Profesorica Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “dr. Fran Mihaljević” i članica Nacionalnog stožera civilne zaštite, tema je dana, ako ne i tjedna, nakon jučerašnje konferencije za medije.
Naime, ova istaknuta infektologinja priznala je da je cijepila 84-godišnju bolesnu majku u ustanovi koju vodi. Uz to, kazala je i kako nije primijetila veće kršenje mjera na misi povodom Stepinčeva, a na kojoj se, fotografski dokazi pokazuju, okupilo više od dopuštenih 25 osoba, uključujući i nju.
Strijelu kritike koju su novinari i dio javnosti odapeli prema njoj, Markotić je vratila riječima: “Koliko puta ste vi prekršili (pravila, op. a.) zovući mene i kolege, tražeći usluge za svoje roditelje, bližnje?” I to je zaista točno, a brojni su internetski komentatori skočili u obranu nekad jednoglasno slavljene stručnjakinje iz vremena dok se Stožer doživljavao stručnim, a ne političkim tijelom.
Među njima je i molekularni biolog Gordan Lauc koji je prozvao “medijske hijene”, Kaže da je Markotić život posvetila liječenju bolesnih ljudi te da proteklih godinu dana vjerojatni niti nema “života” jer je 24 sata na dan u ovoj pandemiji.
“Mama joj ima preko 80 godina i nije ju cijepila kada su pred mjesec i pol dana došla prva cjepiva, a mogla je da je htjela. Tj. sigurno je htjela, no nije smatrala da je etički prihvatljivo zloupotrijebiti svoj položaj i oduzeti jednu dozu cjepiva onima koji su u prvom redu za cijepljenje. Cijepila ju je kad je populacija u kojoj je njezina mama došla na red za redovno cijepljenje”, navodi Lauc u Facebook statusu i nastavlja: “Zar je mami od 80+ godina trebala reći da sjedne na tramvaj i ode sama u ambulantu? Ili izgubiti pola dana da ju ona tamo odveze? Razumijete li vi hijene što znači pola dana osobi koja radi 24 sata na dan?”
Ali profesionalna angažiranost nije kriterij za cijepljenje roditelja, baš kao što ni novinari nisu krivi zato što je netko počinio, ako ništa drugo, etički prijestup. Iako bi veći dio javnosti zažmirio na ovaj slučaj, prvenstveno vodeći se vlastitim iskustvom i osjećajima, teško je zanemariti činjenicu da je Markotić s pozicije moći odlučivala komu dati cjepivo i odlučila ga je dati svojoj staroj i bolesnoj majci. Markotić, osim toga, svojim prisustvom na misi pred zagrebačkom katedralom jasno pokazuje da mjere koje je izrekla ne vrijede za sve te da vjernici i ateisti u ovoj državi nisu ravnopravni. Kada se prvi okupljaju, to je potreba. Kada se drugi okupljaju, to je bioterorizam.
No njen slučaj pokazao je i licemjernost onoga što, sada već posprdno, nazivamo “običnim malim čovjekom”, budući da je isti nedavno odbacivao cijepljenje i stručnjacima poručivao: “Cijepi si mamu!”
Treba li Markotić, za primjer drugima, otići i je li to način na koji se treba odnositi prema neospornoj požrtvovnoj stručnjakinji? Teško je na ovo pitanje dati kategorično potvrdan odgovor, znajući da je svojim znanjem i brigom spasila živote i nekih kolega novinara pa i prijatelja. I to je mana ljudskog karaktera koju bi trebalo neutralizirati efikasnim sustavom, kojega Hrvatska nema.
Ono što je zanimljivo jest da je i sama Markotić vrlo svjesna nesavršenosti ljudske prirode; manje svoje, a više tuđe. Naime, u travnju prošle godine, predvidjela je ovakav razvoj situacije još dok je imala status nacionalne heroine. “Ne osjećam se junakinjom. Danas je Cvjetnica, to je proslava Isusova dolaska u Jeruzalem, a za tri dana su ga htjeli razapeti. Nadam se da mi nećemo završiti tako. Važno je da možete stajati iza onoga što govorite i radite”, kazala je tada u programu javne televizije.
