Baka i djed ovršeni su zbog uzdržavanja unučadi, otplatili su gotovo 100.000 kuna

Bračni par Slavica (72) i Josip (83) Kišur iz Sesveta ovršeni su u travnju 2018. za sto tisuća kuna na ime nagomilanog duga za alimentaciju. Osnovni dug od 68.700 kuna za uzdržavanje troje unučadi narastao je o s kamatama i troškovima 30-ak tisuća kuna. No ovaj je slučaj još posebniji, jer otac nije zanemario djecu, već je poginuo.

Ipak, lani u kolovozu sesvetski Općinski sud odlučio je da Kišuri uopće nisu ni trebali plaćati uzdržavanje. No rate i dalje stižu, dok baka i djed čekaju ishod žalbe bivše snahe.

“Dosad sam platio oko 96.000 kuna. Još dvije rate imam platiti, po 2.700 kuna. A imam presudu kojom je ukinuta prvotna odluka suda u Zelini da uopće moram plaćati uzdržavanje troje unuka od po 900 kuna svaki mjesec. Ovrha, u međuvremenu, ide dalje. Jer niži sud ne može ukinuti odluku o ovrsi koju je donio Županijski sud. To bi mogao jedino riješiti Vrhovni sud da se radi kako treba. Onda bi se moglo. Ali takve stvari kada dolaze od starih, malih ljudi – idu u koš”, s gorčinom počinje priču gospodin Josip.

U raljama pravosuđa

Tako ukratko izgleda jedinstveni pravosudni limb djeda i bake Kišur u kojem su zaglavili nakon što im je 2007. godine poginuo stariji sin. Imao je 38 godina, a iza njega ostali su supruga i troje male djece. Blizanci od 18 mjeseci i trogodišnja unuka. Sin je za života sa svojom obitelji živio u istome dvorištu. 

Dva tjedna nakon tragedije snaha je s djecom odselila svojim roditeljima. Kišuri tvrde da ne znaju razlog. Nedugo zatim, Slavici i Josipu, kažu oni, zabranila je viđanje unučadi. S tim se nikako nisu mogli pomiriti. Na zelinskom sudu tražili su i na kraju dobili odluku da smiju viđati djecu. Tako je išlo jedno vrijeme, snaha je dovodila mališane. Kada je prestala dolaziti, iz Kišurima nepoznatih razloga, opet su posegnuli za sudom i pravom na nastavak zajedničkih susreta. Snahin odvjetnik tada je na njihov zahtjev uzvratio zahtjevom za plaćanjem alimentacije. 

Tražili posjete, dobili i odrezak za alimentaciju

Gospođa Slavica imala je 1.500 kuna mirovine, suprug koji je radni vijek proveo u Sljemetransu 3.400 kuna. Sutkinja u Zelini prvotno je odredila da baka mora plaćati po 600 kuna uzdržavanja unuka, no kasnije je ta presuda ukinuta. Ali potvrđena je za Josipa kojem je određen iznos od 900 kuna po djetetu. Kišurima od početka njihove pravosudne kalvarije nije jasno kako su uopće sudovi odlučivali bez, tvrdi tako gospođa Slavica, potpunog uvida u potrebnu dokumentaciju o svim snahinim primanjima. 

‘Jedno je kad roditelji ne brinu, ali naš je sin poginuo’

“Unučad nam je ostvarila obiteljsku mirovinu po pokojnom ocu i dječji doplatak. Primala je i naknadu od grada Zagreba za treće dijete. Uglavnom, novca je imala dovoljno. Djeca za sebe imaju. I k tome također, naš je sin poginuo. Nije kao neki nakon razvoda prestao brinuti za svoju djecu. Jedna je stvar kada osude baku i djeda roditelja kojeg baš boli briga i ne plaća alimentaciju. A drugo je naš slučaj”, kaže gospođa Slavica. 

Prvi kad ne treba…

Hrvatska je tu pravi zakonodavni endem. Naime, jedina u Europi je na bake i djedove prebacila obvezu plaćanja alimentacije ako je roditelji izbjegavaju ili nisu u mogućnosti. U Obiteljskom zakonu postoji od 2003. godine, a propisuje je i verzija iz 2015. godine. Takvog rješenja nema drugdje na starom kontinentu, jer nije u duhu europskog socijalnog modela i u tom slučaju države preuzimaju i jamče troškove uzdržavanja.

S druge strane, alimentacija preko leđa najstarijih moguća je samo u nekim američkim državama, pojašnjava Ante Kuprešak iz Sindikata umirovljenika Hrvatske. 

U Pravnom savjetovalištu javlja im se sve više starijih osoba, žaleći se da moraju plaćati uzdržavanje unučadi. Iako mnogi od njih jedva spajaju kraj s krajem.

