Siromašni u skupim nekretninama: Ostaviti djeci ili se pobrinuti za sebe?

“Velikim dijelom je do mentaliteta. Starije generacije nekad su posjedovanje stambenih kvadrata smatrale pitanjem časti i uspjeha, a danas je ta imovina veliki teret koji ih opterećuje. Istovremeno, država nije brinula o edukaciji, ni osmislila dobre modele i izgradila povjerenje starijih po pitanju upravljanja kapitalom koji su stekli za života. Tako da je rizik od ekonomskog siromaštva danas sve veći, slično kao i u ostatku svijeta.”

Govori to Ines Vrban, upraviteljica Zaklade Zajednički put. Zaklada pod okriljem Grada Zagreba, kroz niz aktivnosti, djeluje od 2009. s ciljem podizanja kvalitete života umirovljenika.

Novo vrijeme, novi izazovi

U digitalnom svijetu stari se na drugačiji način, različite su i potrebe i sve je veći jaz između onih koji se brzo prilagođavaju i onih koji nikako uhvatit korak. Klasične obiteljske zajednice su rijetkost, a pitanje održavanja stambene imovine sve izazovnije.

U Zagrebu se to pokazalo i nakon lanjskog potresa, kaže Vrban. U gradu ima mnogo staračkih, samačkih kućanstava gdje ljudi žive u puno kvadrata koje ne mogu održavati malim mirovinama. Dobrim djelom štete od potresa su puno veće nego su trebale biti, a zbog neadekvatnog održavanja. 

“Navečer kad prolazite gradom u nekim zgradama gori samo jedno, dva svjetla. Kladila bih se da su unutra samo stariji ljudi koji nisu imali kuda. Ili naprosto ne žele napustiti svoju nekretninu koje se čvrsto drže, iako im je veliko opterećenje. Isto je i sa starijima na selu. To bi se moralo rješavati na nivou države, stvoriti pravne platforme koje još uvijek nemamo”, navodi Vrban pa dodaje: “S druge strane, imali smo devedesetih prenagli skok iz uvjetno rečeno sigurnog društvenog sistema u ovaj surovi, tržišni u kojem se mnogi teško nalaze. Nije čudno, kad nismo prošli ono nužno, prijelazno razdoblje.”

Ostaviti sve djeci ili se pobrinuti za sebe?

Mnogo je starijih koji nemaju djece pa su i dileme s njihovom ostavštinom nešto manje. Za ove druge koji imaju nasljednike uglavnom je pitanje mentaliteta da su im dužni nešto od imovine ostaviti. Međutim, i to se razmišljanje sve više mijenja, primjećuje naša sugovornica. 

Primjerice, nadolazeća populacija umirovljenika, ranije znana kao babyboom generacija, naučena je na drugačije standarde, stil života i ima neke nove prohtjeve. Umjesto života u staračkom domu, radije bi ostatak života proveli slično nekim vršnjacima u Europi i Sjedinjenim Državama. U komuni.

“Znači u nekoj vrsti zajednice, s par bungalova. Sve češće čujemo starije kako govore da bi htjeli da to bude negdje blizu gradova, na rubovima, ne mora nužno biti Zagreb. Sad je recimo Zabok interesantan, jer ima bolnicu. Ipak ta vrsta sigurnosti, zdravstvene njege mora biti na dohvat ruke”, kaže upraviteljica Zaklade Zajednički put. 

Komunalni sadržaji su važni

Jedna od opcija za mirnu starost nekad su bile vikendice na moru, ali novim generacijama starijih to se ne čini praktičnim rješenjem. U pravilu je razlog što u okolici nema bolnice i niz drugih usluga koje trebaju. Primjerice, teško je pronaći tko će dostavljati hranu ako je svega nekoliko mještana. 

Tu je i pitanje stvarne vrijednosti nekretnina koje starije osobe mogu posjedovati. Je li ona samo sentimentalna, obiteljska ili ipak tržišno diktirana, s primjerice drastičnim razlikama između cijena kuće u potresom pogođenoj Sisačko-moslavačkoj županiji ili gradu Zagrebu? No starije generacije teško se mire s činjenicom da stvari vrijede koliko kaže tržište, a ne koliko bi oni željeli.

“Ako je to samo visoka emotivna, obiteljska vrijednost, a nema one realne, tržišne koju bi mogli pretočiti u neku sigurnost za dostojanstveno starenje, onda zapravo od toga nemate ništa”, ističe Vrban. 

Moramo se mijenjat’, moramo se prilagođavat’

Za razliku od zemalja Zapada, u Hrvatskoj je skoro 90 posto privatnoga vlasništva. U slučaju da vlasnik ima imanje u Slavoniji, a ne želi ili ne može ga prodati, niti se baviti poljoprivredom, pa k tome ima i kredit na 30 godina za tu kuću, onda je ta imovina uteg. To je onda mrtvi kapital, a u Hrvatskoj je taj vrijednosni jaz ogroman.

“To je realnost u kojoj nekakva šupica u Dubrovniku, recimo, vrijedi cijelo jedno bogatstvo, a cijelo imanje u Slavoniji ne vrijedi ni dva kvadrata u istom tom Dubrovniku. Sad se već pokazalo da se stvari užasno brzo mijenjaju. Ljudi su primjerice masovno ulagali u turizam koji nam se dogodio stihijski. I onda se vidjelo da je dovoljan jedan teroristički napad ili potres u Zagrebu pa da to sve skupa nestane”, pojašnjava čelnica Zajedničkog puta.

