Naša nogometna legenda Maca Maradona: ‘U šezdesetoj igram kao da mi je dvadeset!’

Macu Maradonu, odnosno pravim imenom Mariju Matuzić, upoznala sam prije nekoliko godina u jednoj humanitarnoj akciji koja je uključivala i nogometnu utakmicu. Spremno se i bez ikakvog oklijevanja odazvala i, što bi se nogometnim jezikom reklo – ostavila srce na terenu. Jer takva je Maca. 

“Oduvijek sam takva bila”, priča mi u ledeno zagrebačko poslijepodne, dok šećemo Sopotom, zagrebačkim kvartom u kojemu Maca živi. Putem srećemo razne ljude – svi od reda srdačno je pozdravljaju, zaustavljaju se u kratkom razgovoru.

“Svi me ovdje znaju. I svi me vole! Znaš, kada bi meni, ne daj bože, nešto trebalo – ja znam da bi mi svi oni pomogli. Dugo tu živim, tu na igralištu s klincima igram nogomet”, veselo priča Maca.

Ma kakva penzija!? Igrat ću dok god budem mogla!

Marija Matuzić najveća je hrvatska ženska nogometna zvijezda svih vremena. Pod nadimkom Maca Maradona poznata je i daleko izvan naših granica. Poznavatelji nogometa reći će da je u svojem zlatnom razdoblju igrala bolje od bilo kojeg Dinamovog igrača. No, Maca ne živi na staroj slavi. I danas, kada je već zagazila u 61. godinu, i dalje aktivno igra nogomet.

“Ma kakva penzija!? – igrat ću dok god budem mogla!”, odlučno kaže Maca. Priča mi kako je u sjajnoj formi, kako trenira i po dvaput dnevno. U tome je ništa ne može omesti, pa ni korona, ni niske temperature. Kod kuće ima sobni bicikl i steper, razne utege i rekvizite. Iako će već iduće godine ostvariti pravo na mirovinu, i po starosti i po stažu, svoje kopačke ne namjerava objesiti o klin.

“Nadam se samo da bu mi bogek dal dobro zdravlje kao i do sada! Zdrava sam, pokretna, brža od mnogih mojih mladih kolegica. Često se pitam zašto se neke od njih uopće bave nogometom. Pa njima se ništa ne da. Nekad mi se čini da im se ne da ni živjeti, a kamoli igrati nogomet!”

Teško djetinjstvo čuda od djeteta

Kaže kako su joj mnogi predlagali da o njoj napišu knjigu, ali ona na to još nije spremna, a takva vrsta slave nikad je nije ni zanimala. Rođena je u Dugoj Resi, gdje je živjela do svoje 23. godine, a onda je doselila u Zagreb. Bila je najmlađa od šestero braće i sestara. Živjelo se teško, roditelji su se često svađali, bili su siromašni. Sva djeca u obitelji bila su odlični sportaši – nitko ih nikad nije učio, ni trenirao. Igrali su rukomet, nogomet, kuglalo se. 

“Ja sam bila čudo od djeteta – tako su mi svi govorili jer sam ‘rasturala’ rukomet. Tada nisam ni znala da postoji ženski nogomet, tek sam povremeno znala zahaklati s lokalnim dečkima. Kad sam imala 12, 13 godina, naš prijatelj Ado Jurinjak prepoznao je moj talent i preko njega sam došla do Milice Pajić, koja je igrala nogomet u klubu Loto iz Zagreba. Ona mi je jako puno pomogla – preporučila me i tu je sve počelo”, prisjeća se Maca.

Maca će za sebe reći da je jako skromna. Da nije, kaže, vjerojatno danas ne bi bila u Hrvatskoj. 

