Vijesti

Čekanje obnove: Šuškovići od male mirovine otplaćuju krov. ‘Samo nek’ smo živi i zdravi’

Scene razornog potresa koji je na Baniji 29. prosinca odnio sedam ljudskih života obišle su svijet. Potresena Hrvatska smjesta se pokrenula, prve pošiljke slile su se u Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu. Pomoć je stigla ili je najavljena iz cijele regije i zemalja EU. Nešto potrepština za stradale poznanike pripremila je i obitelj Šušković iz Čučerja. I oni, kao i 25.000 drugih sa zagrebačkog područja, od proljetos čekaju početak obnove u glavnom gradu. Mjesecima strepe od svakog šuma i podrhtavanja tla.

Objavljeno

|

Tragedija koja je u zadnjem tjednu nevoljne 2020. pogodila središnju Hrvatsku nikoga nije ostavila ravnodušnim. Životi i domovi zbrisani u sekundama udara od 6.2 prema Richteru, dan nakon što se činilo da je već prvi potres nanio goleme štete. Užasan osjećaj nemoći pred silom prirode snašao je i 66-godišnju Nevenku Šušković. Usred šetnje s dvoje unuka (4) i (2) i snahom, s podrhtavanjem oko 12.20 sati vratile su se sve one grozne slike iz ožujka.

Zagrepčani se prisjetili svoje noćne more 

“Bili smo tu vani blizu. Sreća da nismo bili doma, jer ne znam kak bi to podnijeli. Mali se tresel, plakal je. Pita, baka kaj je to. Ja velim, niš, vjetar je puhnul. A on opet pita, pa kak tak jako. Dan prije, kad nas je zbudil onaj potres u pol 7, jedva smo ga smirili. Strahota. Nemrem to više. Mogu misliti kak je tek bilo ljudima dole oko Petrinje”, priča gospođa Nevenka.

Sa suprugom Stjepanom (68) već devet mjeseci od zagrebačkog potresa živi kod sina u kući u istom dvorištu. Mladima je na objektu isto ostala šteta, posebno u prizemlju. S ovim posljednjim ljuljanjem strah se pojačao, a pukotine proširile. Na njihovoj kući koju su gradili još Stjepanovi roditelji, a on i supruga nadogradili, oštećenja su još vidljivija. Kod ulaznih vrata na fasadi i dalje stoji narančasta naljepnica. 

“Statičari su nam rekli da momentalno moramo iselit i da ne smijemo ulaziti u kuću. A ako idemo unutra, da je to na našu odgovornost. Tad nam je bil taj jedan čovjek koji je pregledaval i dal nam naredbe. Onda su nam obećali da budu opet došli statičari. Drugi sin je moral privremeno otići dalje, jer nemremo tu di svi biti skupa. Mi smo se sklonili preko, tu u jednu sobu kod sina i njegove familije u kući. Nemaju oni gore puno prostora. Dvije sobe, tu su i djeca. A mi smo stari, znate kak to već mladi jesu. Oni imaju svoje, bolje da su sami. Sad sam ko siromak gore u sobi. Al dobro, kaj je, tu je. Onim ljudima sad dole oko Petrinje i drugde tam je puno, puno teže”, govori gospođa Nevenka. 

Devet mjeseci čekanja, početak obnove najavljen za proljeće

Doista. Posljedice razornog banijskog i velikog zagrebačkog potresa, u kojima je smrtno stradalo osmero ljudi, nemjerljive su. U selima osobito na području Gline mnogi su ostali bez kuća u drugom udaru. U Majskoj Poljani drveni kućerci u trenu sravnjeni kao kula od karata. Očaj na svim licima. Očaj i nevjerica, neizvjesnost, jer ne može se ostaviti stoku i to malo poljoprivrede na milost i nemilost i sebe privremeno skloniti. Dobri ljudi, čitava vojska njih volontera i humanitaraca priskočila je u pomoć. Pored hitnih službi – HGSS-a, vatrogasaca, medicinara.

O pojedinim slučajevima jalove koordinacije građanskih akcija i operative Crvenoga križa čitamo po drugim medijima. I upitnicima oko pravog stanja zaliha stambenih kontejnera i agregata u državnim robnim zalihama. Budući da su pojedine tvrtke i građani iz Istre u svega jednom danu uspjeli organizirati i prevesti prvih desetak, dvadeset kamp kućica i kontejnera. Državi uvijek treba više vremena. Znaju to na svojoj koži i oštećeni u zagrebačkom potresu.

foto: Vlatka Koren

Psiha je također pretrpjela posljedice

Da je samo pretrpljena materijalna šteta, još nekako bi Šuškovići istrpili ova posljednja tektonska pomicanja u podzemlju. No kao i ostali pod Sljemenom te širom Zagreba i zagrebačkog prstena, trzaju na svako podrhtavanje i bučniji zvuk. Bilo to od prolaska ZET-ovo autobusa ili petardi koje su ipak grmile na Silvestrovo. 

