Bejaković o povlaštenim mirovinama: ‘To je oblik klijentelizma’

Mirovine koje su u Hrvatskoj ostvarene prema posebnim propisima ugrožavaju održivost mirovinskog sustava, smatra dr. sc. Predrag Bejaković, stručnjak iz područja javnih financija kojem su glavna područja znanstvenog zanimanja, među ostalim, ekonomika rada, tržište rada i mirovinski sustav.

Navodi kako se ne može očekivati da će se broj osoba korisnika takvih mirovina moći smanjiti, ali smatra potrebnim sustavno i odlučno raditi na tome da se njihov broj ne povećava te da se postepeno takva mirovinska prava izjednačavaju s pravima osoba koje su mirovinu stekle po općim propisima.

Hrvatska ima razmjerno veliki broj korisnika mirovinska prava po posebnim propisima,  koje kolokvijalno nazivamo i “povlaštenim mirovinama”, a koje su prosječnim iznosom veće od prosječne “redovne” mirovine. Takvih je osoba s “povlaštenom” mirovinom, ističe naš sugovornik,  krajem 2020. godine bilo gotovo 180 tisuća što je gotovo sedmina ukupnog broja umirovljenika, a na koje odlazi oko petine ukupnih mirovinskih rashoda.

Povoljniji uvjeti prenose se na članove obitelji preminulih korisnika

Najbrojniji su hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, 71 tisuća osoba, koji mirovinu primaju prema  Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji,  a kojima je prosječna mirovina 6.025 kuna. Kao zanimljivost navodi da je 2010. godine bilo za tisuću i pol korisnika braniteljskih mirovina manje.

Na drugom mjestu po brojnosti, navodi Bejaković, su korisnici mirovina osoba koji su bili djelatne vojne osobe, njih gotovo 16 tisuća i prosječno primaju mirovinu od 3,974 kuna. Slijede borci iz Drugog svjetskog rata. „Krajem 2020. bilo ih je oko 15 tisuća, što je malo u odnosu na njihov maksimum krajem 1970-ih kad ih je bilo oko 300.000, ali puno s obzirom da je od rata prošlo više od 70 godina. Mirovine iz Drugog svjetskog rata većinom su, ističe, naš sugovornik, obiteljske mirovine.

Umirovljenika koji su radili na poslovima ovlaštenih službenih osoba u tijelima unutarnjih poslova i  pravosuđa, kao i na poslovima razminiranja ima više od 17 tisuća, dok je umirovljenih zastupnika u Hrvatskom saboru, članova Vlade, sudaca Ustavnog suda manje od 700. Umirovljenika redovitih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je 137, a njihova je prosječna mirovina, naglašava Bejaković, nešto veća od 9,350 kuna.

“Zanimljivo je kako se povoljniji uvjeti prenose na članove obitelji preminulih korisnika. To znači da npr. udovice redovitih članova HAZU-a imaju pravo na 70% dodatka kojeg su oni ostvarivali. U sustavu je trenutno oko 50 korisnika obiteljskih HAZU mirovina s mirovinama od oko 6.800 kuna. Neminovno se postavlja pitanje: koje je opravdanje za prenošenje tih povoljnijih uvjeta u tolikoj mjeri na članove obitelji preminulih korisnika povoljnijih mirovina?”

Znanstvenici upozoravaju kako se povlaštenost ne odnosi samo na visinu posebnih mirovina, nego u pravilu i na kraći radni vijek u odnosu na ostale korisnike mirovina. 

Mirovinska prava po posebnim propisima -oblik klijentelizma

Mnoge zemlje imaju neki oblik posebnih mirovina za jako zaslužne građane, ali njih ostvaruje po nekoliko tisuća ljudi. Davanje posebnih mirovinskih prava političarima specifična je za zemlje mediteranskog kruga. Iako je potreba za promjenama mirovinskih pravila očita, sama provedba je obično politički jako zahtjevna i teška, navodi Bejaković te dodaje, kako im se ponajviše protive oni čija bi se mirovinska prava mogla smanjiti.

