Na spomen imena Ivo Pattiera istog se trena vratim u djetinjstvo, u stan moje none Tine na splitskim Skalicama, gdje sam kao dijete provodila sretne ljetne dane. Nona je obožavala glazbu, slušala je, dakako, radio, ali imala je i svoju bogatu zbirku kazeta – tada možda i najpopularnijeg nosača zvuka.
Uvjerljivo najviše bilo je Oliverovih, nisu puno zaostajali ni Tereza i Arsen, a odmah uz njih, s decentnih me omota gledao Ivo Pattiera – uvijek uredne frizure, u lijepom tamnom odijelu, ponekad i s leptir mašnom.
Nekakvih 40 godina kasnije, nona nažalost više nije s nama, a ja sam, u dvorištu jedne zagrebačke osnovne škole, dolazeći po sina, upoznala Ivu Pattieru glavom. Najprije, priznajem, nisam bila sasvim sigurna da je to baš on. Ipak se čovjek donekle promijeni u tako dugom periodu. No, s vremenom sam otkrila da razredni prijatelj moga sina ima isto prezime i više nije bilo dvojbe.
Izuzetno vitalan, iako posve sijed, besprijekorno točan, gotovo svakoga dana dolazi po svoje unuke, Martina i Gabrijela i dočekuje ih najtoplijim blagim osmjesima.
Moji unuci, moja srca
“Moji unuci su moja srca. Moj Martin, moj Gabrijel, ali i moja Anja, kći moje kćeri Lee. Ona ima 3 godine i nju rjeđe viđam jer živi u Švicarskoj. Ali, tu su mobiteli i video pozivi pa se ipak, kako-tako vidimo. Anja govori i hrvatski i francuski, sada uči brojiti pa zajedno brojimo. Prvo na hrvatskom, onda na francuskom”, priča mi Ivo Pattiera ozareno.
Ivo Pattiera (foto: Petra Švarc)
Ivo Pattiera predan je i posvećen djed. Ili dida, kako ga zovu njegovi unuci. U njihovim je životima prisutan i sada, u doba korone. “Ali, jako pazimo. Iako ih obožavam grliti i štipkati za obraščiće, sada se ipak suzdržavam. S njima sam, ali sjednem malo dalje. Gledam ih dok se igraju, dok uče. Osmjehnemo se jedni drugima i sve znamo. Tu smo, zajedno smo i to nam je dovoljno. Nisam se izolirao, teško bih mogao bez njih.”
Umoran od 2020. godine
Iako već više od 50 godina živi u Zagrebu, ostao je vjeran svom šibenskom govoru. Glas mu zvuči nekako gordo, riječi su mu zvonke i stalno mislim da će zapjevati.
“Mogu Vam reći da sam umoran, psihički umoran od svih okolnosti u kojima živimo, evo, sad već gotovo godinu dana. Korona pa potres pa poplava pa opet ova zadnja serija potresa. Stalno su mi u glavi ti ljudi u Petrinji, Glini, Sisku… Jako suosjećam s njima. Imam osjećaj da je sve stalo, zatišje je u svim dimenzijama života. Jedino djeca rastu i donose nam radost”, zaključuje.
Potresi koji su ove godine zadesili Zagreb, srećom nisu značajnije oštetili njegov stan u središtu Zagreba, ali priznaje da se prilično prestrašio.
“Onaj prvi, u ožujku – taj nas je probudio. Mislio sam da sanjam, ali onda smo supruga i ja shvatili da je to ipak stvarnost. Odjenuli smo se i najprije stali pod nosivi zid. Onda smo kroz prozor vidjeli da je park pored naše kuće, naš Krešimirac, prepun ljudi. Pa smo i mi izašli. Ovaj drugi potres u prosincu, e taj nas je dobro zaljuljao. Srećom, naša je zgrada čvrsta, ima puno armiranog betona pa je izdržala, ali znam da mnogi ljudi nisu bili te sreće i iskreno mi je žao zbog toga”, kaže mi Ivo Pattiera.
“Situacija u Petrinji, Glini i okolnim mjestima ne ide mi iz glave. Zahladilo je i sve si mislim, kako se ljudi tamo griju, kako žive. Vidio sam da ih je posjetila moja Tereza. I pjevala im. Znao sam da će ona tako nešto napraviti. Ona je naprosto takva osoba. Čovjek u punom smislu riječi. Prekrasno“.
Lijepa prošla vremena uz drage kolege
Nakon spomena Tereze Kesovije, mislima kao da se vraća u neka prošla, možda i ljepša, jednostavnija vremena: “Tereza i ja se dugo znamo, i nastupali smo zajedno. Volim svoje kolege, svakoga na svoj način. Olivera sam jako volio. Volio sam ga kao čovjeka, nisam ga nikada gledao kao zvijezdu jer on se tako nikada nije ponašao. A bio je najveći. Bili smo si baš dobri. Puno smo se družili. Znali smo se, za trajanja Splitskog festivala, na Prokurativama samo pogledati i to je bilo dovoljno. Jednostavno smo se razumjeli. Kada se razbolio, to me strašno pogodilo. Dugo se nisam mogao odlučiti nazvati ga. Borio sam se sam sa sobom. Onda sam jednoga dana to ipak učinio. ‘Olo, Olo moj…’, rekao sam samo. Odmah je znao tko je s druge strane. ‘Oprosti’, rekao sam mu…’Nema oprosti kada si ti u pitanju’, blago mi je rekao. ‘Ma ti si moj’, kažem mu. ‘I ti si moj’, odgovorio mi je blago i toplo kako je samo on znao. Rekao sam mu da jedva čekam da se vidimo, da poćakulamo. Ali to se nažalost nije ostvarilo. Znate, zbog toga ne mogu plakati. To guši čovjeka. Pamtimo ga kao krasnu, toplu osobu, pamtimo ga po njegovim divnim pjesmama, tekstovima, njegovom glasu. Bio je silno duhovit, nimalo pretenciozan. Jednostavan i pristupačan, drag svima. Baš sam ga volio. Već sam susret s njim, pružio bi mi ruku i odmah si osjetio toplinu, onu pravu, ljudsku. Pokoj mu duši”, sjetno kaže Ivo Pattiera.
