Umirovljeni odgajatelj ‘teta Joža’: ‘Vraćam se radu s djecom, mirovina je depresivna’

“Friški sam umirovljenik i još se navikavam na tu činjenicu. I dalje se svako jutro ustajem prije 6 sati, u vrijeme odlaska na posao”, kaže nam Josip Šimić, 65-godišnji umirovljeni odgajatelj koji je prije 2 mjeseca, nakon gotovo 40 godina rada u Dječjem vrtiću Medveščak, ušao u novo životno razdoblje.

Odlazak u mirovinu je neizbježan, ali kada o njemu razmišljate, kaže, ne možete pojmiti kako je to i što vas čeka. Međutim, kada se to dogodi, dodaje, čudan je osjećaj neimati više radnih obaveza. “Moram priznati, miješaju se osjećaji sreće jer ste odradili jedan period života, ali i tuge jer se više ne družite s bićima s kojima ste proveli skoro cijeli život. Malo je reći da vam nedostaje ta graja i mooving, govori nam jedan od donedavno malobrojnih muških vrtićkih odgajatelja, a jedno vrijeme i jedini u Hrvatskoj.

“Sva sreća pa imam unuke, 4-godišnju Magdalenu i 2-godišnjeg Ivana, koji su mi sve na svijetu i s kojima, kada nisu u svojem vrtiću, nastojim provesti što više vremena”, kaže “teta Joža”, kako su ga djeca i njihovi roditelji običavali zvati.

U mirovinu je, navodi Josip Šimić, otišao u najgore vrijeme jer se zbog pandemije sputava slobodno kretanje ljudi i brane druženja. To teško pada nama odraslima, ali još više, ističe, djeci.

Rado bi sada kao umirovljenik posjetio svoj vrtić “Medveščak”, ali je to otežano zbog epidemioloških mjera, kaže bivša “muška teta”, koji je zbog svojeg jedinstvenog zanimanja nerijetko pobuđivao interese medija, ali i bio primjer u znanstvenim radovima o predškolskom odgoju i obrazovanju.

Priča nam kako je u radu s djecom išao stopama svoje majke, koja je, kako kaže, kao “priučeni pedagog” uspješno odgojila njih 11-ero djece.

Iz sjemeništa na Učiteljsku akademiju

Rođen je u velikoj obitelji kao najmlađe dijete u malom slavonskom mjestu Pričac. Bio je najbolji učenik pa su ga roditelji poslali u sjemenište kako bi imao prilike dalje se školovati. Dolaskom u Zagreb, kao svećenik je želio pomagati ljudima, no nakon 3 godine studija teologije, shvatio je da želi raditi s “malim” ljudima. Upisao je tadašnju Učiteljsku akademiju na kojoj je bio, kaže ovaj friško umirovljeni odgajatelj, jedini muškarac.

Jedinstven je, kaže, bio i po tome što u gotovo 40 godina rada u vrtiću nikada nije bio na bolovanju, čemu se prilikom njegova odlaska u mirovinu začudila i sama ravnateljica vrtića.

U četiri desetljeća rada s djecom, svjedočio je različitim pristupima u odgoju i obrazovanju djece čemu se, morao mnogo prilagođavati, učiti i usavršavati. No, njegov je princip rada više-manje uvijek bio isti – rad s djecom kroz sport i glazbu i u prirodi. Kao voditelj male škole nogometa, odgojio je, kaže, i male “Dinamovce”.

A sada… sport i glazba!

“Djeci se kroz glazbu i sport najlakše prilazi. I ako su u problemima, lakše ih se i rješava.  Bitno je  da djeca steknu pravila ponašanja. Ja sam bio poznat po tome što sam u džepu uvijek nosio žuti i crveni karton. Djeca su znala čemu služe i za koje situacije ih se dobiva. Upravo zbog usvojenih i dogovorenih pravila ponašanja, djeca ih nisu nikada dobivala”, pojašnjava Josip Šimić svoj pedagoški rad s djecom.  Upravo je to zadovoljstvo, dodaje, koje ga ispunjava sada u mirovni.  

Djecu se, također, mora naučiti što je dobro, a što zlo. Ponekad se čini da se te granice brišu, što nije dobro, kaže naš sugovornik koji je prošao i iskustvo sudjelovanja u Domovinskom ratu i vojnoj akciji Oluji.  “Meni je u tom učenju djece razlici između dobra i zla malo pomogla i teologija. Djeci ne pričam o ratu kao takvom, ali iz tog se primjera može poslati pouka da postoji i dobro i zlo, dobri i zli ljudi.”

