Božo Cerin: ‘Nema mirovine za filmofile’

Ovaj naslov koji je zapravo parafraza naslova filma “No Country for Old Men” braće Coen, savršeno odgovara našem današnjem sugovorniku. Jer ako bismo 64-godišnjeg Božu Cerina trebali opisati jednom riječju, to bi svakako bila riječ filmofil.

Film je obilježio njegov život na najrazličitije načine, a danas, kada je na korak do mirovine, nastavlja ga konzumirati s istim žarom. Redovito odlazi u kino gdje zna pogledati i po 2, 3 filma zaredom, brine o svojoj filmskoj kolekciji, a neke je filmove pogledao i više od 40 puta. No, vratimo se na početak. 

Kinoteka – ljubav od malih nogu

Božo Cerin samostalno je počeo odlaziti u kino kada mu je bilo 7 godina. Naime, u najbližem susjedstvu nalazilo se kino Kinoteka u kojemu su igrali reprizni filmovi koje s Kinematografi Zagreb već bili prikazali. “Teta, smijem u kino?” – bilo je pitanje kojim se obraćao biljeterki, a ona bi mu odgovorila – “Pa bio si jučer”, ali bi ga svejedno pustila.

“U kino sam tada išao otprilike tri puta tjedno. Nedjeljom su bile odlične dječje matineje i na to su me puštali besplatno. A ja sam im, zauzvrat, uvijek nešto pomagao: odlazio bih po gablec, pomeo ispred ulaza, zimi sam znao očistiti snijeg. Uglavnom, uvijek sam im bio pri ruci”, prisjeća se Božo. 

Vrijeme je prolazilo, Božo je rastao pa su se u skladu s tim mijenjali i njegovi zadaci: “Božek, trebalo bi reklamu promijeniti”, znao mu je reći tadašnji biljeter. Pa bi Božo uzeo ključeve i promijenio plakat koji je najavljivao nove filmove. 

Život u znaku filma

“Kad sam se vratio iz vojske, šef mi je rekao: ‘Božek, imat ćemo jedno radno mjesto’. Ja sam tada radio u Končaru, ali sam bez puno razmišljanja dao otkaz i odlučio se za Kinoteku. To je bilo 1980. U Kinoteci sam proveo 30 lijepih godina. To vrijeme pamtim, naravno, po filmovima, ali i po poznanstvima. Upoznao sam jako puno ljudi – filmskih kritičara, glumaca, pisaca, novinara, filmofila. Ovih posljednjih danas ima jako malo – gotovo su izumrla vrsta”, nostalgično nam priča Božo.  

Danas Božo Cerin radi u Kulturnom centru Travno kao portir, ali ljubav prema filmu nije splasnula. Dapače. “Idem u kino redovito. Ni korona me nije spriječila u tome. Evo, baš sam nedavno pogledao ‘Wonder Woman’, a u kinu sam bio gotovo sam, uz još tri para. Baš sam se pitao, isplati li im se to vrtiti?”

Multipleksi bez zrelije publike

Danas, kada su gotovo sva klasična zagrebačka kina iščezla, a zamijenili su ih multipleksi, Božo će, s priličnom tugom u glasu reći kako je ta pojava zapravo promijenila sam karakter kina i iskustvo gledanja filmova.

“Multipleksi su zapravo prorijedili kino publiku i promijenili su joj strukturu. Kino je postalo zabava za tinejdžere, a stariji su ga gledatelji počeli izbjegavati. Neki zato što im je sve to skupa bilo preglasno, druge su smetali klinci koji su u dvorani bučni, jedu, piju, a o korištenju mobitela tijekom predstava da i ne govorim. I sam sam počeo izbjegavati odlaske u kino vikendom. Danas zreliju publiku u kinima znam vidjeti ponedjeljkom, kada umirovljenici imaju popust na ulaznice. Nekad nije bilo tako. Ja u kino najradije idem na prve predstave – od 15 ili 16 sati. Tada se film može normalno pogledati, bez raznih ometanja”, govori Božo. 

