Studiranje u sedamdesetima? Agneza je uspjela! ‘Čovjek umire kad izgubi snove’

“Malo ste me ulovili na prepad. No kad sam razmislila, odlučila sam ipak ispričati svoju priču ako ona nekome može biti inspiracija”, rekla nam je gospođa Agneza Štajer iz Vrbovca kad smo je nazvali telefonom.

A razloga za razgovor s gospođom Agnezom doista ima. Po njezinom životu mogao bi se snimiti film i bila bi to priča o volji, želji, snovima, prijateljstvu i jednoj dragocjenoj večernjoj haljini. Naime, Agneza je u rujnu diplomirala na Odjelu za restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku iako joj je 78 godina! Zamolili smo je da nam ispriča svoju nesvakidašnju priču…

“S velikim veseljem sam studirala na sveučilištu u Dubrovniku, na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Posebno me zanimao tekstil, a slučaj, sreća i još puno stvari se moralo posložiti da u ruke dođe jedna večernja haljina iz razdoblja art decoa, čarlston haljina, koju je nosila moja prijateljica Jasna”, priča nam gospođa Agneza i otkriva temu svojeg diplomskog rada: Konzervatorsko-restauratorski radovi na čarlston haljini.

“Jasna i ja smo prijateljevale petnaestak godina, ona mi je tu haljinu poklonila. Nažalost, Jasna je umrla prije tri godine. Ona je voljela, najkraće rečeno, lijepe stvari, pa se tako među njezinim stvarima našla i haljina iz 1925. godine. Ona ju je kupila u dućanu sa starim stvarima u Londonu, ali kako je bila posebna osoba i stvari je znala nositi na poseban način, ona je tu haljino nosila kao večernju haljinu”, opisuje nam Agneza porijeklo haljine.

Kad je upisala studij, prijateljica joj je haljinu poklonila i Agneza si je na kraju uzela u zadatak da tu haljinu obnovi koliko je to po pravilima struke potrebno i moguće te je tako sačuva za buduće vrijeme.

“Željela sam haljini produžiti vijek i da još netko ima prilike u njoj uživati.
Jasna je bila sjajna osoba. Kad sam ja upisala svoju restauraciju, ona je počela učiti, ni više ni manje nego – arapski. To joj je bio izazov. To je isto posebna priča i to joj je dugo bila želja. Dogodio se tako moment da smo morale nešto zajedno raditi, no kako nemamo isti smisao baš za sve, ona se okrenula arapskom, a ja restauraciji”, pojašnjava nam Agneza svoju odluku da u mirovini upiše još jedan fakultet.

Od veterine do restauracije

Zanimljivo, Agneza se u životu nije bavila tekstilom i restauracijama, već nečim posve drugim: “Ja sam prije pedesetak godina završila veterinu. To je u usporedbi s restauracijom posve drugo, ali i posve isto. Naime, moj je izazov bio veterina, doista sam željela biti kliničar. Međutim ne dogodi se u životu uvijek ono što želite već ono što vam situacija nametne, pa sam specijalizirala peradarstvo i godinama sam radila u struci.”

Nakon 15 godina, Agnezi se događa prva velika promjena u životu: postaje profesorica u Poljoprivrednoj srednjoj školi gdje je predavala stručne predmete i gdje je, na koncu, i dočekala mirovinu. A onda, kad je napokon imala vremena, ostalo joj je još dovoljno energije i volje da se posveti svojoj velikoj ljubavi: restauraciji.

“Time sam se uvijek pomalo bavila. Naime, tekstil nije samo komad nečega. Svaka krpica ima svoju priču, samo tu priču treba znati pročitati. I kada je krpica i kada postane neki drugi uporabni predmet, kako ju tko nosi, kako ju upotrebljava, kako ju čuva, što od nje ostane, koja je njezina vrijednost… to sve treba prepoznati, osjetiti. Ako to sve imate, onda se poželite baviti restauracijom tekstila”, kaže Agneza.

Fakultet u sedamdesetima? Zašto ne?

Kad je odlučila upisati fakultet, bilo je dosta začuđenih, no one koji su Agnezu dobro poznavali, njezina odluka i nije previše iznenadila.