Danas je potrebno više raditi s roditeljima nego s djecom

Izazova je kroz sve te godine rada u vrtiću, ističe, bilo mnogo. Do 90-ih godina prošlog stoljeća odgoj i obrazovanje je bilo tradicionalnije, djeca su odgajateljima prilazila s poštovanjem jer se starije moralo poštivati. Tada su i roditelji više i ozbiljnije sudjelovali u razvoju i napretku svojeg djeteta. Bili su na neki način, pojašnjava, zahvalni što ste osoba koja ih usmjerava u život.

Nakon Domovinskog rata, prilike, ali i stanovništvo u Zagrebu se promijenilo. Trebalo se u radu s djecom prilagoditi. “Danas su roditelji ti s kojima treba više raditi. Nestrpljivi su, trče, jure, rade i nemaju vremena. Često su i nezainteresirani kako je dijete provelo dan u vrtiću, što je naučilo, u čemu je napredovalo”, ožalošćeno priča naš sugovornik.  

Rad s djecom je veselje, no u njegovoj kvaliteti i individualnom pristupu djeci često su nas, analizira, ograničavali nametnuti uvjeti, financijski i prostorni. Vrtićke skupine su velike, kaže i navodi kako je rijetko imao grupu s manje od 30 djece, u jednom periodu čak ih je bilo 38! Posljednja skupina u kojoj je radio imala je 28 mališana.

40 godina rada s djecom, tijekom kojih je iz vrtića u školu ispratio 20 generacija, kaže, jako je brzo prošlo. “Tek kada vam na ulici priđu djeca s roditeljima, a obje ste generacije ispratili iz vrtića, postanete svjesni koliko je proteklo vremena.”

Prepričava kako nikada nije radio u jaslicama jer su prije u njima radile samo medicinske sestre. No u svojem “bivšem” vrtiću imao je kolegu koji, pak, radi samo s najmlađom djecom i to, kaže, radi sjajno.  

I u mirovini raditi s djecom

No, bez obzira na proteklih 40 godina i zasluženu mirovinu u koju je morao, Josip Šimić razmišlja vratiti se radu s djecom. “Razgovarao sam sam s ravnateljicom. Htio bih voditi kraće programe sporta i glazbe u vrtiću.  Svakako se planiram vratiti iduće jeseni. Malo ću okusiti prave mirovine pa se ponovo aktivirati na 4 sata rada dnevno.  Kondicije i elana za to još uvijek imam. Samo da ova ružna  vremena prođu.”

Iako u mirovini, dan se, ako nije s unucima, nekako ispuni. Sa suprugom Terezijom, koja je također tek koji mjesec duže u mirovini, dan započne malim razgibavanjem, prošeću, naprave krug oko naselja, pročitaju nešto, prepričava nam i priznaje kako ga u pojedinim trenucima ipak uhvati ružan osjećaj da je beskoristan, da ništa i nikome više ne doprinosi.

Umirovljenička depresija

“Depresivno je to. I što sad?  Vjerujem da će sve doći u svoje vrijeme. Do povratka u vrtić, razmišljam o pisanju pjesama ili kratkih priča za djecu. Već duže vrijeme imam tih planova. Možda je vrijeme da ih ostvarim.”

Razmišlja i o otvaranju igraonice i edukativne radionice za djecu i roditelje. Ali, nažalost, zbog pandemije, kaže, nije pravo vrijeme. Prisjeća se kako je davno, uz posao u vrtiću volio raditi i kao klaun lutalica na dječjim rođendanima.  “Tako sam kao klaun obišao Zagreb i Zagorje. Sa takvih druženja isto nosim jako lijepe uspomene. Bilo je simpatičnih doživljaja. Kada god sam mogao i na poslu i u slobodno vrijeme, bio sam s djecom jer volim biti s njima u društvu. Ponosan sam što su i ona voljela biti sa mnom.  Djeca su fascinantna, iskrena, odmah kažu u glavu i s njima znaš na čemu si. Najzahvalniji su sugovornici. To je ono što čovjek mora znati cijeniti“, kaže umirovljeni odgajatelj.

Država treba više cijeniti osobe koje aktivno rade 40 godina

S činjenicom da je sada u mirovini, nekako se miri, no priznaje, baš i ne i s visinom mirovine.  Plaće odgajatelja u vrtićima Grada Zagreba bile su redovite i više od prosječne plaće u državi. Kada uspoređujete s visinom plaće, mirovina je znatno niža, 60 posto moje odnedavne plaće, i to vas malo iznenadi kada ju dobijete, otvoreno će Josip Šimić. Kako su supruga i ona friški umirovljenici, sada se, priča, morju pokriti s onoliko koliko imaju.

