Život u invalidskoj mirovini: ‘Da mi dijete ne plaća račune, ne bih imala od čega živjeti’

“Danas se rad više ne cijeni, već samo prepucavanje i javno svađanje! To nas umirovljenike stvarno ljuti”, kaže Ksenija Ratković, 63-godišnja umirovljenica iz Zagreba, invalid rada, koja je 31 godinu staža odradila na blagajnama Hrvatske pošte.

U invalidsku mirovinu morala je otići 2009. godine zbog kronične opstruktivne bolesti pluća (KOPB),  progresivne i ireverzibilne bolesti od koje je oboljela 1995. godine. Do mirovine je, kaže, jedno vrijeme radila pola radnog vremena. U nju je zbog narušenog zdravlja bila prisiljena otići. Godinama se liječi na zagrebačkoj Klinici za plućne bolesti Jordanovac gdje redovito odlazi na liječenje i terapije svaka dva tjedna.

U početku joj je mirovina koju je zaradila kao invalid rada iznosila 1.830 kuna. Sada je podignuta na 2.400 kuna. “Što možete s 1830 kuna? Samo sjest i plakat. Ne mislim to samo ja. Nitko od invalida rada nije zadovoljan. Moja prijateljica koja je 35 godina radila u Krašu ima 2300 kuna. Zar je to mirovina? Sirotinja! Od toga se ne može živjeti! To nikako nije u redu”, žali se naša sugovornica, inače vedra duha ako se ne razgovara o mirovinama.

Dio mirovine od 2.400 kuna, navodi Ksenija Ratković, odlazi joj na lijekove i pumpice koji su joj, zbog težine bolesti, neophodni i bez kojih ne može. “To nije život. Da nemam dijete koje je preuzelo plaćati režije, ja ne bih imala od čega živjeti.”

Kaže kako su invalidske mirovine prije nego je ona u nju otišla, bile puno veće. I zaista, velika većina invalida rada koja se umirovila po starom Zakonu o mirovinskom osiguranju prije 1999. godine, kada se gledao prosjek deset najboljih godina staža, ima veće mirovine,

Za velik broj invalidskih mirovina kriv je rat

Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) u ovom trenutku isplaćuje se više od 108 tisuća invalidskih mirovina koje u prosjeku iznose 2.083 kune. Međutim, oko 83 tisuće invalidskih mirovina transformirano je u starosnu mirovinu, što se čini automatizmom kada umirovljenik napuni 65 godina života. Takve su onda, ipak, nešto više od sadašnjih invalidskih. HZMO također navodi podatak kako prosječni korisnik invalidske mirovine ima 22 godine radnog staža te 61 godinu života.

Otprilike jedna četvrtina hrvatske umirovljeničke populacije prima mirovinu koja se temelju na invalidnosti i to je značajka hrvatskog mirovinskog sustava u odnosu na druge europske zemlje. Istaknuto je to u istraživanju “Odrednice invalidskih mirovina u Hrvatskoj: uloga institucija” Marije Bađun iz 2017. godine. U njemu se, također, navodi kako je razlog visokom udjelu osoba koje primaju invalidske mirovine u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama – rat.

Usprkos dužem radnom stažu i prosječno većem stupnju oštećenja organizma kod korisnika invalidskih mirovina prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, njihova prosječna mirovina je više nego upola manja od mirovine ratnog vojnog invalida. Broj branitelja s invaliditetom, koji su ostvarili pravo na mirovinu po Zakonu o hrvatskim braniteljima, kreće se oko 71 tisuću.

“Poštujem ljude koji u bili u ratu, ali njihova je invalidska mirovina puno više od naših, invalida rada s više od 30 godina radnog staža”, ističe 63-godišnja Ksenija Ratković.

Ogorčena je i na sve one političare koji dobivaju visoke “povlaštene” mirovine. “Zar je netko tko je sjedio u Saboru 4 godine zavrijedio više od nekoga tko je odradio 30 godina”, pita se naša sugovornica.

Priča kako je prije nekog vremena otišla u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje raspitati se u prelazak iz invalidske u prijevremenu starosnu mirovinu. Šokirala se, kaže,  kad su joj u Zavodu rekli da bi joj bila niža od invalidske i da joj ne bi savjetovali prelazak.   

Unatoč problemima, niskoj mirovini i zdravstvenom stanju, pronalazi prostora za šalu te pojašnjava koja je razlika između umirovljenika i penzionera: “Umirovljenik doma sjedi, a penzioner ide raditi.”