Vrtoglave ponude

“Meni je tada Karlovac bio kao New York. Kad sam došla u Zagreb, odmah nakon par mjeseci završila sam u Rimu i tamo sam bila dva tjedna. Talijani su poludjeli za mnom! Nudili su mi makinu, vilu…Da mi je tada bila ova pamet, eeeee, gdje bih ja bila. Ali tada se nisam mogla odvojiti od mame. Bila sam jako vezana za nju, ona mi je bila sve. A kod nas, u bivšoj Jugoslaviji, tada se jako dobro igralo pa me je i to zadržalo. Poslije sam i dalje dobivala sjajne ponude – Austrija, Beč Rapid, Njemačka, Francuska, Monako…svašta su mi nudili. Ali nisam nikad otišla. Iako, zahvaljujući nogometu, vidjela sam puno svijeta, ništa mi nije falilo.”

Priča kako danas ljude uglavnom motivira novac, a tada su, kaže, igrali isključivo iz ljubavi. Da je netko drugi bio na njezinom mjestu, zaključuje, vjerojatno bi iskoristio priliku. Kaže da ne žali previše, ali da joj je život mogao izgledati potpuno drugačije.

Život uz muškarce

“Mogla sam sjajno zaraditi, mogla sam danas biti gospođa, imati muža, obitelj. Ali ja sam odlučila tako. Igrala sam, putovala sam. Sve su mi to ponudili prerano. Da sam tada imala barem 19, 20 godina, možda bih razmišljala drugačije. No, sretna sam što se sve ovako odigralo, što nisam nikamo otišla, što sam ostala uz mamu. Jedino mi je žao da mi nije bar koju godinu duže poživjela.”

Priča mi kako je imala puno veza, s raznim muškarcima: “Bilo je i onih koji su imali ozbiljne namjere, ali ja sam rekla ne i tako je bilo. Ja sam stalno s muškarcima – i tuširamo se zajedno, i goli su oni i ja. Ali ja se ne sramim, jednostavna sam. Ne kajem se ni zbog čega. Imam lijep život, sada, nakon teškog djetinjstva i uživam. Imam posao – radim u URIHO-u, s posla idem direktno na nogomet na Velesajam. Tu igramo, imam sjajnu klapu. Sada igram u Sisku, to je druga liga, ali došla sam da im pomognem. Odlično su me primile, to su mlade cure i to me vraća u prošlost. Cijene me, vole i baš mi je pravi užitak!”

Jedan i jedini – Diego!

Maca je za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju odigrala 14 utakmica, dok je dres s kockicama obukla 20 puta. Završila je i trenersku školu, i to s vrlo dobrim uspjehom, ali uvijek je više voljela igrati. Kada smo kod brojki, recimo da je u svojoj dugogodišnjoj karijeri zabila više od 1.500 golova i tu je nadmašila čak i velikog Pelea. No, za Macu dvojbe nema: najveći od najvećih je samo jedan – Diego Armando Maradona.

“Takav se nogometni genije jednom rađa. Neće nikad više biti takvog sportaša. Imam kod kuće njegov dres kojega mi je potpisao. Dres je stigao iz Argentine, tri dana je putovao do mene. Kad je Maradona bio u Zagrebu, a došao je gledati Davis Cup, ja sam radila kao domarka na teniskim terenima. Mislila sam da je konačno došao dan kada ću ga uživo vidjeti. Međutim, iz Hrvatskog teniskog saveza nisu nam dali karte. Pa sam zamolila mog prijatelja, vrhunskog tenisača Ivana Ljubičića da mu odnese dres da mi ga potpiše. Sada mi se javljaju razni ljudi i žele taj dres kupiti. Nude velike svote, znam da bih mogla dobiti i više od 50.000 kuna, ali neću ga prodati. Prvo, to je meni jako važna uspomena, drugo, Maradone više nema među nama i ja to više ne mogu nabaviti”, odlučna je Maca.

Nadimak koji i danas s ponosom nosi i po kome je široko poznata, dobila je u ranoj mladosti. 

Maradona i danas živi

“1983. godine igrala sam ludo – trčala, zabijala, nema toga što ja u nogometu nisam mogla. Baš kao Maradona koji je tada harao svjetskim stadionima. I stasom smo slični, a i načinom igre. Čak sam jedno vrijeme radila mini-val, da budem kovrčava kao on. Nadimak su mi dali Talijani nakon jedne utakmice u Italiji kada sam ih totalno oduševila. Jako mi je to godilo i prihvatila sam ga punog srca. Sada kad igram, komentatori i sportski novinari znaju reći – Maradona je još živ. I to me strašno veseli!”

