Animator i strip-crtač Darko Kreč: ‘Jedva čekam mirovinu da u miru crtam stripove!’

Darko Kreč nagrađivani je autor crtanih filmova, ilustrator brojnih knjiga i slikovnica te iznad i prije svega – strip crtač. Osim umjetničkom radu, posvećen je i onom pedagoškom – profesor je na Likovnoj akademiji u Zagrebu, na Odsjeku za animirani film i nove medije. Možemo reći da je ostvario svoj dječački san jer je od najranije dobi znao čime se želi baviti. 

“Dok sam išao u srednju školu, najveća je sramota bila baviti se stripom. U 4. razredu gimnazije pisali smo školsku zadaću o temi ‘Tvoje buduće zanimanje’ i mene je bilo užasno sram napisati da se želim baviti stripom, da želim biti strip-crtač”, iskreno priznaje Darko Kreč.

“Onda sam napisao da ću se baviti animiranim filmom, samo da ne napišem tu ‘strašnu i zloglasnu’ riječ strip. Na kraju sam, kao što vidite, i završio u svijetu animiranog filma. (smijeh)”

Prva i cjeloživotna ljubav

No, strip ga prati čitavog života. Priča mi kako su i on i brat oduvijek nešto crtali. Uvijek u formi stripa. Ali, ponavlja, vladalo je mišljenje kako strip-crtač nije pravo zanimanje. 

“Nije to bio ni hobi – hobi je skupljanje maraka. Iskreno, mi tada zapravo uopće nismo znali što točno podrazumijeva zanimanje strip-crtača. Jedino što su nam stalno ponavljali je da se time ne može zaraditi za život i da se time ne možeš baviti u nekom radnom vremenu. To je bilo nešto što možeš raditi sa strane, ako imaš ‘pravi’ posao. A onda je, 1971. izašao Strip Art o strip-crtačima i tada sam prvi put vidio što to zapravo znači i kako izgleda. No, već tada je crtani film izgledao kao nešto konkretnije, ozbiljnije.” 

Nakon gimnazije, na red je došao odabir faksa. O Likovnoj akademiji nije bilo ni govora – roditelji nisu dozvolili. 

Od rudarstva do Zagreb filma

“Smatralo se tada da je umjetnik netko tko jedva preživljava. Bilo je užasno puno predrasuda. Mi smo bili pravo socijalističko društvo – moraš imati ‘pravi’ posao, od 7 do 15 sati, po mogućnosti u uredu. Najprije sam namjeravao upisati šumarstvo, ali kako sam tada stanovao na Črnomercu, činilo mi se strašno daleko svakoga dana odlaziti skoro do Dubrave, gdje je bio faks. Pa sam odabrao geologiju. Tamo sam proveo tri godine, a onda sam otišao u Zagreb film. Tamo sam najprije morao proći određenu obuku pa sam tri mjeseca proveo kod Joška Marušića. U Zagreb filmu nije postojala mogućnost stalnog zaposlenja pa sam se vratio na faks. S treće godine geologije došao sam na drugu godinu rudarstva – studirao sam unatraške! (smijeh). Tako sam završio rudarstvo. Taj fakultet nije mi pružio samo diplomu inženjera rudarstva, već me naučio preciznosti, poštivanju rokova i upornosti. Potom sam se vratio u Zagreb film. Bilo je to 1984.”

Zatim je uslijedio prvi autorski film, pa jedna nagrada u Beogradu pa animirani serijal za djecu Mali leteći medvjedići, na kojem je radio kao jedan od tri glavna animatora.  

Suradnja s oskarovcem Vukotićem

“Tamo negdje 1991., 1992. zatvorio se Zagreb film i preživljavalo se od svega i svačega. Tada sam dosta radio za Slovence – bio je to serijal o medvjedu Bojanu koji hoda s tri kantice boje i stalno nešto farba. Zatim sam 1995. radio jednu seriju za Švicarce, a onda su me opet pozvali u Zagreb film. Zvali su mene, Bordu (Borivoja Dovnikovića, op.a.) i još neke starije autore koji se nisu odazvali”, pomalo nostalgično priča Kreč.

Njegov drugi autorski film, Posljednji valcer u starom mlinu – kombinacija fotografije, igranog filma i animacije, nastao je prema scenariju oskarovca Dušana Vukotića.

“Bili smo si jako dobri, često sam bio kod njega doma. Moram reći da mi je ta suradnja bila silno dojmljiva – oskarovac ti piše scenarij – pa to se dogodi jednom ili nijednom u životu!”

Prisjeća se kako je Dušan Vukotić bio prava zvijezda, bio je prilično tašt, kaže, ali izuzetno pozitivan. Znao je biti i oštar, imao je gard i status, ali je rado dijelio znanje. Bio je, kao i sam Kreč, veliki ljubitelj stripa pa ih je i to povezivalo. 

