Druženja su posebno važna u mirovini; pridonose zdravlju i dugovječnosti

Među nebrojenim savjetima za sretnije i kvalitetnije starenje koji doslovno preplavljuju časopise i portale, često možemo pročitati kako treba zdravo jesti, ostati aktivan, kretati se, konzumirati određene namirnice, imati pozitivan životni stav. No, ono što stručnjaci u posljednje vrijeme sve više ističu kao možda najvažniji faktor dugog i kvalitetnog života je – druženje!

Intenzivni i bogati odnosi s prijateljima, ali i s obitelji i zajednicom u kojoj živite, kažu, igraju ključnu ulogu u trećoj životnoj dobi. O tome su provedene brojne studije, a rezultati su zapanjujući.

Manjak druženja donosi 50% veće izglede za ranije umiranje

Naime, ljudi koji u trećoj životnoj dobi nemaju aktivne socijalne kontakte imaju čak 50 posto veće izglede za ranije umiranje od onih koji su bolje povezani u svojoj okolini. Društvena izolacija također ima negativan utjecaj na krvni tlak, a može dovesti i do dijabetesa.    

CNN je nedavno izvijestio o primjeru Adolfa Melisa, stanovnika talijanske pokrajine Sardinije, koji svojim primjerom potvrđuje sve navedeno. Adolfo ima 94 godine, ali se osjeća kao da mu je 50. Još uvijek je fizički aktivan, svakodnevno igra biljar, a za čitanje novina ne trebaju mu naočale. Svakog se jutra budi rano jer već od 6 sati počinje posluživati kavu u svom kafiću. “Moje mušterije su moji prijatelji i svi se međusobno poznajemo i svakodnevno družimo”, rekao je Melis.

On je stanovnik jedne od svjetskih “Plavih zona” – područja s izrazito dugovječnom populacijom gdje ljudi žive bolje i dulje zahvaljujući aktivnom društvenom životu, ali i dugim boravcima na svježem zraku. Tome u prilog ide i podatak kako u mjestašcu Arzana u kojemu živi Adolfo, uopće nema staračkih domova. Stariji ljudi sretno žive u obiteljima sve do kraja života!

Prijatelji kao srodne duše

Vrlo slična saznanja dobili smo i mi, kroz razgovore s brojnim sugovornicima treće životne dobi koje smo vodili u posljednjih 6 mjeseci. Svi se oni slažu u jednome – druženje oplemenjuje, ispunjava i životu daje smisao. 

Druženje kao izvor životne radosti i ispunjenja navodi i legendarna TV novinarka i urednica Mirjana Rakić koja neka svoja prijateljstva njeguje još od rane mladosti. Bliski prijatelji za nju su srodne duše, njezino drugo ja, a zajedničke situacije poput putovanja, proslava ili pak svakodnevnih šetnji oko Jaruna oplemenjuju njezin život. 

Slične dojmove s nama je podijelila i akademska slikarica Diana Sokolić, koja već dugi niz godina vodi radionicu slikanja i crtanja za umirovljenike: “Trenutno imam šest polaznika, neki dolaze i dulje od 10 godina. Jako je veselo – puno radimo, ali i razgovaramo, jedemo, pijemo. To je druženje na višem nivou nego ono koje svakodnevno imamo s prijateljima. Povezani smo na nivou umjetnosti. Postigli smo takvu bliskost da ja znam da, kada bi mi bilo što zatrebalo, mogu računati na te ljude. To je prekrasan odnos koji je postao nadgradnja slikanju i crtanju. Ja bih rekla da je to zadnja oaza normalnosti.”

Odlazak u mirovinu treba pripremati

S njima se slaže i psihoterapeutkinja Mara Orehovec koja dodaje kako se za vrijeme nakon odlaska u mirovinu treba početi pripremati puno ranije. 

“Veliki problemi nastaju kada završi radni vijek. Ljudi se odjednom nađu s ogromnom količinom slobodnog vremena kojega često ne znaju ili ne mogu ispuniti. I onda se počnu osjećati loše. Iz toga se rađa čitav niz problema – od letargije, iracionalnih strahova, depresije pa sve do fizičkih manifestacija svih tih stanja.”

Zato si, kaže, puno ranije u životu treba postaviti pitanja: Što ću raditi kada prestanem raditi? Čime ću se baviti? Jer nije dobro u mirovini ne raditi ništa. Čovjek mora djelovati. Pa mi smo kao vrsta u svojoj evoluciji izrasli upravo zahvaljujući djelovanju. Ne možemo rješavati križaljke cijeli život!“

Orehovec i danas, u 67. godini i dalje aktivno radi. Među njezinim su pacijentima često i osobe starije životne dobi koje se nakon odlaska u mirovinu osjećaju izgubljeno, a često i nepotrebno, suvišno. 

Treća životna dob – jedno od najljepših životnih razdoblja

“Doista mislim da je treća životna dob jedno od ljepših razdoblja u životu. Ali samo ako je takvom učinimo. Tu je jako važna takozvana samoaktualizacija – prirođena ljudska potreba za aktualizacijom vlastite ličnosti, ali i motiv za ostvarivanje svih kognitivnih i čuvstvenih potencijala pojedinca. To je ujedno i najviša razina psihološkog razvoja koja se postiže kada su zadovoljene sve temeljene potrebe. Samoaktualizirana osoba je neovisna, sklona pružanju otpora pritiscima iz okoline, ima izražen smisao za humor, lako stvara prijateljske i emocionalne veze te često aktivno radi za opću dobrobit”, otkriva Mara Orehovec.

I sama se u svom životu vodi principima koje prenosi drugima. U svome poslu doista uživa, kao i u obiteljskom životu – djeci i unucima s kojima provodi puno slobodnog vremena. Tu su i prijatelji, ali i kvalitetna društvena mreža koja uključuje i omiljenu kumicu na placu kod koje sir i vrhnje kupuje već više od 18 godina.