“Nekoliko osoba mi je zaista vjerovalo i to su, očito, ljudi koji me poznaju. Prva i najvažnija osoba je bila moja prijateljica Katica koja je puno mlađa od mene pa me zove ‘teta’. Da nije bilo nje, ne bi bilo ničeg. Ona mi je dala ruku, kako se to kaže i bila mi potpora i pokrivala ono što ja nisam mogla pokriti: održavanje kuće, briga o životinjama, a sve to da bi si ja mogla osloboditi vrijeme za odlaske u Dubrovnik”, priča nam dalje Agneza i otkriva da je za studiranje u Dubrovniku i česta putovanja iz Vrbovca bilo potrebno dobro se organizirati.

“Nisam išla na sva predavanja, ali sam išla na najvažnija iako su sva predavanja važna, ali morala sam ipak napraviti neku selekciju. Dio vježbi sam odradila u Dubrovniku, dio praktične nastave u Gradskom muzeju u Varaždinu, jer mi je to puno bliže pa sam mogla svaki dan putovati. Bilo je tu još nekoliko ljudi koji su mi bili iskrena podrška. Na primjer, kad sam morala na put, ‘zacvilila’ bih kolegi: ‘Zvonko, čini mi se da mi je pas bolestan, a ja sutra ujutro imam engleski.’ A on veli: ‘Putuj u Dubrovnik, ostavi Katici i meni pesa, mi ćemo se za njega pobrinuti.’ Dakle, bilo je ljudi koji su stvarno podmetnuli leđa”, kaže Agneza i otkriva da je bilo i onih kojima je to sve bilo uglavnom igranje.

“Neki su rekli: ‘Pa što se sad baba sjetila studirati?’ No istina, bilo je i puno igre u tom studiju. Jer da meni učenje i posao općenito nisu igra i zabava, od svega toga ne bi bilo ništa. Kad spojite ugodno s korisnim i kad više ne vidite granicu između hobija i posla, onda je to ono pravo. To je onda, po mom mišljenju, ispunjen život.”

Svakih pet do deset godina nešto se mora promijeniti

Agneza je studirala tri puta i tri puta potpuno promijenila profesiju i život: veterina, škola, restauracija. Kad uspoređuje te životne faze i studiranje u različitim fazama života, kaže kako svako razdoblje ima svoje dobro i loše.

“Ja sam se dosta namučila na veterini, ali sam to radila sa zadovoljstvom. Učila sam, nikad se nisam švercala kroz ispite i sve sam to odradila kako Bog zapovijeda. No ne volim velike sustave. Meni je na veterini bilo muka jer je bilo stotine studenata”, kaže Agneza i otkriva da je postojala još jedna otegotna okolnost.

“U vrijeme kad sam ja studirala, u mojoj generaciji bilo svega nekoliko žena pa sam ja bila jedna od prvih žena veterinarki na našim prostorima. Ono što sam iskusila na studiju, čekalo me kasnije i u životu jer muški kolege nisu priznavali da i žene mogu biti veterinari. Čak i na fakultetu su mi neki profesori otvoreno rekli: ‘A što žena radi na veterini?’ Ali znate, ono što vas ne ubije, to vas očeliči. Tako sam došla do kraja studija i stvarno sam s dušom radila svoj veterinarski posao”, kaže Agneza i dodaje kako su velike promjene u životu nužne.

“Mislim da to sve skupa nije ništa neobično i da ljudi moraju barem svakih deset godina, a po mogućnosti i nakon pet, nešto promijeniti u svojem životu. Ne možda da baš naglavačke okrenu čitav život i struku, ali nešto bitno moraju promijeniti jer inače sve to postaje rutina, dosada, manje izazovno. Kad ljudi predugo rade isti posao, na tom poslu uvenu”, kaže gospođa Agneza.

“Ja mislim da sam u životu promijenila devet poslova. Jednostavno kad sam našle negdje neki izazov, onda sam ga slijedila. A to je jako teško i zahtijeva puno napora, i fizičkog i psihičkog, mijenjaš okolinu, životni prostor, ljude… No kad savladaš taj prvi napor, tih prvih nekoliko mjeseci izdržite, onda se stvarno osjećate dobro. To je nagrada za sve ono što vam je bilo teško. Još jedna velika prednost je ta što upoznate puno ljudi, ne samo likom, već i njihove životne navike, svjetonazore, prihvaćate neke stvari od njih, a nešto im vjerojatno i ostavljate. Trudite se da to bude najbolji dio vas pa se netko mora i oplemeniti na koncu konca.”

40 noći godišnje u autobusu

Kad je upisala studij restauracije u Dubrovniku, bilo je dosta začuđenih kolega. No čuđenje je trajalo samo dok Agnezu nisu pobliže upoznali.