A da je Maradona za Macu i više od nadimka, svjedoči i činjenica da na njezinom poštanskom sandučiću, uz njezino pravo prezime, ponosno stoji i prezime Maradona. “Lijepo je nositi to ime jer nema većega od njega”, kaže Maca.

Pitam je koga još od nogometaša cijeni, prati i voli. “Jako cijenim Luku Modrića koji sjajno igra i u Realu je za mene trenutno najbolji. Tu je svakako i Ronaldo. Njega možeš i ne moraš voljeti, ali mora se priznati da je velik igrač. Moj omiljeni klub oduvijek je bio i bit će Milan. A tamo igra Zlatan Ibrahimović koji je meni fascinantan. Zašto? Zato što, kao i ja, dokazuje da godine nisu važne. Dokazao je da u 39. godini sve ostale stavlja u džep. On je za mene najjači od svih danas. Ne prođe utakmica, a da on ne zabije dva, tri gola. Ali on ide, on hoće, on se trudi. Ne možemo zaboraviti ni Messija – odlično igra!”

Žene u muškom svijetu nogometa

Na pitanje kakav je položaj žena u ovom muškom, nogometnom svijetu, Maca odgovara kako se i tu situacija mijenja. Polako, ali sigurno.

“Počeci su bili jako teški, stalno su nam dobacivali – ‘ajde, odi doma kuhat’, odi ovo, odi ono. Bilo je neugodnosti. Bilo je među nogometašicama nas koje smo dobro igrale, ali i onih koje su bile dosta lošije pa su nam malo kvarile reputaciju. Dečki su počeli dolaziti na naše utakmice kada su shvatili da igramo dobar nogomet. Izborile smo se. Mi žene sada vladamo. Samo pogledajte Svjetsko prvenstvo – Amerikanke, Brazilke – rasturaju. A kod nas – nula bodova! Pogledajte reprezentaciju! Gdje sam ja u toj reprezentaciji? Mene nitko ne zove! Mi imamo sjajne cure, ali krivi ljudi vode repku, krivo se radi!”

Osim toga, Macu ljudi i činjenica da u Hrvatskoj profesionalne nogometašice ne mogu dobiti sportsku mirovinu.

Bez sportske mirovine za profesionalne nogometašice

“Ja 44 godine igram nogomet – igrala sam i za vrijeme bivše Jugoslavije i poslije u Hrvatskoj.  U Beogradu – a tu je najbolji primjer moja kolegica Milica Pajić – priznaju sportašicama nogometni staž. A kod nas još uvijek razmišljaju o tome jesam li svoje godine dala Hrvatskoj ili Jugoslaviji. Ja još uvijek igram, najbolja sam igračica svijeta, imam 60 godina i već odavno sam trebala dobiti tu penziju. Kaj ja moram raditi? Kaj sam ja zaslužila takav tretman? Legenda ženskog nogometa koja se više neće roditi?!?! A kad sam izgubila posao, nitko mi se nije javio ni ponudio pomoć. Katastrofa! A da sam otišla van, da sam otišla, recimo, u Niš – kao malo vode na dlanu bi me nosili. Tamo me čeka Perica Krstić i moje cure. Oni me vole i cijene, a ovdje kod nas – ništa. Ali znaš što – ne bih više od njih ništa ni primila. Ja im želim svu sreću, ali ništa od repke“, pomalo rezignirano kaže Maca.

“Pazi što ti kažem – s mojim znanjem i iskustvom, načinom kako igram, trčim, bolja sam od mnogih mladih. Današnji mladi nemaju tehniku, nemaju inteligenciju, ne misle glavom. Moraju jako puno još učiti. Oni možda jesu nešto eksplozivniji, brži, ali puno više cijenim starije igrače, iz onog mog vremena. Često me znaju nazvati novinari da im komentiram utakmice i to me veseli. Znači da je moje mišljenje još uvijek nekome bitno.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.