Akademija i osnivanje Odsjeka za animirani film

“Tada se negdje počelo pričati o Akademiji pa su me pozvali da im se pridružim. Odsjek za animirani film i nove medije osnovan je 1999. i tamo sam od samog početka. Bili smo Joško Marušić, Ivan Ladislav Galeta, Pajo Štalter i ja. To je bio početak, sve smo od nule stvarali. Ali, s druge strane, to je bilo normalno jer je Zagreb film počeo ići prema dolje”, kaže profesor Kreč.

Na početku je bilo teško – imali su samo 6 studenata na godini. Danas upisuju 16, što je zapravo prilično velika brojka za Akademiju, budući da se sa studentima radi gotovo individualno. 

“Studij je jako zahtjevan, moraju odraditi jako puno vježbi. Moji kolegiji su Uvod u animaciju i Klasična animacija, a to su im glavni stručni predmeti. Kako izgledaju moji satovi? Pa, nekome tko gleda sa strane mogu se činiti monotonima. Studenti dobiju vježbe i rade, nema puno filozofiranja, ali ima puno crtanja. Na primjer, treba nacrtati mačku koja trči, čovjeka koji hoda četveronoške, loptu kako skače…”

Na mladima animacija ostaje

Profesor je izuzetno zadovoljan mladim generacijama i budućim animatorima. Ljuti ga kada čuje neutemeljene kritike poput već otrcanih fraza kako mladi danas ništa ne rade, nego samo ‘vise’ na tabletima i mobitelima, kako ništa ne čitaju i kako ih ništa ne zanima.

“Djeca dolaze pripremljena, jako su talentirana. Među njima ima zaista genijalnih crtača. Djeca koja nam dolaze jako su motivirana jer je taj faks baš njihova želja, na to ih sigurno ne tjeraju roditelji. Divno mi je s njima raditi, pravi užitak, pogotovo kad se počnu vidjeti rezultati rada. Njima samo nedostaje prakse, fascinantno je kakvih mladih crtača ima. Osim toga, oni toliko toga znaju, toliko toga mogu. Bez ikakvih ograda mogu reći – fantastični su! A kada završe faks, vrlo se lako i brzo zapošljavaju i to zahvaljujući industriji video igrica koje je u ekspanziji.”

Za sebe će reći da nije strog profesor. Na Akademiji je, kaže, atmosfera puno ležernija nego na drugim fakultetima. Kaže da ni njegovi kolege nisu strogi, a atmosfera je jako dobra. Doduše, priznaje, studenti to ponekad koriste, ali to nikako ne ide na štetu dobrog i kvalitetnog rada. Zgrade Likovne akademije u Zagrebu jako su oštećene u potresu pa je Animacija iz Zagorske ulice preseljena na Jabukovac. 

“Divno nam je! Tamo smo do sada imali prijemne ispite i uvijek sam mislio kako bi bilo lijepo na toj lokaciji raditi. To je dio grada koji me inspirira, uvijek idem preko Rokovog perivoja, to mi je najljepši dio grada. Imamo sjajnu atmosferu, mlade profesore…Divota.” 

Prvi strip zaborava nema

Kao i svi zaljubljenici u strip, i Darko Kreč pamti svoj prvi susret sa svojom velikom ljubavi. „Jednoga sam dana na cesti našao pola stranice stripa Miki, broj 1. Netko je to otrgnuo i bacio. Jako mi se dopalo i onda sam tatu pitao može li mi svaki tjedan dati dva dinara da si kupim Mikija. Prvi strip kojega sam si kupio bio je Miki br .3. Imao sam tada 8 godina. Poslije sam ga ponovo kupio, uokvirio ga i danas mi visi na zidu kao uspomena”, sa smiješkom priča Darko Kreč.  

U 63. godini ovaj vitalni, blagi čovjek priznaje da, iako obožava svoj posao, zapravo jedva čeka mirovinu. 

“Jako volim rad sa studentima, ali iskreno, to, nakon toliko godina, ipak poprimi obrise svojevrsne rutine. Sadržaj se ponavlja ciklički i vrti se u krug. U mirovini nikako ne namjeravam mirovati. Imat ću više vremena za crtanje stripova. Danas animirane filmove sve manje konzumiram. Možda i zato što nam je sada sve tako lako dostupno, a toga ima toliko da se jednostavno ničega ne zaželim. Imam jedan svoj autorski film za dovršiti. To je film za djecu, o klincima koji ne žele nositi naočale”, otkriva nam Kreč.

Osim u Zagrebu, Darko Kreč predaje i na Fakultetu umjetnosti u Banja Luci, na Odsjeku za animaciju. Kaže kako se Dodaje kako se tamošnji studenti razlikuju od zagrebačkih – prvenstveno zato jer nemaju prave konkurencije među sobom. 