“Mislim da su se na početku malo začudili, a onda kad su me upoznali, onda su to prihvatili. Inače u Dubrovniku je okruženje bilo savršeno. Ti ljudi su bili stvarno dobronamjerni. Svi su bili spremni i otrpiti neke moje mušice. Recimo ja nisam prijavljivala ispite onako kako studenti to rade, nego bih nazvala tajnicu i zamolila je da mi prijavi ispit. I znam da je sigurno nekad bila ljuta na mene zbog toga, ali mi je svejedno pomogla. Profesorica iz talijanskog bila je do te mjere kooperativna da je ona meni moje ispravljene zadaće poštom slala u Vrbovec kad ja nisam mogla doći po njih”, kaže Agneza i dodaje kako joj je atmosfera na studiju u Dubrovniku puno više odgovarala od glomaznog sustava kakav je veterina.

“Dubrovnik je nešto za poželjeti. To su male generacije, sve je dobro organizirano, baš po mjeri čovjeka. Radionice su dobro opremljene, no to je novi fakultet. Na koncu konca, ja sam i otišla studirati u Dubrovnik jer tog smjera nije bilo nigdje drugdje. Na godini ima dvadesetak studenata i kad to podijelite po grupama, to svega nekoliko ljudi u svakoj grupi. Ja sam ljuta na kolege koji nisu shvaćali koje blago imaju i kakav divan način mogu studirati.”

Na predavanja je Agneza putovala autobusom, no unatoč tome, na predavanja nikad nije kasnila.

“U autobusu sam provodila po 40 noći godišnje na relaciji Zagreb – Dubrovnik. To je deset i pol sati, s time da morate znati da meni treba da prvo dođem do Zagreba iz Vrbovca. Ali ako se čovjek dobro organizira, a ja si utvaram da je to meni uspjelo baš dobro organizirati, meni je od odlaska iz moje kuće, pa do ‘dobro jutro’ na fakultetu u Dubrovniku trebalo 12 sati. Na predavanje nikad nisam zakasnila, niti na ispit ili kolokvij, nikad se nije dogodilo da bih odgodila ispit. A događalo se da bi bilo takvo nevrijeme da sam putovala sama sa šoferima autobusa.”

Dan prije ispita se ne uči

Što se ispita tiče, Agneza ne može reći koji joj je bio najteži, a koji najlakši. Smatra da je svaki ispit koji se prođe najlakši, a dan uoči ispita svi su najteži. Što se samog učenja tiče, postoji jedan trik:

“Nikad nisam učila dan prije ispita. To svima poručujem i to sam govorila dva desetljeća svojim učenicima u školi. Dan prije ispita se nikad ne uči. Dan prije ispita se spreme knjige, baviš se s nečim usputnim, sređuješ misli, svjesno ili podsvjesno, i onda ideš na ispit. Na prvom kolokviju iz muzeografije sam pala. Naime, nekad smo na fakultetu išli na ispite koji su trajali po par sati. Anatomiju sam polagala četiri sata. I sad dođeš na ispit i dobiješ nekih 27 pitanja na koja moraš odgovoriti s ‘da’ ili ‘ne’. A to sve skupa nije ništa jer ja bih nešto htjela i reći, ali nemam prilike jer to je takav ispit. To je bio pismeni ispit i ja sam se zgrozila nad njim i na kraju pala. Došla sam na sljedeći rok i dobila sam pet. Prilagodila sam se.”

Agneza se trenutno ne bavi nekom novom restauracijom, ali planova za budućnost ne nedostaje. Svima koji bi možda slijedili njen primjer, poručuje:

“Svaki čovjek ima svoj komadić prostora, svoje mjesto pod suncem i postoji nešto što je baš za njega i po njegovoj mjeri. I treba imati strpljenja to pronaći. Nije to lako, najteže je onima koji imaju puno želja i puno sklonosti. Netko tko zna samo za jednu stvar njemu je dobro, a onaj tko ima tisuću želja, njemu je teško. Meni je bilo teško izabrati prvi studij i baviti se školom, na koncu i ovaj sad studij. Čovjek često ne ide ni po prioritetu, nego po slučaju, mogućnostima, ali ipak pronalazi neku svoju želju koju na koncu ostvari. No kad čovjek izgubi snove, onda ga više nema, onda umire. A kako se ja još ne spremam umrijeti, snovi su još uvijek tu.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.