Vrt
Pasiflora ili Isusova kruna: Jednostavna egzotična ljepotica sve je popularnija i u Hrvatskoj
U svojoj knjizi De florum cultura talijanski jezuit i botaničar Giovanni Baptista Ferrari je 1633. godine je napisao kako u njenim cvjetnim elementima vidi simbole Kristove muke ili Pasije.
Malo je koja biljka toliko zanimljiva, a mnogi će reći i da je mistična, kao što su to pasiflore. Unutar botaničke porodice Passifloracea, više je od 500 pripadnica roda Passiflora. Većinom su povijuše, no tu i tamo nabasamo na pokoji grm ili čak drvo.
Postojbina velikog broja pasiflora jest Meksiko, Srednja i Južna Amerika, no neke vrste prirodno rastu i u Sjedinjenim Državama. Neke su se pak toliko udomaćile u novim domovinama da ih je vrlo teško smjestiti u nekakvo originalno geografsko područje.
Prijateljica pčela i bumbara
Ono što je karakteristično za pasiflore jest krupan cvijet u obliku korone ili krune čije su strukture bazirane na broju pet, a obožavaju ga pčele, leptiri i bumbari. Cvate od kasnog proljeća do jeseni.
Pasiflore imaju i jestive jajolike plodove s mnoštvom sjemenki. Među njima se posebno ističe Passiflora edulis, komercijalno poznatija i kao marakuja. Plodovi dozrijevaju krajem ljeta i u ranu jesen. Plodovi su bogati vitaminom C, kalcijem i željezom.
Pasiflora ima dugu tradiciju kao ljekovita biljka. Stari južnoamerički Indijanci smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.
Dug put do Europe
Biljku je 1569. godine u Peruu otkrio španjolski liječnik i botaničar Nicolás Monardes. Četiri desetljeća kasnije u Europu je došla kao ukrasna biljka. U svojoj knjizi De florum cultura talijanski jezuit i botaničar Giovanni Baptista Ferrari je 1633. godine je napisao kako u njenim cvjetnim elementima vidi simbole Kristove muke ili Pasije. Zabilježio je tako da je trodjelni list simbol koplja, u viticama je vidio bič, u njuškama tučka čavle kojima je Isus prikovan na križ… Ime “pasiflora” prvi je put zabilježio škotski vrtlar James Lee, sredinom 18. stoljeća.
Kao što smo rekli, pasiflorama su zbog neobične građe cvijeta pripisivana razna imena pa ih kod nas nazivaju i Isusovim krunama. Tijekom viktorijanske ere, stvoreni su brojni kultivari i hibridi zasnovani na nekoliko temeljnih vrsta kao što su Passiflora cerulea i Passiflora alata.
Sve češća i u Hrvatskoj
Iako se prije nekoliko desetljeća pasiflora kod nas mogla vidjeti tek u rijetkim staklenicima i zbirkama, uvoznici sadnica popularizirali su ovu biljku koja se u toplijim dijelovima Hrvatske sada uzgaja na otvorenome. Štoviše, čak je relativno česta i u kontinetalnim otvorenim vrtovima Zagreba. Pri tome treba imati na umu da ju laici često miješaju s plemenitim pavitinama ili Clematisima.
Ovih dana u trgovačkim lancima pojavile su se cjenovno pristupačne sadnice pasiflore, prvenstveno takozvane plave pasiflore (Passiflora cerulea) i ružičastog kultivara Anastacia. Osim izdašnog cvijeta, obje biljke su raskošne povijuše s petoprstatsim ili troporstastim tamno zelenim listovima koje će se u malo vremena svojim delikatnim viticama prihvatiti za neugledne balkonske ograde ili grube zidove.
Svjetlost
Pasiflora je brzorastuća povijuša za sunčane i djelomično sunčane vrtne ekspozicije. U područjima s umjerenim zimama valja je saditi na zaklonjene položaje, najbolje s južne strane zidova kako bi bila zaštićene od hladnog vjetra. U područjima s jakim zimama uzgaja se kao lončanica (valja joj osigurati rešetke po kojima će se penjati) koja se preko zime smješta u negrijane svijetle prostorije u kojima temperatura ne bi smjela pasti ispod -10 °C.
Supstrat
Najbolje raste u vlažnim, ali dobro ocjeditim tlima.
Orezivanje
Ako je potrebno, pasifloru je najbolje orezivati u proljeće. U protivnom njene grane mogu se pružiti i nekoliko metara u daljinu.
Razmnožavanje
Poluodrvenjelim reznicama u proljeće ili sjemenom.