“Upisujemo ih 6 na godini, a javi ih se 5. Kod nas, upisujemo 16, a prijavi ih se više od 50. Onda imamo mogućnost izbora i zato imamo takvu kvalitetu.”

Dječji strip

U slobodno se vrijeme puno i rado druži s legendarnim Borivojem Dovnikovićem koji je nedavno proslavio 90. rođendan. Tu su, naravno, i njegovi stripovi po kojima je poznat među najmlađom publikom: Boduljko i Žbunika te Kiki i ostali. 

“Boduljko i Žbunika postoje već 24 godine. Sve je počelo s pokretanjem dječjeg časopisa Zvrk, u okviru izdavačke kuće Profil. 1997. došli su u Zagreb film i ja sam bio tamo. Pitali su me bih li radio neki strip za djecu. Pridružila nam se i scenaristica Jadranka Čunčić Bandov. Ona je htjela raditi strip o dva praščića, ali su izdavači mislili da to nije najsretnije rješenje. Ja sam tada imao gotove neke likove koje sam radio za jedan animirani film. Trebala je to biti priča o ošišanom ježu, bila je tu i neka gljiva. Odlučili smo se za njih i tu je sve krenulo. Iako surađujemo već gotovo četvrt stoljeća, uživo smo se vidjeli ne više od tri puta u životu. Sve radimo putem telefona i maila. Danas Boduljko i Žbunika izlaze u časopisu Prvi izbor, budući da je Zvrk prestao izlaziti 2007. Strip Kiki i ostali radim sa Sanjom Pilić, još od 2004. S Darkom Macanom radim Kvarka i Krunu, to će biti album od 60 stranica.”

Veseli ga što su Akademiji otvorili kolegij Strip – predaje ga Irena Jukić Pranjić – pa je sada strip konačno dobio pravo građanstva i legitimitet. S dolaskom mlađih profesora, povećava se i senzibilitet prema toj vrsti umjetničkog izražaja. Dodaje kako dekan Akademije obožava strip te kako se fakultet s vremenom mijenja nabolje.  

Osvajanje planinskih vrhova

Osim umjetničkog i pedagoškog djelovanja, važan dio Darkovog života je planinarenje. Iako će sam za sebe reći da nije neki veliki planinar, njegovi pohodi na Kilimandžaro te na najviši vrh Peloponeza, govore drukčije. 

“Za te sam se poduhvate pripremao. Za Grčku pogotovo – išao sam na Sljeme dva puta gore-dolje. To mi je bilo jako dobro. Kilimandžaro je bio silno naporan, tamo postoji problem sa zrakom – ima samo 50 posto kisika pa dišete na škrge.”

Pitam ga vjeruje li da se može vratiti stari sjaj Zagreb filma. “Teško. Tada smo bili inovativni, jednostavno je bila takva situacija. Svi smo mi prvo bili diznijevci. Ali takva animacija je jako skupa pa smo sve to reducirali i to je onda postalo  prepoznatljivo. Zapravo je sretna okolnost da nas je nužda natjerala na promjene.”

Na kraju kaže kako još nije podvukao crtu pod svoju karijeru, ali priznaje da je zapravo prilično zadovoljan. 

“Bio je tu jedan dugi prekid od 10 godina, tako da mi se čini da sam se tek Devedesetih zapravo počeo konkretno baviti animacijom. Danas sve crtam rukom, nisam prešao na tablet jer papir mi je nešto posebno. Stripove ne mogu ni čitati s ekrana. Kod nas na Akademiji, studenti imaju mogućnost rada na tabletima, ali im to prve dvije godine ne dopuštamo. Moraju naučiti raditi na papiru, moraju ga osjetiti.”

Crtajte, deco!

Kada ga pitamo za najdraže stripove i autore, teško navodi konkretna imena.

“Tu je svakako nešto s francusko-belgijskog područja – Jules Jourdan, zatim Carl Barks…Od naših, tu su Bordo, Jules, Beker, Maurović nešto manje. Malo mi je strašan bio kao klincu. Više sam volio čisti crtež. Kao klinac sam jednom bio kod Julesa. Pozvonio sam mu na vrata – znao sam da živi u Petrinjskoj, ali nisam znao na kojem broju. Njegova kuća, gledano s kolodvora, prva je po redu. Pozvonio sam, predstavio se, on me uveo unutra. Porazgovarali smo, pokazao mi je crteže, bio je nevjerojatno ljubazan. To se pamti!”

Na posljednje pitanje, što bi poručio mladim zaljubljenicima u strip i animaciju, odgovara kratko i jasno: “Crtajte, deco!”