Ča je bilo, tega više ni
Pitam ga žali li za prošlošću, nedostaju li mu svjetla pozornice? “Ono što je bilo, to se ne može vratiti. A i ne treba. Ali da mi ponekad dođe želja zapjevati – dođe mi. Osim estradne, imao sam i bogatu kazališnu karijeru. 35 godina proveo sam u kazalištu Komedija, bio sam solist. Nastupao sam u velikim predstavama kao što su Jadnici, Grička vještica, Gubec-beg. To je bio krasan period moga života i mogu reći da sam jednako volio oba dijela moje karijere. Kazalište sam doživljavao kao svojevrsni temelj, a estrada je također imala svoje čari. S kazalištem smo išli na gostovanja, a s kolegama i na turneje na kojima smo svirali za naše ljude u svijetu. Bilo je to davno, ali i jako lijepo. Bile su to i sjajne prilike da čovjek vidi neke gradove, neke krajeve koje možda inače u životu ne bi posjetio”, prisjeća se naš sugovornik.
Ljubav prema glazbi, otkriva nam, bila je u njemu od vrlo rane dobi. “Sve Vam je to genetika”, kaže nam Ivo i dodaje kako je glazbeni talent naslijedio od očeve strane obitelji. “Moj je slavni predak bio veliki Tino Pattiera koji je između dva svjetska rata bio jedna od najvećih europskih pjevačkih zvijezda.”
U Komediji je, u Gubec-begu najprije nastupao s Josipom Lisac – on je bio Đuro, a ona Jana. “Nakon što je Josipa s Karlom Metikošem otišla u Ameriku, najprije je na njezino mjesto došla Ditka Haberl, a potom Radojka Šverko, s kojom sam nastupio više od 180 puta. Jednom je izjavila da je više vremena provela sa mnom, nego s vlastitim suprugom (smijeh).”
Iako trenutno okolnosti ne dopuštaju koncerte ni velika okupljanja, Ivo Pattiera priznaje da bi, kada bi se situacija popravila te kada bi se pojavila prilika, dobra organizacija i dobro društvo, možda ipak ponovno nastupio.
“Sve ovo doista već dugo traje. Stalno čujemo različite upute – te nemojte izlaziti, te morate na zrak, te zračite kuću, te najprije maske ne pomažu, pa onda maske su obavezne. Ljudi imaju obaveze, moraju raditi. Tko ima djecu, nije mu nimalo lako. Veseli me cjepivo, vjerujem da će nam puno pomoći. Ja volim biti aktivan, volim prošetati gradom, ali mogu Vam reći da me nakon ovog zadnjeg potresa prilično strah. Hodam gradom i gledam u vis, mislim si – hoće li mi nešto pasti na glavu!?!”
Baka kuha najbolje
Osim s djecom, vrijeme provodi prateći vijesti – odlično je informiran, čitajući, redovito odlazi na tržnicu, dok je za kuhanje zadužena supruga, također Šibenka koja, kako nam kaže Ivo, sjajno kuha.
“Moji dečki obožavaju bakinu kuhinju. Najviše vole paštašutu, pohano meso i kozice. A baka im rado ispuni želje. I sam odlazak u grad se promijenio. Prije smo voljeli otići na kavicu u Gundulićevu, u omiljeni kafić. Sada to ne možemo. Ali svejedno prošećemo, sretnemo neke drage ljude. Neki su nas napustili, ali još nas ima. Puno nam znači što se sa svima možemo čuti telefonom. Rado i dalje idem na plac. Stavim masku pa idem. Imamo na Dolcu svoju kumicu, gospođu Jasnu, koja nam uvijek ostavi ono što zna da volimo. Napravim đir po peškariji, kupim malo srdela, kozice za djecu“.
Šibenik u srcu
Iako u Zagrebu živi dulje nego što je živio u Šibeniku, Ivo Pattiera priznaje da mu rodni grad ponekad nedostaje. “Volim njegove kalete, kamen. Volim učinit’ đir i srest nekog poznatog. Odemo uglavnom ljeti, ali sada ni ljeto nije pravo. Ljeti, kada bismo se znali okupiti, spontano bi znala krenuti pjesma, šotovoće, a capella. Uvijek se nađe netko tko krene, pa drugi prihvate…Ali sada je zatišje.”
Zato glazbu puno sluša: “Volim poslušati moga Arsena, mi smo susjedi u Šibeniku, baš smo dobri bili. Arsen je jednostavno Arsen, nema se tu što puno pričati. Njegovo ime govori sve. Volim si pustiti moju Gabi, Radojku, Olivera. Sretan sam što i u mlađoj generaciji ima talentiranih i lijepih glasova. Pratim emisiju A strana i tamo ih vidim. Baš uživam. Od stranih izvođača tu su Rolling Stonesi, Beatlesi, Mahalia Jackson, Whitney Houston…”
Ivo Pattiera vrijeme ispunjava i čitanjem, prati televiziju, novine kupuje vikendom i važno mu je biti informiran. U kontaktu je i s nekima od kolega iz Komedije. “Sada su tamo nove generacije, neki stari su nas napustili, neki su još uvijek tu. Čujemo se telefonom. Ponekad se dogovorimo da se nađemo, da izađemo, ali onda – bum, zatrese nas potres pa se vratimo kući…To je život, što se može.”
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