“Kao i svim drugim ljudima, važni su mi rituali. Na primjer, subota mi je kao mali praznik. Odlazak na plac, kupnja kod tete Ruže, pa povrće kod tete Ane. Nakon toga kavica u omiljenom kafiću, susret s prijateljima. Sve me to veseli, ispunjava me i daje mi polet i snagu za tjedan preda mnom. To je i nešto čemu se onda opet čitavog tjedna veselim,” priča Orehovec.

Rituali ili ugodne rutine

“Ljudi vole rituale – to nazivam ugodnim rutinama. Sve su to naša životna uporišta i kroz njih ostvarujemo i toliko važne osjećaje pripadnosti, privrženosti, gradimo povjerenje i stvaramo sigurnost.”

No, što kada se takva, pomalo idilična slika poremeti? Kada se dogode situacije – najčešće vanjski faktori na koje nemamo utjecaja i zbog kojih moramo naglo i bez najave posve promijeniti svoj način života kojega smo godinama gradili i kakav smo voljeli?

Jer upravo to dogodilo se zagrebačkom umirovljeniku Ivanu Kulišu. Na pragu sedamdesete, zajedno sa suprugom morao je napustiti svoj dom u samom središtu Zagreba koji je u ožujku prošle godine stradao u potresu. No, osim doma, napustili su i život kakav su do tada vodili – život koji je bio ugodan, kvalitetan, s puno malih svakodnevnih rituala koji su uključivali poznata lica, mjesta i navike. Novi život sada grade na sasvim drugom kraju grada, stvaraju i grade nove odnose, upoznaju susjede, otkrivaju nove dućane, a i druženja sa starim prijateljima nisu više onako česta i intenzivna kao i prije. No oboje su iznimno pozitivni, uživaju u obiteljskom životu i unucima i jednostavno ne dopuštaju da ih preuzme malodušje.

Korijenje je važno

No, kaže nam Mara Orehovec, kod tako velikih i naglih promjena, određeni osjećaj nesigurnosti je neminovan. “To je kao da su nam odrezali korijenje. A što smo stariji, novi se korijeni sve teže primaju i onda imamo osjećaj da nemamo odakle crpiti hranu i vodu.”

Dodaje kako je tijekom cijelog života, a naročito u starosti dobro imati određeni zajednički interes s drugim ljudima – sličan afinitet, neku zajedničku platformu koja povezuje. “Zato se mnogi umirovljenici danas odlučuju za radionice i ja to pozdravljam. Svejedno je je li to slikanje, gluma ili neki sport. Tu više među ljudima nema kompeticije kao u mladosti, nema rivaliteta, nema kompleksa. Ostaje samo druženje i kvalitetan sadržaj za zajedničko vrijeme. Mora postojati povezanost i uključenost”, zaključuje Orehovec. 

Posebno teška mnogim je našim starijim sugrađanima bila prošla godina. Osim već spomenutih potresa, mnoge je živote uzdrmala i pandemija koronavirusa. Poremetila je i odnose, običaje, navike i one dobre, stare rutine. Mnogi su umirovljenici završili u prisilnim izolacijama, bez mogućnosti da uživaju u druženjima sa svojim obiteljima i unucima. Posljedice tog perioda tek će se vidjeti, kaže nam Mara Orehovec, a dok ovo sve ne prođe, savjetuje – treba se potruditi u zadanim okvirima učiniti najbolje što se može.

Kišobran ili mikro-svijet

“Volim to slikovito objasniti pojmom kišobrana. Taj kišobran predstavlja zapravo okvire našeg mikro-svijeta i ono što je u njemu zadano jednostavno nije moguće mijenjati. Ali ispod svakog takvog kišobrana postoji određeni manevarski prostor u kojemu je moguće svašta lijepoga i dobroga napraviti. A to se ne odnosi samo na umirovljenike i ljude starije životne dobi. Svaka razvojna faza, ako je dobro osviještena, može donijeti čuda. Najgore je protratiti vrijeme jer vrijeme je najvrjednija valuta! Naravno, bahatost nije prihvatljiva, ali ni pretjerana skromnost nije poželjna. Treba osvijestiti sebe, svoje mogućnosti i sposobnosti i iskoristiti ih na najbolji mogući način. Za to često nisu potrebni nikakvi novci ni sredstva. Dovoljno je zaposliti ruke i mozak. Uostalom, to nam pomaže i u održavanju zdravlja”, zaključuje Mara Orehovec. 

Druženje i socijalna povezanost sa sobom nose doista nebrojene prednosti, a jedna od njih svakako je i zajedničko blagovanje. Na taj način ljudi ne dolaze u situaciju da konzumiraju hranu za kojom obično posežemo kada smo pod stresom, a za koju se uvriježio naziv comfort food. Ne treba naglašavati da se tu obično radi o hrani bogatoj ugljikohidratima, prženoj hrani prepunoj nezdravih masnoća, soli i začina. Stručnjaci navode i činjenicu kako su ljudi koji održavaju čvrste društvene veze rijetko pretili. 

Druženje kao izvor boljeg ponašanja

Druženje nam, dakle, čini dobro i zato što sa sobom nosi i bolje i zdravije ponašanje. Kada smo zajedno, bolje jedemo, manje pušimo i više smo fizički aktivni. No, niz prednosti ovdje ne završava. Druženjem smanjujemo i količinu stresa, a tako jačamo i imunitet pa smo, posljedično, otporniji i na čitav niz bolesti. Stoga na kraju možemo zaključiti samo jedno: druženje je doista ljekovito, i to ne samo u zrelijoj dobi, već tijekom čitavog života!

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.