SUH traži izmjene Obiteljskog zakona

“Bake i djedovi su po zakonu dužni plaćati alimentaciju ako otac ili majka nisu u mogućnosti ili iz nekih drugih razloga to ne čine. Imamo jedan nedavni slučaj u Pazinu, gdje baka i djed imaju svaki po 4.000 kuna mirovine, jer su imali dobar posao. Sad im je oduzeto svakome po tri četvrtine mirovine za uzdržavanje unučadi. Tu je riječ o četvero djece od sina koji je nakon razvoda otišao u inozemstvo i ne javlja se”, navodi naš sugovornik.

“Uglavnom je u pitanju jedno, dvoje djece, a kada se radi o četvero – to je dosta teški financijski udar. Imamo i dosta slučajeva da umirovljenici dobrovoljno preuzmu uzdržavanje, jer bake i djedovi vole svoju unučad. To i je neka logika. Ali prisiljavati ih zakonom na to i ostaviti ih u takvoj situaciji da nemaju od čega živjeti, to je veliki problem države. Posebno ako znamo da je prosječna mirovina u Hrvatskoj oko 2.300 kuna”, ističe Kuprešak.

Sindikat umirovljenika Hrvatske nekoliko je puta dosad tražio izmjene Obiteljskog zakona, gdje bi tu problematiku moglo i trebalo izmijeniti i to namjeravaju ponovo inicirati.

“Za pravog suca to je riješena stvar, ali sa sudom se nikad ne zna”

Slavici i Josipu Kišuru slaba je to utjeha, dok se nadaju odbacivanju snahine žalbe na presudu kojom sud djeda oslobađa davanja. “Za pravog suca to je riješena stvar. Ona bi trebala tih 900 kuna po djetetu sve vratiti. Tko zna kako bude žalba riješena, sa sudom se nikad ne zna”, nadovezuje se gospođa Slavica. 

Prisjetila se kako je na početku mučne obiteljske situacije nakon pogibije sina na zelinskom sudu morala odgovarati na pitanja sutkinje koga hoće tužiti za zajedničke susrete – djecu ili majku. Presudom su tada dobili pravo viđanja, ali ono je kaže često ovisilo o snahi. Kad je prestala dovoziti djecu, nisu išli za ovrhom da ne bi produbljivali već postojeće traume zbog gubitka oca i narušenog odnosa s njihovom majkom. 

“Tad sam rekla sutkinji ‘Gospođo, što ću djecu tužiti, njima je još teže nego meni’. A majku neću više tužiti jer ona kaže djeci da moraju reći da neće doći k nama i onda od toga opet ništa. U Sesvetama sam kod pravnika u savjetovalištu dobila uputu da odustanem s tuženjem dalje, jer kako je vidio da na sudu nitko ništa ne gleda pa da ne bi morali još nešto dodatno platiti nakon svega”, tumači nam Slavica.

“Kad sam tražila smanjenje alimentacije, u Odvjetničkoj komori sam dobila pisano odgovor na prigovor. S uputom da u Zelini sutkinja mora ispraviti odluku, a da se odvjetnica koju smo prvo imali primi posla odgovorno i savjesno. Nakon toga mi je ukinuta presuda od onih 600 kuna”, prisjeća se ova nesretna baka.

Rijetki susreti

Prije polaska u školu unuci su kod njih znali provesti dva, tri dana, kaže Josip. Kad je druga baka bila na bolovanju i prestala raditi više nisu dolazili. Tako je bilo nekih šest, sedam godina, a onda su lani došli par puta, snaha ih je dovezla, kaže.

Posljednji put s unucima su se vidjeli u lipnju prošle godine. Nisu bili zajedno ni oko Božića, a kad će ih snaha opet dovesti, ne znaju. Kišuri ne očekuju novi posjet sve dok ne bude riješena snahina tužba. Zbog koje sad drugoj strani u ovom nevjerojatnom i mučnom obiteljskom predmetu prijeti vraćanje dijela novca koji je zahvaljujući ovrsi stizao posljednje tri godine. 

“Zna li ona koliko deda dobiva penzije? Kak’ mi živimo sve ove godine, jel imamo za život? Ni na sudu na prvoj parnici nas nisu niš’ pitali. Samo smo dobili riječ koliko smo stari, kolika je mirovina, OIB i niš’ više”, govore nam na kraju.  

Do kraja ovrhe su još dvije rate. Do odgovora na snahin prigovor na djedovu presudu, tko zna. U međuvremenu, 83-godišnjem Josipu ostaje da s par stotina kuna, koliko mu ostane od mirovine, pripomogne Slavici da nekako skrpaju još jedan mjesec.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.