Prisjeća se nekadašnjeg repertoara voljene Kinoteke: “Prve su predstave obično bile filmovi za djecu – od Toma i Jerryja, preko Pink Panthera, zatim ciklusi Tarzana pa Disneyevi igrani filmovi poput Herbieja. Subotom i nedjeljom Kinoteka je bila krcata – nije bilo današnjih TV kanala koji prikazuju samo crtiće. Osamdesetih je najveći vizualni boom bio MTV – mnogi su njihov program snimali na VHS te ga prodavali po kafićima koji su ga pak vrtili po cijele dane”

Svi žanrovi su dobrodošli

Na pitanje o omiljenom žanru, Božo će reći da ih voli sve. “Kao mladić, jako sam volio westerne i historijske spektakle iz šezdesetih godina. Oni su se zaista jako puno snimali. Najčešće su igrali Steve Reeves i Gordon Scott – odlično su se prodali u Hollywood. Svako je desetljeće nosilo svoj žanr. Kada se ugasio žanr historijskog spektakla, Talijani su krenuli sa Spaghetti westernom – najpoznatiji su bili Bud Spencer i Terence Hill. Onda su došli prilično loši talijanski krimići, pa Bruce Lee…Devedesetih je stigao porno film – sva kina su ih prikazivala, a u kinu Kozara koji je kasnije postao Appolo, vrtili su se od 10 ujutro do ponoć. Tako su to kino i uništili”, zaključuje Božo Cerin.

Slično će odgovoriti i kada ga pitamo za omiljeni film. Doduše, tu nam otkriva koje je filmove najviše i najradije gledao: “Najviše sam puta pogledao film ‘Rio bravo’ s Johnom Wayneom i Deanom Martinom – barem 40 puta! Taj film mogu gledati uvijek i doista, uvijek kada je na TV programu, s guštom sjednem i gledam. Volim i ‘Diplomca’, ‘2001.: Odiseju u Svemiru’, ‘Veliki bijeg’ sa Steveom Mcqueenom…“

Zbog filma i na policiju

Božo nikad nije mogao sanjati da će zbog svoje strasti i ljubavi prema filmu i kolekcije od preko 15.000 naslova – završiti na policiji. No, upravo se to dogodilo kada ga je očuh prijavio za ilegalno presnimavanje i dilanje piratskih filmova.  

“Mama mi je umrla 1978. i od tada sam živio s očuhom. Živjeli smo u malom stanu od 24 kvadrata, a nismo se podnosili. Ja sam zapravo živio u kuhinji, gdje sam si napravio mali studio. Intenzivno sam sakupljao filmove, što je njemu smetalo. Pa me prijavio. I policija je doista došla, napravila pravi pretres – sve su mi uzeli i odnijeli. Svih 15.000 filmova na DVD-u i VHS-u. Na koncu su mi sve to i vratili, ali u toliko lošem stanju da sam većinu morao baciti”

“Priveli su me kao da sam državni neprijatelj, u lisičinama. Bio sam u stanici do ponoći, ispitivali su me – bili su jako neljubazni. Rekli su mi da sam uhićen i preporučili da zovem odvjetnika. Nisam to učinio jer sam znao da nisam kriv. Pokazao sam im članak iz časopisa Hollywood u kojem je pisalo da sam kolekcionar, rekao sam im da sam često Filmskoj akademiji znao posuđivati filmove koji su im trebali za nastavu, a nisu ih imali. Ali, nije ih to zanimalo”, prisjeća se Božo. 

Filmske anegdote

U Božinom životu bilo je još filmskih anegdota. “Početkom osamdesetih u Zagrebu se snimala serija ‘Vjetrovi rata’. I idem ja tako u kafić, zvao se Vejn, u blizini Zapadnog kolodvora. Sjednem na kavu, kad ulazi mladić, poznat mi je od nekud. I kažem ja kompiću: ‘Znaš ti tko je to? To je Jean-Michael Vincent!’. U to vrijeme smo gledali njegov film ‘Autostrada nasilja’ pa je bio dosta poznat ovdje. Prijatelj mi kaže da sam lud, da mi se priviđa, a ja, ni pet, ni šest, priđem mu i oslovim ga po imenu. On se okrene i kaže: ‘Yes?‘. Ja se ispričam i kažem da sam samo htio potvrditi da je to on (smijeh). Imam još tih anegdota…Jednom sam bio u kinu Studio, igrao je film Sergia Leonea ‘Bilo jednom u Americi’. I kako je počeo film, dolazi biljeter i viče: ‘Gospon, dajte ugasite tu cigaretu…’. Ja se okrenem, a ono Kojak, Telly Savalas sjedi iza mene. Tada se snimao film ‘Dvanaest žigosanih’. I Kojak je ustao, dovršio vani svoju cigaretu i vratio se u dvoranu. Kažem ja biljeteru: ‘Čuj, Vladek, znaš ti koga si zašpotal? To ti je Kojak bil’…A on će nepovjerljivo: ‘Ma je, kak da ne…’ Poslije mi je bilo tako žao što nisam imao neki plakat da mi se potpiše.”