“Možemo reći kako su mirovinska prava po posebnim propisima oblik klijentelizma, odnosno političke strategije koju obilježava odobravanje političkih dobara ili povlastica u zamjenu za izbornu podršku. Klijentelizam vodi do narušavanja posvećenosti dugotrajnim gospodarskim ciljevima, a odgovornost postupno postaje posve zanemarena kategorija.”

U Hrvatskoj je zbog Domovinskog rata, zatvaranja poduzeća i ograničenih mogućnosti zapošljavanja znatno smanjen broj aktivnih mirovinskih osiguranika, a povećao broj umirovljenika. Rano se izlazi iz svijeta rada, dodaje, a kako se razmjerno kasno počinje raditi – uslijed dugotrajnog studiranja i visoke nezaposlenosti mladih – osiguranici imaju prilično kratak staž osiguranja. “Mirovinski sustav postao je skup način ublažavanja socijalnih teškoća i nezaposlenosti i sve teže obavlja osnovnu zadaću: smanjenje rizika u starosti, invalidnosti i smrti.“

Iako se takva politika kratkoročno može činiti kao opravdana jer, ipak, omogućava pružanje socijalne sigurnosti stanovništvu, koje bi bez redovnih primanja bilo još siromašnije, dugoročno, ističe naš sugovornik, to znači veliki broj razmjerno mladih umirovljenika od kojih su neki još u naponu snage. „Narušavanje financijske održivosti mirovinskog sustava nije bila objektivno nametnuta nužnost, nego je to bila svjesna odluka političkih elita. Oni su demokraciju shvaćali kao način pribavljanja podrške skupina glasača. Neminovno se javlja pitanje kako voditi dugoročnu mirovinsku politiku u uvjetima klijentelizma?“

Kako je drugdje?

Uspoređujući s drugim zemljama, Bejaković navodi kako su u društvima u kojima su snažnije liberalne vrijednosti i jače oslanjanje na vlastite snage, manja očekivanja od javnog mirovinskog sustava, a time i slabija sklonost klijentelizmu.

Primjerice, u Nizozemskoj u kojoj se promovira model mirovinske politike kao individualizirane štednje u kojem, ako osiguranik želi da mu mirovina iznosi 70% zadnje plaće, treba plaćati jasno utvrđeni postotak doprinosa. Nešto slično, dodaje, uvedeno je u Velikoj Britaniji: “U zemljama kod kojih je snažna povezanost političke strukture i intenziteta klijentelizma treba se pripremati za prisilno slabljenje te povezanosti koje obično nastupa u kriznim vremenima. Grčka je od izbijanja ekonomske krize smanjila mirovine za skoro 50% i ukinula brojne klijentelističke povlastice.”

Sve veći doprinosi, sve manje mirovine

U EU i svijetu općenito, mnoštvo je različitih mirovinskih sustava, tako da su razlike veće nego sličnosti , ističe Bejaković. Pojašnjava kako po strukturi mogu biti sustavi generacijske solidarnosti ili potpuno kapitalizirani sustavi, što znači da prilikom uplaćivanja u odabrani obvezni mirovinski fond vi zapravo ostvarujete i neki prinos od tog ulaganja.  U Hrvatskoj je većinski sustav – sustav generacijske solidarnosti uz obvezu plaćanja drugog mirovinskog stupa zaposlenih. Hrvatski mirovinski doprinos iznosi 20 posto, od čega je 5 posto ulaganje u drugi mirovinski stup.

Međugeneracijski sustav mirovinske solidarnost u Hrvatskoj podrazumijeva da se sadašnje mirovine isplaćuju iz tekućih doprinosa koje uplaćuju zaposleni. Pritom obično dolazi do međugeneracijske preraspodjele, ističe Bejaković. Pojašnjava kako su starije generacije, umirovljene prvih 30-ak godina od uvođenja sveobuhvatnog mirovinskog sustava, plaćale doprinose po relativno nižim stopama, ali sada primaju mirovine koje se financiraju po mnogo većim stopama doprinosa koje terete trenutno zaposlene. S druge strane, dodaje, sadašnje i buduće generacije plaćaju visoke mirovinske doprinose, ali ostvaruju nižu razinu mirovina od prijašnjih generacija.