“Kad idem gore u našu kuću imam traume. Ma svaki potres osjetim. I onaj najmanji! Dok smo tu vani s djecom, stalno slušam, pa bježimo dalje od kuće. Nikad ne znaš kaj bu se i kad desilo. Zvali smo da nam dimnjake izvade van s krova, jer smo se bojali da bude nas to poklopilo. I radi nas i najviše radi djece. Vatrogasci su triput dolazili da bi to riješili”, nastavlja gospođa Nevenka na naše pomalo suvišno pitanje kako psihički podnose reprizu proljetnih podrhtavanja. 

“U devetom mjesecu lani smo taman napravili krov. Digli smo nešto novaca, posudili smo si. Uredili su fasadu i dvorište, da imamo di biti s djecom. I eto, dogodil se onaj potres i sad još ovi. I kaj imamo?! Sad jesmo s djecom, ali u kući. Vani ne, jer tu može nekaj opasti, nemremo bit skroz sigurni.”

Glava je na ramenu, krov se drži, ali…

Gospodin Stjepan nas vodi u brzinski obilazak za boravak opasne kuće. Pokazuje nam pukotine koje su od ovog potresnog tjedna još duže i dublje. Gospođa Nevenka pokazuje na stubište prema potkrovlju, hvata se za glavu, uzdiše. Na trenutak guta riječi. 

“Ovo kaj muž veli. Taj stubišni zid na tavanu se opet odlijepil. Znači, ti nemreš više po štengama iti, jer taj bi ti zid mogel opasti na glavu. Gore se sad u utorak skroz sve pošeremetilo. Velim mužu, kaj buš ti gore sad radil, pa star si? Kak ćeš to napravit’, zabrinuto nam prepričava.

foto: Vlatka Koren

Glave im jesu na ramenima, ali… Svakome je njegova vlastita nevolja teška. Ako ste k tome u suživotu s hrvatskom mirovinom, stvari su jednostavno kompliciranije. Gospođa Nevenka je u penziji već 10 godina. Imala je malu mirovinu, a nedavno joj je ipak malo porasla. 

“Ali to nije ne znam kaj. Još uvijek mi fali do dvije hiljade jako puno. Sa 31 godinom staža. Muž ima 41 godinu staža. Radio je u nekadašnjem Elektronu, onda u Unionu pa Bauhausu. Onda je dobil otkaz. Borili smo se, bavili kak god smo znali. Na burzi smo bili. Ja sam radila u TEŽ-u, nekadašnja tvornica žarulja na Radničkoj. Tak da smo skromno živjeli. Othranili smo i školovali djecu. Borili smo se. Nikad nisam tražila nikoga ništa. Ni dan danas ne tražim. Ali evo, pomogli su nam dobri ljudi.”

Pomoć i dalje stiže – potrepštine, drva za grijanje

Pomoć Šuškovićima stigla je i proljetos. Uz osnovne potrepštine koje su pribavljali za stradale u Mjesnom odboru Čučerje, u studenom su opet stigla i drva za ogrijev. 

“Sad neki dan sam opet dobila paket i stvarno svima veliko hvala. Drva nam je sad dopelal nećak, došli su i njegovi dečki volonteri iz Crvenog križa. Dopeljali su nam tak i jedni dobri ljudi tu gore iz sela. Tu smo nedelju išli još sve to pocijepat i složit, jer je kiša padala, pa da nam se ne namoči. Ovo zadnje je bilo nekih 2, 2 i pol metra. Pol toga smo već i pokurili. U kući smo imali centralno grijanje na drva, ali nismo baš ložili. Djeca, i sad mi s njima, grijemo se na pelete. Ali to isto šparaš, jer nemaš od kud”, nastavlja gospođa Nevenka. Pokazuje zatim i ulaz u manji podrum ispod kuće. Ondje su smjestili peć na drva. Svaki dan se malo maknu tamo da i sebi i mladima, kako veli, daju malo mira. 

foto: Vlatka Koren

Šuškovići su starosjedioci u Čučerju. Na potresom pogođenim područjima nemaju rodbine i prijatelja. No tragedija koja je zadesila mnoge obitelji i njih je duboko potresla i pomoći će koliko mogu odvojiti, kaže Nevenka.

