Sljemenska idila: Bijeli vrh i tek poneki umirovljenik rekreativac

Kafići su zatvoreni, a čak i da nisu, u ovo vrijeme nije preporučljivo ići među ljude. Otpadaju zato i trgovački centri, tržnice i sva druga okupljališta. Poželite li ipak izaći iz kuće, a da pritom ne sretnete niti jednog čovjeka te da se pritom još i razgibate, Zagreb nudi pregršt opcija.

Mi smo odlučili provjeriti kakvo je stanje na zagrebačkoj lokaciji s najvišom nadmorskom visinom – na Sljemenu. Omiljeno zagrebačko izletište i u ova turobna vremena mami svojom ljepotom, no svi koji ovih dana odluče pohoditi vrh Zagrebačke gore morat će se prilagoditi novim uvjetima. No krenimo redom…

Donja stanica žičare dominira Gračanima

Prema Sljemenu smo se zaputili uobičajenom rutom: kroz grad prema Gračanima, pa onda lijevo na Sljemensku cestu. No svi koji poznaju ovaj pitoreskni dio Zagreba neka budu spremni na šok jer će ih usred obiteljskih kuća dočekati ogromno zdanje donje stanice velebne sljemenske žičare čija se predimenzioniranost ne može do kraja pojmiti tek fotografijama iz novina.

Iako nam se sviđa pomisao da ćemo na Sljeme uskoro moći i žičarom, svim zaljubljenicima u Medvednicu i Zagreb, izgled i sve kontroverze vezane uz ovaj projekt, ostavit će gorak okus u ustima. Najbolje je zato brzo skrenuti na vijugavu Sljemensku cestu i uživati u jesenskim bojama šume.

Čitavim putem susreli smo tek nekoliko ljudi: par biciklista, nešto automobila i manju grupu planinara skroz pri vrhu. Parkirali smo kod bivšeg Doma Željezničar, nekadašnjeg odmarališta, a sada tek tužne ruševine koja vapi za obnovom. Iz dimnjaka obližnjeg restorana Grofica sukljao dim što je znak da unutra nekoga ima. No zbog ponovno postroženih mjera Stožera civilne zaštite, niti ovaj restoran ne radi kao inače, već je moguće nešto s ograničenog menija tek dobiti za van.

“Na brdo se penje pomalo”

Kad smo se po Činovničkoj livadi krenuli uspinjati prema vrhu, sustigla nas je i ona grupa od četvero planinara koje smo sreli putem. Kažu nam da su umirovljenici te da na Sljeme idu skoro svaki tjedan.

“Sparkiramo se nekad kod pilane Bliznec pa idemo gore, a nekad se autom dovezemo i više, ako nam se baš ne da toliko hodati. Od Blizneca nam treba oko dva – dva i pol sata do vrha. Mi smo stari planinari pa znamo rasporediti energiju. Na brdo se penje pomalo. Nije to sprint. Kad se umorimo, sjednemo. Malo razgovaramo putem, uberemo koju gljivu ako se nađe, i eto”, govore nam planinari.

Oprema je tipična planinarska: gojzerice, tople jakne, štapovi za penjanje. Kažu nam da su obišli gotovo sve planine u Hrvatskoj, no sada, kad putovati okolo nije baš preporučljivo, tu je njihovo drago Sljeme. Pitamo ih vesele li se žičari, a oni sliježu ramenima. “Žičara kao takva je odlična ideja. Ali kako je to sve skupa izvedeno… Ne znam.”

Jesen naglo prelazi u zimu

Pri vrhu Činovničke livade iznenada se mijenja godišnje doba i jesen naglo prelazi u zimu, i to onu pravu, snježnu. Za to su zaslužni snježni topovi koji rade punom parom pripremajući Crveni spust za skorašnju utrku skijaškog kupa. Oblaci tu i tamo propuste koju zraku sunca, pa s vrha Sljemena uživamo u pogledu na djelomično osunčano Hrvatsko zagorje.

Sljemenska kućica – drveni kiosk koji prodaje kobase i kuhano vino u kojem smo se namjeravali okrijepiti – ne radi, pa smo se samo odmorili na ležaljkama postavljenima uokolo.

Planinara i rekreativaca ima manje nego obično, no zato je radnika i majstora svih vrsta podosta. Neki pripremaju skijašku stazu, a drugi dovršavaju gornju stanicu Sljemenske žičare. Ta gornja stanica nije toliko glomazna kao donja, pa se nekako bolje uklopila u okoliš ispunjen drvenim kućicama.

Radovi u punom jeku

Restoran Vidikovac radi, ali izdaje tek hranu za van. Inače ugodna terasa restorana sada je više-manje gradilište. Pitamo vlasnika Darka misli li da će žičara biti gotovo do Snježne kraljice?

“A ne znam. Ovako kako sada to sve izgleda, teško. Ali tko zna. Radi se od jutra do mraka. Vele da će žičara biti otvorena za Snježnu kraljicu i onda opet zatvorena dok se ne dovrše neke stvari, tako da će se građani moći voziti njome tek kasnije”, kaže nam Darko.

Ususret nam dolazi još dvoje planinara. Oni su se do vrha popeli sa strane Šestina. Kažu da nisu namjeravali ići sve do gore, ali ih je zanimalo kako izgleda gornja stanica žičare.

“Na znam zašto se samo nije obnovila stara žičara”, kaže planinar Antun. “Ta je i po gabaritima i po svemu ostalom bila u redu. Taman za ovo brdo. Pa nije Sljeme Himalaja!”

Svaki tjedan po svježu izvorsku vodu

Nakon kraćeg razgledavanja, okrećemo se i vraćmo prema autu. Prilikom silaska zastajemo na Kraljičinom zdencu kako bi natočili svježe izvorske vode. Nažalost, i ovaj planinarski dom, Kraljičin zdenac, već je dugo zatvoren i propada. Kod izvora susrećemo troje umirovljenika koji su došli s istom namjerom – natočiti vodu. No oni su, za razliku od nas, došli bolje pripremljeni pa imaju velike plastične demižonke.

“Već godinama dolazimo ovdje po vodu, bar jednom tjedno. Iz Šestina smo što nije daleko”, govore nam. “Nažalost, godinama svjedočimo propadanju i ovog doma. Koliko je takvih mjesta na Sljemenu, to nitko ne zna. Umjesto one skupa žičare, mogla se sagraditi manja i jeftinija, a ostatak novca uložiti u obnovu planinarskih domova po Medvednici”, kažu nam utovarujući boce s izvorskom vodom u automobil.

Napuštamo Park prirode Medvednica. Još nekoliko zavoja i u Šestinama smo. Mir šume ubrzo zamjenjuje prometna vreva, a još prije nekoliko trenutaka bili smo u posve drugom svijetu. Jesmo li doista svjesni kakvo nam bogatstvo leži na samo pola sata vožnje od središta grada?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”