Zdravlje

Kako preživjeti smrt cjeloživotnog partnera i zašto se žene lakše oporave

Iako je sastavni dio života, smrt bliske osobe uvijek je šok – pogotovo ako ste s njom proveli gotovo čitav život. Žene se, kaže psihijatar Hrvoje Handl, lakše oporave.

Objavljeno

|

Vladimir i Marija bili su u braku više od 50 godina. Imali su uspona i padova, sretnih i tužnih trenutaka, baš kao u svakom braku. No sve su to prolazili zajedno. Veselili se rođenju svojih kćeri, brinuli o njihovom odrastanju i školovanju, na koncu dočekali i njihovu udaju i dolazak unuka na svijet. Zajedno su uređivali staru kuću na selu, prodavali jedan i kupovali drugi stan, preživjeli propast Vladimirove firme i potragu za novim poslom. Preživjeli su brojne bolesti i dugotrajne oporavke, a na koncu zajedno dočekali i Marijinu tešku dijagnozu: karcinom. Uslijedila je jedna tura liječenja, pa druga… A onda je došla epidemija i značajno promijenila njihove živote. No opet, i kroz to sve su nekako prolazili zajedno.

Početkom godina Marija je umrla i Vladimir je ostao sam.

Iako je smrt sastavni dio života i svi smo svjesni da ćemo jednoga dana umrijeti, na smrt bliske osobe nitko vas ne može pripremiti. O tome kako to prihvatiti i uopće preživjeti, razgovarali smo s doktorom Hrvojem Handlom, psihijatrom iz Klinike za psihijatriju “Sveti Ivan”.

“Kako će netko prihvatiti smrt svojeg partnera, prvenstveno ovisi o tome kakav su imali odnos, kako je taj odnos bio postavljen i kako su supružnici komunicirali”, kaže doktor Handl. “Jesu li oni svjesni toga da bi u nekom trenutku, s godinama, netko mogao otići, koliko se boje toga. Naime, kad se jako boje smrti, onda se ljudi ponekad prave da toga nisu svjesni i ponašaju se kao da se ništa ne događa. Jako je važno kakav odnos svatko od njih ima prema sebi i kakav im je bio međusobni odnos te koliko su se međusobno podržavali na jedan zreli način.”

Hrvoje Handl (foto: Silvija Novak)

Tugovanje je normalno i poželjno

Tugovati za nekim s kim si proveo 30, 40 ili više godina, izutetno je teško, kaže Handl. “Teško jer se tu stvaraju jake veze i tu se prožimlje i mnogo nesvjesnih načina povezivanja. Ako je to bio skladan odnos, jako je teško sve to skupa preživjeti. Radi se i tome što su kapaciteti nekoga tko ima određeni broj godina, već iscrpljeni time što se već napatio s nekim drugim problemima u životu. I onda još ostane bez životnog partnera.”

Unatoč tome, tugovanje i separacija inherentni su u našoj psihi i to je nešto što nije nenormalno. “Mi kao bića koja se rastaju i opraštaju od drugih, neminovno imamo sposobnost tugovanja, a da zbog toga nismo psihički bolesni. Zato neki ljudi, nesvjesni toga, misle da su depresivni ako tuguju. To nije istina. Depresija nije isto što i tugovanje. Depresija je kliničko stanje koje može nastati od tugovanja, ali zato što je ta tuga toliko nepodnošljiva da osoba ne može normalno funkcionirati. Naravno da će nakon gubitka čovjek plakati i da će mu biti teško, ali izađe iz tog plača”, kaže doktor Handl.

Stvoriti prostor za umrlu osobu

Tugovanje je jako važan proces stvaranja prostora u sebi za osobu koje više nema. Zato treba tugovati. Jer ako ne tugujete, kaže, negirate svoje stvarno stanje što će vam se, prije ili kasnije, vratiti.