“Prihodi su niži, a troškovi, više-manje isti. Dogodi se da nam sad za neke stvari malo i fali te u odnosu na donedavni način života od nekih stvari moramo odustati.  Sva sreća pa nisam navikao na veliki novac koji me nikada nije motivirao. Obzirom na iznos mirovine koju dobiva moja supruga, moram biti zadovoljan. Živite u takvom društvu i takvoj državi da se 40-godišnji rad upravo toliko cijeni”, poručuje pomalo razočarano.

Smatra kako država i inače ne cijeni dovoljno obrazovnu i odgojnu struku što se vidi na visinama plaća, a još više na mirovinama.

Osvrće se na uvođenje novih “nacionalnih mirovina” od 800 kuna za one koji nemaju dovoljno ostvarenog staža. Ima tu, kaže, i nešto nepravde te ističe kako nema ništa protiv toga da se onima koji nemaju, osigura nekakva naknada. Međutim, po toj bi se logici i umirovljenike koji su radili 30 ili 40 godina trebalo nagraditi i za njih uvesti dodatnu naknadu za doprinos društvu, barem učiteljima i odgojiteljima. “Bio bi to svojevrsni način zahvale.”

Svi ga znaju

I dok država učitelje i odgajatelje ne cijeni dovoljno, cijeni ih, vjeruje, društvo i zajednica. “Kad šetam zagrebačkim Kvatrićem i tim dijelom grada, nema osobe koja me ne zna. Zaustave me roditelji, bake i djedovi. Svatko se prisjeti boravka svojeg djeteta ili unuka u mojoj vrtićkoj grupi. To mi je velika nagrada.”  Pogotovo, reći će u šali, kada se pohvale da im djeca zbog nogometne škole u vrtiću sada igraju u Dinamu. “Imam licencu sportskog vrtića, nažalost, ne i nogometnu i menadžersku”, šali se u razgovoru.

Još se ne osjeća pravim umirovljenikom, a i drugi ga, kaže, ne doživljavaju tako. Društvo umirovljenike stavlja po strani i ne doživljava ih se kao članove koji mu još mogu doprinositi. Zbog toga se i sami iz njega isključuju, osjećaju se manje vrijedno i beskorisno, smatra naš sugovornik.

Iako je to stvar osobnog izbora, vjeruje kao bi umirovljenici mogli biti aktivniji. “Ja sebi neću dozvoliti isključenost i izolaciju. Pričekat ću samo koji mjesec da ova nesretna pandemija prođe i ponovo krenuti u akciju.”

Važno je ne dozvoliti si društvenu isključnost i izolaciju

Ne vidi sebe u situaciji da po cijele dana čita i prati vijesti, sluša o koroni, sluša političare i njihove svađe i obećanja. To samo potiče na depresiju. A obzirom da živimo u digitalnom društvu, takvi su sadržaji jako dostupni i nametljivi. Čovjek je time, dodaje “bombardiran”.

“I dok moja supruga ima pametan telefon, ja ga zato ne želim imati. Imam stari aparat koji mi služi za telefoniranje i pokoju poruku. I to mi je dovoljno”, reći će odlučno.

Ljudi su postali ovisni o takvim uređajima. Koliko su korisni, toliko i loši, ističe. “Vidim kako stvaraju ovisnost kod djece. I ona najmlađa su im izložena. Roditelji tu čine veliku pogrešku. Djeci fokus postaju umjetni, virtualni sadržaji, ne doživljavaju svijet oko sebe, loše komuniciraju, imaju poremećaje pažnje i koncentracije. Nije to dobro”, reći će umirovljeni odgajatelj. Korištenje novih tehnologija jest u skladu s vremenom, ali u tome treba imati mjeru, inače, dodat će, stvaramo otuđene i nesocijalne ljude.

Na žalost, u ovo vrijeme pandemije i zatvaranja ljudi u kuće, ti su oblici komunikacije i korištenje  društvenih mreža, umirovljenicima i starijim sobama, često i jedini načini druženja i razgovora.

Podržava i pohvaljuje rad raznih udruga umirovljenika koji pomažu svojoj generaciji da se osjećaju manje isključeno. Je li razmišljao uključiti se u jednu takvu udrugu “teta Joža” kaže: “Ipak, ne. Ne bih se snašao u umirovljeničkom društvu.”  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.