Nažalost, iako im je dana mogućnost rada pola radnog vremena, kaže kako poznaje samo one koji rade na crno; čiste nekome kuću, glačaju ili čuvaju nečiju djecu. Kao primjer navodi svoju prijateljicu koja je sa 68 godina starosti i 35 godina staža primorana čistiti tuđe domove.

“Stalno se obećava kako će se povećati mirovine, a one su ustvari sve manje. To je hrvatska stvarnost. Svi su postali apatični i šute. I kada bi se organizirali da idemo u prosvjed, nitko na njega ne bi došao”, reći će pomalo u šali i navodi kako se još sjeća obećanja bivšeg ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mršića o povećanju mirovina.

“I mi umirovljenici rada smo radili i punili mirovinski fond. Gdje su sada naši novci?” pita i kao primjer odgovornog postupanja s novcem navodi situaciju iz svoje bivše radne sredine u Hrvatskoj pošti: “Kada imaš manjak, sam ga moraš podmiriti i napisati obrazloženje kako je i zašto do njega došlo. U Hrvatskoj nestaju milijarde, a nitko ne zna zbog čega i gdje su.”

Na Jordanovac se ne žali

Kako se godinama liječi na Klinici za plućne bolesti Jordanovac, gdje redovito odlazi na terapije svaka dva tjedna, ne može se, kaže Ksenija Ratković, požaliti na probleme ili nedostupnost liječenju ili lijekovima. Zdravstveno stanje joj se jako pogoršalo prije godinu dana kada je bila duže hospitalizirana, a oporavak poslije trajao jako dugo. Liječnici su joj, kaže, uvijek bili na raspolaganju.

I u vrijeme pandemije COVID-19 liječenje i terapija nisu bili odgađani ili otkazivani, a za osoblje u spomenutoj bolnici ima samo samo riječi pohvale. Jako joj je žao što je bolnica jako stradala u potresu te bolnica nije u punoj funkciji.

“Sada na Jordanovcu sustav fukncionira bolje neko prije korone. Primljen si točno u vrijeme u koje si naručen. Sve obaviš bez čekanja. U tu bolnicu na terapije dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske, iz Splita, Slavonskog Broda, Križevaca… Ima ih i koji su na transplantacijskoj listi za pluća.” Nitko se, kaže gđa. Ratković, nije požalio.

Više je problema, dodaje, bilo u prvom valu korone, u proljeće, kada joj je jednom bila otkazana terapija i preskočen ciklus liječenja. “Medicinska sestra je tada nazvala i rekla da je izvanredno stanje. Kada se situacija normalizira, zvat ćemo vas”, prepričava riječi sestre.

Na KB Dubrava se žali

Prigovora, međutim, ima na liječenje u KB Dubrava kada je početkom ljeta bila naručena na ortopedski pregled na koji ju je prijavio njezin obiteljski liječnik. Ortoped ju je, kaže, s negodovanjem primio na pregled uz komentar zašto je došla kada nije hitno, a vlada COVID-19.

I dok ona nema takva iskustva, navodi da se neke njezine bivše kolegice, umirovljenice, žale na probleme i otežan pristup liječenju te da često ne mogu doći do svojih liječnika. Osim redovito na terapije, sa žaljenjem kaže kako rijetko kuda ide zbog svoga zdravstvenog stanja, brzog umaranja i slabijeg hodanja.

Na terapije zato odlazi automobilom. Veliko joj je razočaranje, kaže, bilo kada od Grada Zagreba nije dobila invalidsku naljepnicu za besplatno parkiranje. Dobiju ju, kaže invalidi s najmanje 80 posto invalidnosti, a ona na svoju plućnu bolest ima procijenjenu invalidnost od 70 posto.

Bila je članica Udruge invalida rada i do prije koju godinu je znala otići na druženja, putovanje ili izlet koje je Udruga organizirala. Sada zbog svoje bolesti, a pogotovo u vrijeme korone nikamo ne izlazi, a rado bi.

Ni s prijateljicama se više ne vidi. Susjedi se također izbjegavaju. Ljudi su uplašeni, zatvaraju se. Poneki već i ugroženog psihičkog zdravlja, nabraja naša sugovornica. “Slušati svaki dana koliko ljudi umire, nama starijima i teško bolesnima nije lako”, zaključuje.