Jeste li spremni odreći se mesa za spas planete?

Vegetarijanstvo je kao sistem prehrane poznat još od davnina, a prvi slučajevi svjesnog odustajanja od mesne ishrane vezani su uz vjersku praksu nenasilja u Indiji. Čak i danas oko trećine Indijaca uopće ne jede meso. No niti na zapadu vegetarijanstvo nije novi koncept. U Europi ga je prvi propagirao grčki filozof Pitagora, a on i njegovi sljedbenici nisu jeli meso iz zdravstvenih i etičkih razloga.

Prvo vegetarijansko društvo u Londonu osnovano je 1847., a jedan od članova bio je i Mahatma Ghandi koji je u to vrijeme studirao u Velikoj Britaniji.

Vegetarijanstvo još prakticiraju rastafarijanci, adventisti sedmog dana, hindusi, budisti i dr. No osim religijskih uvjerenja, vegetarijanstvo ima i druge motive: jedni ne jedu meso jer ne žele nanositi bol životinjama, a drugi to ne čine iz nutricionističkih razloga jer smatraju da je vegetarijanska prehrana zdravija.

No ovom popisu vegetarijanaca odnedavno se pridružili još jedna grupa: oni koji meso ne jedu iz ekoloških razloga. Naime, suvremene tvornice mesa veliki su zagađivači, troše ogromne količine vode i fosilnih goriva, a ispuštaju velike količine stakleničkih plinova, prvenstveno metana.

Također, za uzgoj stoke potrebna je ogromna količina zemlje pa su tako istraživanja su pokazala da je količina zemlje potrebna da se uzgoji hrana za životinje čijim će se mesom moći nahraniti desetak ljudi, ista količini zemlje koja je potrebna da se na njoj uzgoje žitarice kojima bi se moglo nahraniti stotinjak ljudi.

Sve je više ekoloških vegetarijanaca

Sve ovo razlog je što je među vegetarijancima sve veći broj tzv. ekoloških vegetarijanaca koji meso ne jedu kako bi zaštitili prirodu. No biste li se mogli odreći mesa za spas naše planete? I dok će se mlađi još nekako i odlučiti na taj korak jer su odrastali uz priče o ekologiji i stakleničkim plinovima, mogu li i stariji odustati od špeka, kobasica i čvaraka kako bi pomogli prirodi? Istražili smo koje su opcije ako vam je svaki mesni zalogaj praćen grižnjom savjesti.

Gospođa Blanka (60) vegetarijanka je već skoro deset godina. Na to ju je najviše nagnala grižnja savjesti zbog patnji koje životinje prolaze u industrijskom uzgoju hrane, ali i zdravstveni razlozi.

“Meso mi je u nekom periodu života počelo smetati, a kako mi je već otprije bilo jako teško zbog strahota kroz koje te životinje prolaze, prelazak na vegetarijanstvo nije bio nimalo šokantan. Dapače, osjećala sam se bolje, nekako oslobođeno”, kaže Blanka.

Odmah nam objašnjava da je ona vegetarijanka što znači da ne jede meso, ali jede jaja i mliječne proizvode. No planira i od toga odustati s obzirom na ekološku komponentu i patnje životinje u mliječnoj industriji i industriji jaja.

“Općenito taj termin ‘mesna industrija’ mi je grozan. Pa nije to proizvodnja samo mesa, to su živa bića, za Boga miloga! Strahote kroz koje ta jadna stvorenja prolaze, nezamisliva je. Mi kao ljudi naprosto nemamo pravo tako mučiti druga živa bića. Nemamo to pravo pogotovo zato što imamo druge opcije”, kaže Blanka.

“Evo, ja sam prije deset godina odustala od mesa, tako da sam sad zapravo ovolaktovegetarijanac – to su oni koji ne jedu meso, ali jedu jaja i mliječne proizvode. No planiram se riješiti i toga”, kaže Blanka te pojašnjava da među vegetarijancima postoje još i laktovegetarijanci koji jedu mliječne proizvode, pesketarijanci koji jedu ribu pa se i ne smatraju pravim vegetarijancima, frutarijanci koji jedu samo voće, fleksitarijanci koji prilagođavaju svoju prehranu, makrobiotičari koji izbjegavaju meso i paze da uzimaju samo one namirnice dostupne u njihovom prirodnom okolišu i slično.

Što ako nismo spremni u potpunosti se odreći mesa?

No što ako nismo spremni odustati od špeka i čvaraka? Jedno od rješenja moglo bi biti okretanje mesu iz domaćeg uzgoja, što je odluka koju je za sebe, ali i svoju obitelj donijela Katarina iz Zagreba.