“Kolegica s bivšeg posla ima nećake u Pisarovini. Veli da su fala bogu svi dobro, a treba im najviše materijal da poprave štete na kući. Čule smo se i rekla je da idu pomoći i u Petrinji. I ja dobijem pomoć, pa sve razmišljam da bi nešto od toga opet dala dalje, koliko god nam je teško. Kao u Markuševcu, jer nitko ne pita za te ljude. Mogu misliti kak je onda svim tim ljudima dole.”

“Moji su rekli da će dati novce ili nešto. Teško je. Nemaš, ali ne daj bože većeg zla. Svakoga ti je žao. Evo, naši sin i snaha su otišli malo van s djecom, nakon kaj je jutros opet treslo oko 4 sata. Unuci su u strahu. Ne usudimo se ostavit ih u kući, pa su opet malo spavali u autu, jer su se rano digli. S plačem od straha i nemreš ih smiriti. Grozno je to. Točno vidiš reakcije na to sve, da su nemirni”, objašnjava Nevenka.

Pomoć je stizala, ali…

S transparentnom podjelom pomoći je, čini se, i u Čučerju bilo problema. Ima ljudi koji dolaze, a nije im tako velika sila, ali nemaju srama, tvrdi Nevenka. “Ne znam kaj na to reći. Ja bum si pojela kaj imam. Moja mama je znala reći, nek je samo kruh i luk i voda, ali je moje. Tak je bilo nekad, tak i ja danas.” 

Na Baniji su mnogi dvije noći proveli pod zimskim nebom. Zahvaljujući brzim volonterima, prve obitelji s djecom ili najstarijima dobili su krov u kontejneru ili kampici. Na staru godinu i vojska je po selima najugroženijima počela s dopremom stambenih “limenki” za privremeni smještaj.

Popis hitnih stvari je dugačak. Trebaju agregati i gorivo, grijalice, za oštećene krovove koji su izdržali najlon za pokrivanje, građevinski materijal. Uslijed kiše u dva najgora dana rastao je vodostaj Kupe i Une, a gumenih čizama nigdje. Glavno pitanje u danima 2021. je obnova. Kada će pravo početi i koliko će trajati. Iskustva iz Zagreba razlog su dodatne brige. 

Znaju to i Šuškovići, iako su u odnosu na mnoge s petrinjskog područja u daleko boljoj situaciji. “Nas dva penzionera skupa dobijemo oko 4 i po tisuće mirovine. I onda od toga moraš vratiti ono što si posudio za krov, moram platit režije. A nemrem ni tu baš biti da djeci ne pomognem, barem nešto. Unučici je sad bil rođendan. Pa moraš djetetu kupit neku igračku, pod bor barem. To su mala djeca”, kaže Nevenka. 

foto: Vlatka Koren

Proljetos su ona i suprug Stjepan neko vrijeme nakon potresa proveli u njihovoj kleti na obližnjem brijegu. Strahovali što je s kućom, hoće li još što puknuti, cijev možda. Mladi su, kaže, bili u Zagorju kod snahine obitelji. Za doček im se seniori na kraju ipak nisu pridružili.

“Oni bi htjeli da idemo, mi se ne damo od doma, jer tu ima puno provala. Kad je bil onaj prvi potres, kuću opće nismo mogli zaključati. Stavili smo lokote i žicu da bi to malo osigurali dok smo bili u kleti. Gore je bilo više hladno, nego toplo, a imali smo peć. Dolazili smo doma svaki dan. I Plenković je dolazil. Tu sam mahala s maskom i rukavicama, kad je išel gore do mjesnog odbora. Bojala sam se kaj ako još nekaj padne s kuće, ako pukne cijev gdje smo onda. Zato ložim tu ispred podruma da malo ipak zagrije gornji kat”, pojašnjava Nevenka.

Nevenka ima malo želja za Novu godinu

Susret smo inače dogovarali za utorak poslijepodne, no veliki potres je nas je preduhitrio. Došli smo na Silvestrovo i lakše sabrali dojmove o “nezaboravnoj 2020.”. Razmijenili smo i želje za Novu godinu.

“Joooj, kaj želim. Znate kaj, samo nek nam bude mira i zdravlja i da ovo drmanje već jedanput prestane! Nek svi složni budemo. Drugo niš mi nije bitno, nego da sam s obitelji. I ja i svi drugi. Da smo živi i zdravi.” Doista, samo neka nam 2021. ne bude lošija od prošle. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version