“Jako je bitno njegovati to sjećanje na preminulu osobu. Imati ritual pričanja o preminuloj osobi jer je to normalan način tugovanja. Tugovanje se može jako lijepo i podijeliti tako da se na važne datume tu osobu na neki način ugosti u svojim mislima i da joj se da prostor u vlastitoj psihi i društvu da bi se mogao izgraditi prostor za tu osobu u sebi. Jer ako to ne napravite, možda mislite da ćete, prestanete li biti tužni, prestati voljeti tu osobu i da je ona stvarno nestala iz vašeg života, no to nije istina”, navodi naš sugovornik pa nastavlja:

“Ima jedna stvar koja zvuči čudno i pesimistično – no ja mislim da nije tako nego da i to ima nekog smisla. Naime, Viktor Frankl, koji se bavi logoterapijom, kaže da ljudi koji izgube sve na svijetu, mogu naći smisao u njegovanju sjećanja na one koji su otišli. Ima ljudi koji redovito idu na grob i brinu se o njemu te tako ostanu u tom tugovanju i posvete se tome. Baš to im bude smisao života. Sistematiziraju svoja sjećanja, možda nešto napišu, sudjeluju u nekakvom arhiviranju i to ima smisla.”

foto: Sandro Bura

Tuga i depresija nisu isto

Iako nije svaka tuga depresija, tuga ponekad doista može prijeći u depresiju. Postoje znakovi koji upućuju da se upravo to događa. “Ako vidite da je netko zapustio svoj izgled, svoju okolinu, napustio uobičajene rituale i to na duže vrijeme, više nema volju ustati iz kreveta, ako prestane jesti ili ako jede više, ako počne piti, ako zanemari svoju uobičajenu terapiju, ako zanemari prijatelje – to su sve neki diskretni znakovi da se stvar kreće prema depresiji”, kaže Handl.

“Takva osoba osjeća da ništa nema smisla, da nema smisla napraviti doručak, izaći van i prošetati, razgovarati s djecom, ako ti se ne da oprati se, ako zaspiš a da se ne presvučeš u pidžamu… Ako osjećate silnu nemoć da se bavite svakodnevicom, to je jedan od znakova depresivnosti i naziva se gubitak interesa.” Ta depresivna stanja ponekad mogu prijeći i u psihoze, a kod starijih osoba se može dogoditi da im se pojača demencija.

“U simptomatskom smislu je nekome jako teško objasniti da su se kod njega pojavili simptomi demencije jer vrlo malo ljudi to prepoznaje pa kažu: ‘Aha, otišao sam na kvasinu’. Njima se to pretvori u dio života i ne razumiju što im se zapravo događa. No mi to po znakovima možemo prepoznati, pa vidimo da je netko, recimo, obukao krivu robu, da ima samo jednu šlapu, da ima različite čarape. Važno je reći i da ljudi – pogotovo oni koji su prije u životu bili na nekim važnim pozicijama – jako teško podnose svoju nemoć i skrivaju simptome. Ne žele priznati da zaboravljaju, nego za to pronalaze jako dobre izgovore.”

“Često govorimo da je jedan od najčešćih znakova Alzheimera kad netko intelektualno može obraniti svoju demenciju. Takva će osoba, na primjer, reći da je zaboravila neka tri broja jer baš te brojeve ne voli ili nešto slično. I to bude jako uvjerljivo”, kaže doktor Handl.

Emotivna zrelost i patrijarhalne obitelji

No ljudi imaju i čudesnu moć oporavka, u čemu su, zanimljivo, bolje žene. “Tu se upravo radi o toj emotivnoj zrelosti. Mi smatramo nekog zrelim kad je u psihološkom smislu neovisna osoba. Ako mu sve životne navike ovise o drugoj osobi, onda on nije emotivno zreo. To također ima veze i s tradicionalnim odgojem jer su neki muškarci naučili da se o njima brinu žene i da ne moraju upaliti mašinu za rublje, ne moraju si ništa skuhati i tako dalje. Naravno da će takvi ljudi nakon smrti partnerice biti potpuno izgubljeni. Onda dolazi na ispit njihova snalažljivost i sposobnost da profunkcioniraju”, kaže Handl.