A upravo su potpisani filmski plakati, uz same filmove, bili važan dio Božine kolekcije. No, nesretnom igrom slučaja, ostao je bez njih. “Budući da sam živio u malom stanu, plakate sam držao u Kinoteci i jednoga je dana naš šef pozvao Unija papir i oni su to sve odnijeli. Da mi je barem rekao, ja bih ih bio uzeo i spremio na tavan. Među njima je bio i plakat filma ‘Eldorado’ u kojemu je glumio Robert Mitchum i kojega mi je potpisao za vrijeme snimanja ‘Vjetrova rata’. Bili su to još i plakati koje su potpisali Richard Chamerlain, Martin Sheen…”

Jedno od najdugotrajnijih poznanstava iz vremena Kinoteke koje je s vremenom postalo prijateljstvo je ono s filmskim kritičarom Nenadom Polimcem. “Upoznali smo se davno, on je tada bio student. Danas smo i susjedi – praktički nas dijeli jedno dvorište i ograda. Često odem k njemu, popričamo, o filmu, naravno. Popijemo kavicu, pivicu…” 

Zauvijek kolekcionar

Božo i dalje skuplja filmove, ali, kaže, sada, u digitalno doba, puno je lakše i praktičnije biti kolekcionar – kupiš hard disk i na njega stane more filmova. Dodaje kako ga je uvijek fasciniralo kako su distributeri smišljali naslove filmova, odnosno, kako su ih prilagođavali lokalnom tržištu.

“Sjećam se na primjer filma ‘Zadatak majora Lexa’ koji se u originalu zvao ‘Springfield Rifle‘…Bilo je toga jako puno, naziv nije imao nikakve veze s originalom, a često ni s radnjom filma. Ali je dobro zvučao pa je to prolazilo kod publike. Tada je glavno mjesto za filmske plakate i najave bio Dežmanov prolaz. S jedne i druge strane nalazile su se vitrine i filmovi su se najavljivali dosta unaprijed. Plakati su bili i kod kina Lika, kod kina Zagreb. Mi smo to pažljivo pratili i planirali si vrijeme prema tome”, prisjeća se Božo. 

U životu je samo dva puta izašao iz kina prije završetka filma. Oba puta bili su to filmovi Federica Fellinija – “Grad žena” i “Satyricon”. Kaže, naprosto ih je krenuo gledati kada im još nije bio dorastao, s nekih 16, 17 godina. Kada ih je, kasnije u životu, ponovno pogledao na retrospektivi u kinu Tuškanac – dopali su mu se. Promijenila mu se percepcija. 

Pomalo je ljut na današnje filmske kritičare, naročito one mlađe generacije. “Idu u kino i onda pišu kritike, a ja ih vidim – nakon 40 minuta izađu iz dvorane. Ali, danas je to sve izvedivo – pročitaš na Internetu što su o nekom filmu već napisali kolege iz Amerike, Engleske, fino iskompiliraš i objaviš pod svoje. Ali, to nije kritika. To su plagijati”, kritičan je Božo. 

U kino najradije ide sam, tako se najbolje koncentrira i najviše uživa u filmu. Priznaje da je odlazak u kino prije bio ljepše iskustvo, danas se osjeća pomalo kao na traci. “Prije su kina imala dušu, svaki kvart je imao svoje kino i to je ljudima puno značilo. Danas više u kinu ne srećem svoje vršnjake i to me baš rastužuje.” 

Iako je veliki filmski znalac, Božo nije filmski snob. Ne krije da voli pogledati i blockbustere, Marvelove i DC-eve filmske adaptacije. Voli i strip pa to zapravo ne čudi. “Kao klinac sam čitao sve živo. Nije baš bilo novaca pa smo mijenjali stripove, malo smo kupovali. Nisi mogao biti kolekcionar, samo konzument. Danas su se stvari promijenile, ali mislim da je kasno da krenem s novim hobijem.”

Mirovina bez mirovanja

Iduće godine, baš na svoj rođendan, Božo odlazi u zasluženu mirovinu. Ne boji se dosade jer su mu dani i sada ispunjeni. Osim filma i kina, voli voziti bicikl i dnevno napravi između 10 i 20 kilometara. Redovito odlazi na plac, kuha, druži se s prijateljima. Jedino ga brine financijska konstrukcija, budući da će mu mirovina biti prilično skromna. “Ali i ja sam skroman pa ću se snaći.” 

Njegove mirne filmofilske dane potres je prilično omeo. U onom prvom, u ožujku, oštećen mu je stan – štetu je popravio, a nedavni je potres donio nova oštećenja. “Nisam imao veliku štetu, ali ovoga sam se puta baš jako preplašio. Bio sam na poslu, kolegice su se isto prepale, počele vrištati. U blizini je Mamutica pa sam gledao kako s balkona padaju tegle sa cvijećem, stvari, ljudi su istrčali na plato…Baš kao u filmu katastrofe.”