DW: Je li Crkvi istekao rok trajanja? Postaje li ona sekta?

Vrhovni čuvari vjere u Vatikanu strogo kažu “ne” – homoseksualni parovi ne smiju dobiti blagoslov. To je novi korak u samouništenju nekada moćne crkve, piše u autorskom tekstu za Deutsche Welle Alexander Görlach.

Kada je papa Benedikt XVI. prije deset godina rekao da Katolička crkva ne smije biti svjetovna, poruka je primljena kao kritika sustava crkvenog poreza kakav važi u Njemačkoj. Crkva, smatrao je papa, ne treba koristiti državne institucije kako bi izbjegla iskušenje korupcije.

Naime, i Katolička i Evangelička crkva u Njemačkoj postupaju po principu “pričest za novac” – kao pravi vjernici tretiraju se samo oni koji plaćaju crkveni porez. To se kosi s biblijskom predajom i kanonskim pravom Crkve, pa su papine riječi dočekane s odobravanjem. Ali, danas znamo da je papa mislio na nešto sasvim drugo.

Za Josefa Ratzingera, bivšeg papu, prava Crkva nije mogla biti narodna crkva. Jer, u narodu ima raznih stavova koji su svi opterećeni relativnim duhom vremena. U Katoličkoj crkvi pak bilo je mjesta samo za apsolutnu istinu. Prema papi Benediktu, bolje da crkva bude mala skupina, nego da za jotu odstupi od prave istine.

“Mala skupina” je eufemizam za sektu. U posljednjih deset godina Katolička crkva stigla je u predvorje sekte i to baš pod papom Franjom, koji politički i teološki stoji na suprotnom kraju crkvenog spektra u odnosu na svog prethodnika. Pod papom iz Argentine, tvrdolinijaši u Vatikanu prigrabili su monopol na svoju sektašku istinu i od nje načinili jedinu moguću poziciju Crkve.

Žene ne mogu biti svećenice, jer pričest iz ženske ruke nije Bogu draga. Razvedeni, pa opet oženjeni ne mogu biti pričešćeni, jer je to zbunjujuće Božjem oku. Naravno da homoseksualni parovi ne mogu biti vjenčani u Crkvi, a sada je iz Vatikana priopćeno da ne mogu biti ni blagoslivljani, jer Bog ne odobrava grijeh. Prokleti su i svi koji uz pomoć moderne medicine dobiju potomstvo ili oni koji žele dostojanstvenu smrt uz pomoć liječnika, umjesto da trpe nesnosne bolove na kraju života. Svima njima se iz Rima poručuje: Bog to ne želi. Bog vas ne želi!

Tako se nekada divovska Crkva umanjuje na razinu sekte. U Latinskoj Americi je već izgubila oko polovice (!) vjernika koji su prešli u slobodne crkve. U mnogim dijelovima Europe crkva gotovo ne postoji. Najviše desetak posto vjernika dolazi nedjeljom na misu i svake nedjelje sve ih je manje.

Kako nemaju doslovno pravo glasa u Crkvi, vjernici se izjašnjavaju odlaskom kroz crkvena vrata, da se ne vrate. Hiper-produhovljene tvrdolinijaše u Vatikanu to ne može pokolebati – oni doslovno čitaju Evanđelje po Mateju: Mnogi su zvani, ali je malo odabranih. Odlučni bijeg crkve od stvarnosti ima istu ideju kao populizam u politici: to je zamjena za pravo djelovanje.

U katoličkoj metropoli Kölnu odavno su u gradskoj administraciji zauzeti svi termini koje građani mogu zakazati da bi službeno napustili Crkvu i prestali plaćati crkveni porez. Ne, Kölnom ne kruži Lucifer, nego tvrdo konzervativno vodstvo biskupije kriminalno sprječava da se rasvijetle slučajevi zlostavljanja djece od strane svećenstva.

Katolička crkva je u najtežoj krizi još od reformacije. No ovog puta neće biti podjele crkve, već će doći njezin kraj.

Zašto danas nitko više ne vjeruje u staroegipatska ili starogrčka božanstva? To nije zato što su se ljudi načelno lišili dogme. I bezgrešno začeće i uskrsnuće od mrtvih oduvijek su bili stvar vjere, upravo biblijski: Tko može shvatiti, shvatit će. Ali ljudi dižu ruke od neke religije onda kada ona više ne pruža konkretne odgovore na pitanja koja ljudi imaju. Katolička crkva više nema te odgovore.

Osim toga, Crkva se kreće izvan okvira koje mnogi ustavi jamče crkvenim zajednicama. Smije li slobodarska država financijski pomagati crkvu koja odbija jednakost svih ljudi, njihovo dostojanstvo i prava koja iz toga proizlaze? Svakako da ne smije. U katoličkoj vjeri muškarci i žene nisu ravnopravni, a diskriminira se i na osnovi obiteljskog statusa i seksualne orijentacije.

Reducirana na sektu Katolička crkva više ne može postavljati teme niti pomagati u traganju za dobrim i održivim odgovorima. Ona radi upravo suprotno. Papa Franjo je doživio neuspjeh, što god je pokušao. Nije znao difuzne inicijative kanalizirati i utemeljiti teološki i crkveno-pravno. Tako su ekstremisti zavladali Vatikanom i toliko marginalizirali liberale, da će, paradoksalno, pod jednim liberalnim papom biti dovršen odlazak liberala iz Crkve.

Ako je točno da Bog ne blagoslivlja grijeh, onda ni svećenici ni velikodostojnici ni sama Crkva više nemaju Božji blagoslov. Jer grijesi Crkve su preveliki, a samodopadljivost Vatikana frivolna i opscena. “Smrvite bestidnicu”, pozivao je još Voltaire na rušenje licemjerne crkve svog vremena. Taj poziv i danas važi.

Za trideset godina će recimo u Njemačkoj u svakom gradu i svakom selu stajati arhitektonski lijepe koncertne dvorane, restorani ili klubovi. A djeca će pitati roditelje: tko su šarene figure na prozorima tih građevina.

* Alexander Görlach je lingvist i teolog, viši suradnik na Carnegie Council for Ethics in International Affairs i viši znanstveni suradnik na Institutu za religiju i međunarodne studije Sveučilišta u Cambridgeu. Bio je stipendist na Harvardskom sveučilištu.