“Ta međugeneracijska preraspodjela nastaviti će se i ubuduće najviše zbog demografskih razloga: sve malobrojnije mlađe generacije financirati će mirovine relativno velikog broja umirovljenika te će biti sve nepovoljniji odnos između doprinosa i mirovina s obzirom na prethodne naraštaje.”

Sužavanje mirovinskih prava je nužnost

Ovakav mirovinski sustav je održiv, ali uz niske mirovine, zbog već spomenutih razloga. Prosječne mirovine su ispod 40 posto prosječne plaće, ali su rashodi za mirovine od 11 do 12 posto hrvatskog BDP, navodi Bejaković. Sredstva za isplatu mirovina ne mogu se pokriti samo prikupljenim doprinosima. To uvjetuje, pojašnjava, da se približno dvije petine potreba za mirovine plaća iz državnog proračuna.

“U Hrvatskoj postoji ozbiljna opasnost od licitiranja s povećanjem mirovina prije parlamentarnih izbora. Jedan od navoda koje često čujemo u javnim raspravama kako bi trebalo povećati iznose najniže mirovine. To je načelno pozitivno i naizgled prihvatljivo jer se pomaže ugroženim siromašnim kategorijama umirovljenika, ali se narušava pravednost sustava. Dakle, mirovina u tom slučaju neće ovisiti o uplaćenim doprinosima, što ne motivira na daljnje plaćanje doprinosa”, tvrdi Bejaković i upozorava na druge opasnosti. U slučaju podizanja razine mirovine došlo bi i do povećanja ukupnih rashoda koji se mogu financirati samo povećanjem stope doprinosa ili povećanjem poreznog tereta. “To bi neminovno dovelo do narušavanja konkurentske sposobnosti hrvatskog gospodarstva i potaknulo bi rad na crno.”

Ako se stanje ne može poboljšati, a da se ono barem ne bi pogoršavalo, ističe Bejaković, trebalo bi postrožiti uvjete za odlazak u mirovinu jer je to, smatra,  jedini način da mirovinski sustav ostane dugoročno financijski stabilan. Među ostalim, smatra nužnim i dosljedno poštivanje provedbe odluke o povećanju zakonske dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina, penalizaciju prijevremenog umirovljenja ili odgovarajuće povećanje mirovina za duži ostanak u svijetu rada.

Naš sugovornik naglašava kako je sužavanje mirovinskih prava, nužnost kroz daljnje reforme mirovinskog sustava, uz mehanizme poticanja osiguranika na duži rad, poticanja na dobrovoljno mirovinsko osiguranje, ali i uz istovremene reforme na tržištu rada i gospodarstva.

Potrebno brinuti o financijskoj sigurnosti u starosti

Većina građana ili financira mirovinski sustav ili iz njega ostvaruje mirovinu tako da su veći dio svog života izravno vezani uz taj sustav. Mirovinski sustavi svugdje imaju veliki udio u ukupnim proračunskim rashodima, imaju veliki utjecaj na tržište rada i kapitala, a neposredno utječu na raspodjelu dohotka unutar i između generacija.  Zbog toga su, ističe, mirovinske reforme izuzetno složena zadaća.

“Najvažnije je to da radno sposobnom stanovništvu mora biti jasno kako u većoj mjeri sami moraju brinuti za vlastitu starost. Građani ne smiju imati nerealnih očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja i države općenito. Trebaju biti ozbiljni i odgovorni prema sebi i svojim bližnjima, a to neposredno mogu pokazati pravovremenim mirovinskim osiguranjem i štednjom”, ističe Predrag Bejaković, stručnjak iz područja javnih financija.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.