Kolektivno nema nam druge, nego se prilagoditi globalnim okolnostima i tehnološki umreženom vremenu u kojemu je promjena glavno pravilo. Jer sigurnost kakvu su živjele i poznavale nekadašnje generacije više ne postoji. 

Kada početi planirati starost?

Država bi tu trebala ponuditi modele i pomoći ljudima da pronađu one u kojima će najbolje raspolagati novcem koji imaju i ostalom imovinom koju posjeduju.

Prije svega kroz edukaciju o financijskoj sigurnosti pogotovo za ove nove generacije umirovljenika, ističe Vrban. No planovi za ekonomski mirniju starost trebali bi početi što ranije, već po ulasku na tržište rada. Dio umirovljenika s kojima se susreću u Zakladi Zajednički put prošao je informatičko opismenjavanje. Ulažu u fondove kapitala na domaćem financijskom tržištu i baveći se time par sati dnevno, kažu, mjesečno zarade još jednu mirovinu. 

“To opet govori jednu drugu važnu stvar. Treba biti aktivan do kraja. Da bi osigurali neku dobru, kvalitetnu starost, to od vas traži sudjelovanje. Morate dati nešto od sebe, ne možete očekivati da sve bude servirano. Tu su svakako i životna osiguranja. S druge strane, država kao što smo vidjeli ni sa svojom imovinom ne zna baš najbolje upravljati, pa je pitanje kako da onda o tome savjetuje građane. Jedno rješenje bilo bi da su u tom prijelaznom razdoblju od gomile tih agencija, za koje većinom ne znamo čemu služe, da su otvorili jednu koja bi educirala građane da znaju kako upregnuti imovinu u svoju korist”, pojašnjava naša sugovornica.

Hrvatska nije izuzetak

I Europa se s time teško nosi. U Nizozemskoj i Velikoj Britaniji jedan od modela za kojim se svojedobno posegnulo su obrnute hipoteke koje su banke ponudile. Rokovi su bili različiti, od dvije do 15 godina. Model funkcionira na način da starija osoba ponudi nekretninu u kojoj ostaje živjeti, a banka nakon procjene vrijednosti, mjesečno isplaćuje određeni novčani iznos. 

“U Nizozemskoj za neki veći stan, ako je neki penthouse, banka osigurava sve što trebate. Hranu, čišćenje, medicinsku skrb i ostalo što vam treba, o tome vode računa da imate. Nekretnina odmah prelazi u njihovo vlasništvo. A kao i fondovi tu banke ulaze u rizik da ta nekretnina odnosno dio njene vrijednosti nakon smrti ostaje banci. Na nekome tako mogu ‘potrošiti’ i 120 posto vrijednosti te nekretnine u odnosu na date usluge. Zadnji trendovi pokazuju da banke ipak od toga odustaju, jer im ostaje previše nekretnina i nema tržišta koje to može pokriti”, objašnjava Ines Vrban. 

Mirovina kao džeparac

Trend je vidljiv u manjoj potražnji pogotovo za skupim stanovima u centru Londona ili Amsterdama, a neovisno o potresu primjećuje se i u Zagrebu. Naprosto dolaze generacije s drugačijim stilom života, u sve više europskih zemalja rade od kuće, što je dodatno pojačano COVID pandemijom. Ipak, oni koji su u nekom trenutku uspjeli s obrnutom hipotekom osigurati svoju starost ili dobar dio nje, psihološki su profitirali. Ostali su u svom prostoru u poznatom okruženju, a pri tom imaju svu podršku i uslugu koju trebaju imati. To su poslovne odluke u toj tržišnoj utakmici. Pri tome mirovinu im nitko ne dira, ona je u tom slučaju džeparac. Ali tu onda nema onog mentaliteta – ostavljam djeci. To je poseban problem juga Europe, u mediteranskim zemljama u kojima je puno veća povezanost obitelji.    

Naprosto, to je neko nepisano nasljedno pravo koje je i u Hrvatskoj još uvijek snažno. Vrban otkriva da je nerijetko u Zagrebu ostala iznenađena razmišljanjima nekih visokoobrazovanih, situiranih ljudi u razgovoru o vremešnim roditeljima.

“Ima ih koji su burno reagirali na mogućnost da roditelji svoju nekretninu ostave nekome tko bi se za njih brinuo. Svejedno bila to neka zaklada, pojedinac, banka. Bilo je i reakcija da bi se ljudi odrekli majke da im to napravi. Iako isti nemaju vremena baviti se tim svojim starim roditeljem, a često nemaju ni mogućnosti.”

Na starijim generacijama je da osvijeste ono što su mlađe suočene s tržišnim kretanjima već iskusile. Nema kolektivnog oslanjanja, sve je na vlastitoj odgovornosti. Tako i aktivnije raspolaganje s onim što imamo, bile to nekretnine, neka ušteđevina ili dinar spremljen u čarapi. Kvalitetna informacija i savjet, kao i povrat izgubljenog povjerenja prema institucijama upraviteljica Zaklade Zajednički put vidi kao ključ rješenja za dostojanstvenije starenje u Hrvatskoj.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.