Ljerka Mintas Hodak (69) dala je veliki intervju Večernjem listu u kojem se osvrnula na svoje godine provedene u politici, sadašnji život, ali i najveću tragediju koja može zadesiti bilo kojeg roditelja – smrt vlastitog djeteta.
Mintas Hodak je kazala kako su politički dani iza nje te da se ne misli ikada više ponovno aktivirati. Ipak, pozorno prati političku situaciju i predstojeće lokalne izbore te kao pozitivno iznenađenje ističe pojavu Tomislava Tomaševića.
“Tog mladog čovjeka upoznala sam i pratila u Gradskoj skupštini i mogu reći da je rijetko koja osoba politički sazrela kao on u te četiri godine. Tomašević je izuzetno inteligentan, vrlo marljiv, jako puno zna i jako je dobro upoznao funkcioniranje Grada. Nije samo kritičan, nego nudi i rješenja i mislim da ne bi bilo loše za Zagreb da on postane gradonačelnik, jer je mlad i izuzetno pošten”, kazala je.
Kad je čula da je umro Milan Bandić, preko čije je liste svojedobno bila u Gradskoj skupštini, bilo joj je veoma žao: “Bilo mi je jako žao jer je bio vrlo markantna osoba, sa svim svojim manama i velikim prednostima. On nije bio netko koga ste mogli ignorirati. Meni je žao što se to tako dogodilo, ali na neki način to je bilo i očekivano. Naime, na samom početku svog mandata jednom sam mu prigodom, u pauzi u Gradskoj skupštini, rekla: ‘Milane, daj malo popusti, malo olabavi, pa ne moraš biti na svakom događanju’. On mi je rekao: ‘Ja ti to ne mogu, ja ću ovako dok se jednog dana ne budem izvrnuo’. I to je bila njegova životna filozofija, on je živio punim plućima, radio tristo na sat i davao se, očekujući da završi tako kako je i završio.”
Ljerka Mintas Hodak jedna je od poznatih figura Hrvatskog proljeća te je u tom razdoblju bila u Predsjedništvu Saveza studenata Hrvatske zadužena za međunarodne odnose. Zbog svog sudjelovanja u pokretu kasnije je, kaže, imala velikih problema.
Dva mjeseca robije
“Imala sam ovdje u stanu nekih četiri, pet premetačina i pozivanja na saslušanja u Službu državne sigurnosti. Na kraju, kad su vidjeli da mi nemaju što staviti na teret, iskonstruirali su optužbu da sam napala jednog profesora na fakultetu, kojeg sam, kad smo proglašavali štrajk, onemogućila da provede ispite”, kaže Mintas Hodak koja je nakon toga završila u zatvoru na dva mjeseca.
“Moram priznati da mi je to bilo odlično iskustvo jer sam imala prilike upoznati sloj ljudi s kakvim se prije nisam susretala. Bile su to prostitutke, džeparoši, sitni lopovi, zanimljiv svijet utoliko što je riječ o ljudima nesretnih sudbina koji uopće nisu bili za zatvor, nego su trebali biti tretirani kao socijalni slučajevi. Uglavnom su to bili ljudi iz razorenih brakova, djeca samohranih roditelja ili alkoholičara, ljudi koji nisu imali nikakve uvjete za život i koji su znali moliti da ih se zimi stavi u zatvor u Vukomercu da bi prezimili. Zato sam, kad sam završila pravo i počela raditi, rekla da bi svaki student trebao ići nekoliko tjedana u zatvor da vidi kako to izgleda i što ljudi tamo moraju preživjeti pa bi tako s puno većom odgovornošću odlučivali o godinama zatvora koje daju.”
Humanitarni rad nakon tragedije
Nakon smrti kćeri Ivane Hodak, koja je ubijena 2008. godine, Ljerka Mintas Hodak posvetila se pomaganju siromašnoj djeci u Africi. Kaže da joj je to puno pomoglo. “Kad vidite u kakvim uvjetima ljudi žive i s kakvim se problemima susreću, posebno djeca, onda malo drukčije počnete gledati na svoju situaciju. Pomažem i danas, putem udruge Marijini obroci, kao i isusovaca u misijama u Africi i Indiji, kojima redovito šaljem novac jer ti ljudi znaju kako ga najbolje utrošiti.”
Također, puno joj znače susreti s Ivaninim prijateljima. “Nije mi žao kada me pitaju (za Ivanu) jer to znači da je još živa u sjećanjima ljudi i to mi je jako drago. Posebno to osjećam u društvu njezinih prijateljica, svjesna da nas Ivana drži na okupu”, kaže Minstas Hodak i dodaje kako takvu tragediju zasigurno ne bi preživjela bez vjere.
“Bol nikada nije manja, ali jest drukčija. U početku sam se borila s razmišljanjima da nikada neću vidjeti njezinu udaju, njezinu djecu, a onda sam s vremenom shvatila da je to ništa drugo nego samosažaljenje i da ne žalim za njom, nego za sobom. Ne prođe dan da je se ne sjetim, da nisam s njom i da ne razmišljam kako bi ona u danoj situaciji reagirala. Nekako se naučite nositi s time i živjeti, jednostavno, to postaje dio vašeg života”, kazala je Ljerka Mintas Hodak za Večernji list.