“Žene i inače imaju predispoziciju da emotivno sazrijevaju bolje od muškaraca. Kao da su i genetski za to predodređene da emotivno budu zrelije i naprednije od muškaraca. No ima i takvih žena koje sve mogu i znaju, no imale su takav odnos s muškarcem da se nakon njegove smrti izgube svaki smisao života.” To ima i mnogo veze, naglašava Handl, i s neravnopravnošću spolova koja je bila prisutna kod starijih generacija.

foto: yichuan zhan/Unsplash

“Muškarac je, kao, bio neki gazda kuće, a zapravo si ne zna ispeglati košulju. To je horor tih tradicionalnih obitelji u kojima često onda kći preuzima ulogu majke. To svakako ima veze s tradicionalno postavljenim ulogama, a muškarci su – iako gazde kuće – u nekim dijelovima života retardirani. To je veliki problem i odgoja jer je u jednoj patrijarhalnoj kući nezamislivo da sin nešto posprema ili da pere veš. Ne daj bože da si sin ispegla košulju kad ide van! To će sve mater obaviti! No izvjesna krivica je i na tim ženama i majkama koje to rade svojim muževima i sinovima, a toga nisu svjesne. Neke žene koje će sad ovo čitati, možda će reći: ‘A što drugo da radimo kad je takav običaj?'”

No stvari koje su prije vrijedile, ne moraju vrijediti i u suvremenim obiteljima. “Kćeri koje su se inače nakon smrti majke brinule o očevima, možda sada žive u Australiji. Možda ne mogu doći zbog korone. Zato sam i rekao na početku da će način prevladavanja tuge i kasniji život preživjelog partnera, puno ovisiti o tome kakav je bio odnos između dvoje ljudi. Kvalitetan partnerski odnos počiva na tome da sve zajedno mogu preživjeti i da mogu jedno drugoga pripremiti na to što će biti ako jedan od njih ode. Neki ljudi se čude kad čuju da je netko počeo uplaćivati posmrtnu pripomoć s 30 godina. No to rade zreli ljudi jer znaju da bi u slučaju njihove smrti, njihova djeca zbog toga mogla doći na prosjački štap”, kaže doktor Handl.

Umiranje od tuge

Ipak, nije rijedak slučaj da nakon smrti jednog partnera, ubrzo umre i ovaj drugi. To se ponekad romantično naziva “umiranjem od tuge”.

“Mi svi imamo kapacitet za podnošenje užasa i besmisla. Svi ga imamo, no neki više a neki manje. Što se samog trenutka smrti tiče, postoje ljudi koji odguruju svoje najbliže kad umiru, ali i sami umirući nekad kažu da ne žele da ih njihovi najbliži ‘vide takve’. No možda je to malo sebično. Možda bi te tvoja djeca i obitelj željeli vidjeti jer im je stalo. Možda malo i podcijenjuju to dijete ili tog nekoga pa misle da nema sposobnosti da u njima vide čovjeka koji umire, no to je i dalje osoba koju vole”, kaže doktor Handl.

“Umiranje od tuge zvuči vrlo romantično, no to, ponovno, ovisi o kapacitetu osobe da se nosi s tugom i o odnosu koji su ljudi imali. Ako je taj odnos bio jako simbiotski, čak i patološki povezan, oda se može dogoditi baš to umiranje od tuge. To je baš osjećaj kao da je nešto amputirano. Ako su ljudi imali zreo odnos i imali i zasebne živote, društva, djelatnosti i slično, jedinka će lakše preživjeti smrt partnera”, zaključuje doktor Hrvoje Handl.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version