“Ne znam kad sam zadnji put kupila komad mesa iz industrijskog uzgoja”, kaže Katarima, inače umirovljena profesorica engleskog. “Ne vjerujem tom mesu, mislim da je puno antibiotika i kojekakvih drugih aditiva pa uopće nije zdravo. A o farmama na kojima se te životinje uzgajaju i koje izgledaju kao koncentracijski logori, da i ne govorim”, kaže Katarina.

Zbog toga je još prije nekoliko godina prestala kupovati industrijski proizvedeno meso i pronašla jedno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo preko kojega se snabdijeva sa svježim mesom i suhomesnatim proizvodima.

“Taj gospodin je iz okolice Velike Gorice i uzgaja svoje domaće crne svinje, kokoši, pure i slično. Te sve životinje cijeli život trče po dvorištu, štoviše svinje imaju i ograđen komad šume tako da žive u posve prirodnom okolišu. Te životinje imaju lijep život, pa to što ih na kraju pojedemo zapravo nije ništa niti strašno, niti nehumano. To je sve prirodno, ali uzgoj životinja u industrijskim uvjetima nikako nije dobar – ni za te životinje, niti kasnije za ljude koji to meso konzumiraju”, kaže Katarina.

No dodaje kako tu ima jedan problem, a to je cijena. “Da, meso iz prirodnog uzgoja doista jest skuplje. Ali mi ionako jedemo previše mesa. Pa kod nas se ručak bez mesa uopće ne smatra pravim ručkom, a to je posve pogrešno. Čovjek uopće ne bi trebao jesti meso svaki dan. Tri ili četiri dana mesa tjedno je sasvim dovoljno, pa u tom slučaju cijena mesa neće biti toliki problem ako ga ne jedete svaki dan”, kaže Katarina.

Koncept prirodnog uzgoja životinja za hranu, prvi put je vidjela prije dosta godina u Austriji. Naime, tamo je posjetila tvornicu čokolade Zotter kod Graza u sklopu koje se nalazi i farma s autohtonim životinjama. “Oni to nazivaju ‘jestivi zoološki vrt’ jer te sve životinje koje tamo žive u idealnim uvjetima, na kraju će doista biti pojedene, no do tad su imale zapravo savršen život. I tako bi to trebalo izgledati općenito: čovjek jest svejed i mislim da je meso važno za zdravlje, pogotovo kod male djece. No te životinje koje ćemo pojesti, ne smijemo mučiti. Zato sam se ja odlučila da meso koje stavljam na tanjur dolazi od životinje koja je imala lijep život i živjela na dostojanstven način, da tako kažem”, veli Katarina.

Meso se može uzgojiti i u laboratoriju

No što je s onima kojima baš nikakvo ubijanje životinja nije prihvatljivo – pa makar te životinje prije toga živjele u sjajnim uvjetima – a opet, tu i tamo žele na tanjuru vidjeti mirisni komad pečenog mesa? Suvremena tehnologija tu ponovno uskače i nudi rješenje i za takve slučajeve – iako se to rješenje još uvijek smatra kontroverznim i nije baš svima prihvatljivo.

Riječ je, naime, o mesu uzgojenom u laboratoriju. Blanka s početka naše priče nema nikavih problema s takvim mesom i jedva čeka da odresci proizvedeni u laboratoriju budu dostupni i na policama naših supermarketa. “To je meso uzgojeno u laboratoriju iz, doslovno, jedne stanice. Znači, taj odrezak ili pljeskavica nikad nisu bili dio neke žive životinje, već je taj komad mesa uzgojen u laboratoriju”, kaže Blanka.

To laboratorijsko meso proizvodi se pomoću mnogih istih tehnika inženjerstva tkiva koje se tradicionalno koriste u regenerativnoj medicini, kaže Blanka i dodaje kako je s nutritivnog stajališta to meso jednako vrijedno kao i meso zaklane životinje.

“Zapravo, vjerujem da je još i bolje jer u njemu sigurno nema antibiotika, hormona rasta i raznih drugih stvari s kojima danas kljukaju životinje koje se industrijski uzgajaju. To je, naprosto, čisto meso i jedna čekam da ga probam”, kaže Blanka.

S druge strane, Katarina se oko mesa uzgojenog u laboratoriju još uvijek nećka. “Malo mi je to gadljivo, ali pretpostavljam da je sve stvar navike. Pa i sad kad pogledate koje sve dijelove životinja jedemo i kako do tih komada mesa dolazimo, isto ima postupaka koji se nekim ljudima gade. Ako meso iz laboratorija postane uobičajeno, pretpostavljam da ćemo se svi naviknuti. Ali ne znam je li moguće da to ima baš isti okus kao i šnicla od žive svinje”, kaže Katarina.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”