećati svijest o smrti pri tome pomažući ljudima da što bolje iskoriste svoje (konačne) živote”, stoji u uputama za organiziranje Kafića smrti. Prevela ih je i hrvatskoj javnosti predstavila profesorica Karmen Lončarek, pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka.
Što je onda Kafić smrti?
Ovu neprofitnu i nematerijalnu franšizu pokrenuo je švicarski sociolog i antropolog Bernard Crettaz 2004. godine u Neuchatelu, a kako bi detabuizirao smrt. Od tada se raširila po cijelom svijetu i dobila je niz pravila, sve kako bi se sačuvala od utjecaja interesnih skupina i održao duh osnovne namjere. Jer sve što je potrebno za održavanje Kafića smrti jest netko tko će voditi susret, mjesto na kojem će se održati, okrjepa te ljudi koji su voljni doći i razgovarati.
Iako se činilo da je profesorica Lončarek logičan izbor sugovornika na ovu temu, preusmjerila nas je na Mudro drvo i psihoterapeutkinju Dijanu Matešu koja je vodila nekoliko Kafića smrti u Koprivnici. Lončarek kaže da sama nije ni vodila Kafiće smrti, jer se to profesionalcima njenog tipa ni ne preporučuje. “Ja sam samo pripremila upute i pustila ih u javnost“, dodaje.
Uz to, u čitkom manualu jasno piše da se u događanja ne uključuju posebni gostujući govornici i unaprijed pripremljeni materijali, jer i bez njih ljudi imaju dovoljno tema za razgovor o smrti. “Zadavanje tema ili posebnih pitanja nosi sa sobom rizik da djeluje arogantno, sputavajuće i obeshrabrujuće. Najbolje je kad sama grupa usmjerava tok diskusije te kad se tako sudionicima omogućava više vremena za promišljanje.”
Susreti u Koprivnici
“Održali smo četiri susreta. Za dva smo se našli uživo, dok je još to bilo moguće. Ostala dva smo odradili online. Idući susret ćemo također imati online. Ne radim to sama, već sa Sanjom Suton, profesoricom filozofije, važno mi je da to spomenete”, kazala nam je Dijana Mateša s kojom smo razgovarali uz pomoć Skypea, baš kako se priliči pandemijskim vremenima.
“Sanja jako zanima ta tema smrti, jako puno čita o tomu i ta ju je tema zaokupljala neko vrijeme. Sasvim slučajno smo na nekom ručku upoznali profesoricu Lončarek i tada smo od nje čuli za Kafić smrti. Predložila nam je da to organiziramo”, prisjeća se naša sugovornica uz opasku da se ona osobno jako boji smrti. Tema joj je sama po sebi stresna pa je sve, dodaje, shvatila kao avanturu.
Dijana Mateša: Voljela bih da nam se pridruže i stariji (foto: privatni album)
“Bacile smo se u to naglavačke, baš onako zaigrano i sa željom da to istražujemo kao neke istraživačice”, dodaje. Reakcije okoline, potvrđuje nam, bile su dvojake. Baš kao što su bile i reakcije kolega novinara kada smo raspravljali o potrebi obrađivanja ove teme. “Ljudi su bili podijeljeni crno-bijelo. Osjećao se jako veliki otpor kod nekih. Govorili su nam da je to morbidno, bio im je i sam naziv Kafića smrti neprihvatljiv. No bilo je i onih koji su bili baš zaintrigirani. Zasjale su im oči, kao da im se neka lampica upalila. Neki od njih su došli na druženje, a neki nisu.”
Malo je sudionika treće životne dobi
Na prvi kafić se odazvalo pet ljudi, na drugom je bilo već dvanaest. “Za jedan mali grad poput Koprivnice to je vrlo dobar odaziv, pogotovo na tu temu”, kaže Mateša i dodaje da su na treći i četvrti susret došli i ljudi iz drugih gradova, što je bilo za očekivati budući da su održani virtualno. “Sve što je više od 12 ljudi je previše. Da nam se javi više ljudi, podijelile bi se u dva kafića. Bili su to ljudi srednjih godina, nešto studenata. Najviše ih je bilo između 30 i 60 godina. Očekivala sam ljudi starije dobi, možda nije informacija došla do njih. Jako bih voljela da se pridruže.”
Na opasku da je starije ljude možda i najviše strah teme umiranja i smrti, Mateša odgovora da je i to moguće: “Ali voljela bih da nam se pridruže. Čini mi se imamo puno za naučiti od njih. Kao da starost stavljamo postrani, kao smo zaboravili na mudrost koju ljudi stječu godinama. Vidim da i kako ja starim imam štogod za poučiti mlađe generacije. Voljela bih učiti od starijih.”
Susreti, doznajemo, nisu strukturirani i nemaju unaprijed pripremljene teme. “Otvorimo im prostor, kažemo neki citat, pozdravimo ih, kažemo im što je Kafić smrti, a onda povedemo na način da ih jednostavno pitamo zašto su tu. To je dovoljno, a teme se otvaraju”, navodi naša sugovornica.
Razgovori
Tako se, između ostalog, puno razgovaralo o susretu sa smrti. “Na primjer, bili su to ljudi koji su ispratili nekog svog pa su govorili kako su se osjećali, što im je bilo teško, kako je to izgledalo. Postavljalo se pitanje postoji li nešto što se ponavlja u procesu umiranja. Jako je bio zanimljiv razgovor o govoru umirućih, kako se govor mijenja i kako postaje sve više nalik poeziji. Također, razgovarali smo i o susretu s boli i umiranju o bolovima. Ljudi koji rade u palijativnoj skrbi u bolnicama govorili su nam kako se oni nose s time, pogotovo ako imaju studente i učenike koje moraju pripremiti za to.”
Osim spomenutih tema, puno se razgovaralo o duhovnosti, navodi Dijana Mateša: “Dogodio se i sraz između onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju. Neki su iznijeli i iskustva kliničke smrti. To je kao tema koja se ne smiju ispričati, ta mistična iskustva. Na jednom Kafiću smrti razmišljali smo o tome kako bismo željeli da izgled naš ispraćaj. To smo se usudili zamišljati. Kad smo postavili to pitanje, osjetio se otpor. Trenirana sam da vodim grupu i mogu vratiti nježno sudionike tako da smo dobili odgovore. Bilo je sjajno, kao da su ljudi nešto proradili. Praktične stvari poput oporuka nisu se pojavljivale.”
foto: Pixabay
Završni krug razgovora koprivničkih kafića smrti bio je svojevrsna evaluacija iskustva, utvrđivanje onoga s čim sudionici odlaze. “Tu budu jako lijepi komentari. Kažu da su nešto doživjeli. Čuli nešto o čemu nisu razmišljali, da osjećaju da nisu sami i čudni zato što žele razgovarati o smrti. Dogodi se neka toplina i susret. Neki ljudi se vraćaju i žele razgovarati.”
Ne gubite vrijeme, dođite na Kafić smrti
Psihoterapeutkinja Mateša Kafiće smrti opisuje kao vrlo tople susrete pa kaže da se za nju iz svega izrodilo jako puno radosti; i u organizaciji i u vođenju i u susretu. Moto je, dodaje, da kad razgovaramo o smrti, zapravo potičemo življenje. “Prisjećamo se toga da je naš život konačan. Ako nešto postoji nešto za čime žudimo, nešto želimo napraviti, vrijeme je uvijek SAD. Ne postoji drugo vrijeme. To je smisao”, zaključuje.
Idući Kafić smrti naša sugovornica Dijana Mateša voditi će online 30. travnja. Poželite li sudjelovati, prijavite se na web stranici Mudrog drveta.
Koliko traje Kafić smrti?
Ne postoji zadano trajanje, no prosjek je dva sata. Također ne postoji zadana učestalost održavanja kao ni doba dana.
Zašto kafić? Čemu hrana?
Povezivanje smrti, hrane i pića potječe iz koncepta Café Mortels Bernarda Crettaza koji je rekao da “ništa ne označava zajednicu živih tako kao zajedničko blagovanje hrane i pića”. Na Kafićima smrti rado se govori o kolačima, i kolači su svakako popularni. No, dobra je svaka vrsta hrane i pića, tako da se može prilagoditi zajednici. Vodi se računa o vegetarijancima, a ponekad se i popije malo alkohola. Sudionici mogu sami donijeti hranu i piće, no domaćini se mogu odlučiti i sami osigurati isto.
Je li Kafić smrti religijska stvar?
Kafići smrti su otvoreni i poštuju ljude iz svih zajednica i sustava vjerovanja. Međutim, u redu je te može imati veoma dobre rezultate kada se Kafići smrti organiziraju za određene zajednice i sustave vjerovanja. Primjerice, organizirani su brojni Kafići smrti posebno za LGBT zajednice. Također je moguće organizirati Kafiće smrti za druge zajednice i skupine, kao što su muslimani, mladi ljudi, stariji ljudi, beskućnici itd. Kad god je to moguće, voditelji bi trebali biti iz tih specifičnih zajednica, stoji u uputama.
Tko to plaća?
Osnovna ideja jest da je riječ o niskobudžetnom događaju, kako bi isti bio održiv bez glomazne financijske konstrukcije. Iako su sponzorstva u robama, uslugama i novcu prihvatljivi, jasno je propisano tko ne može biti sponzor. Velike privatne organizacije iz sektora u vezi smrti i umiranja, političke organizacije, organizacije koje se klasificiraju kao “novi religijski pokreti” i agitacijske skupine čije djelovanje obuhvaća sporna pitanja kao što su pravo na smrt, pobačaj i vivisekcija, nisu prihvatljivi sponzori i organizatori Kafića smrti.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
