Bezosjećajni smajlići pod vijestima: ‘Svi ti umrli ljudi, nečiji su očevi i majke’

“Umro čovjek od 80 godina. Možeš mislit strašne stvari! Pa koliko bi trebao živjeti? I onda to još objavljuju na svim vijestima kao da je ne znam što.” (Robert, Facebook)

Sigurno ste već više puta naišli na ovakva komentare po društvenim mrežama. Možda ste i sami, iznervirani dugotrajnom pandemijom, napisali nešto slično.

Iz ovakvih poruka dalo bi se iščitati da velik broj ljudi smatra kako osobe starije od neke dobi naprosto ne zaslužuju brigu društva, niti adekvatnu zdravstvenu skrb jer su – prestari. Pandemija je razotkrila zastrašujuće razmjere dobizma u našem društvu.

“Ovo me jako uznemiruje”, kaže gospođa Antonija Sokolovac (72), umirovljena učiteljica. “Gledam te komentare i ne mogu doći k sebi. Pa što to znači da je netko stariji pa nema veze što je umro? Evo ja imam 72 godine, osjećam se dobro, moja me djeca trebaju, koristan sam član društva. Do koje bih godine ja smjela živjeti?”, pita se Antonija.

“Moja majka umrla je s 90 godina i čitavo je vrijeme bila relativno dobrog zdravlja i lucidna. Jesmo li mi trebali, kad je navršila 80 reći: ‘Dobro je, mama, dosta si se naživjela pa ti uskraćujemo svu zdravstvenu skrb. A upravo to zagovaraju svi ovi koji se čudom čude što smo se svi toliko angažirali da spasimo ‘tamo neke starce’. Zastrašujuća mi je pomisao da ima toliko ljudi koji nisu sposobni shvatiti da je baš svaki od tih umrlih ljudi nečiji otac, majka, djed, baka, brat, sestra. To su sve nečiji učitelji, kolege, prijatelji, susjedi. Razina bezobrazluka i bezosjećajnosti u kojoj se važe odlazak na kavu i nečiji život, posve mi je neshvatljiva. I neprihvatljiva”, kaže gospođa Sokolovac.

Dobizam naš svagdašnji

Dobizam nije novost, samo dosad možda nije bio tako očit. Dobizam je prijevod engleskog termina ageism koji je 1969. skovao liječnik, psihijatar i gerontolog Robert Neil Butler, inače prvi ravnatelj američkog Nacionalnog instituta za starenje. Iako se ljude može diskriminirati i na osnovu njihove mladosti, dobizam se najčešće povezuje s diskriminacijom starijih osoba.
Diskriminacija te vrste može biti slučajna ili sistematična, a Butler je opisuje kao kombinaciju tri međusobno povezana elementa: predrasude vezane uz starije osobe, stariju dob i sam proces starenja; razni oblici diskriminacije starih osoba u praksi; takva institucionalna praksa koja podržava diskriminaciju starih.

Prema definiciji koju su 2009. predložili Iversen, Larsen i Solem, dobizam je skup negativnih (ili pozitivnih) stereotipa, predrasuda i diskriminacija protiv (ili u korist) starijih ljudi temeljenih na njihovoj kronološkoj dobi i njihovoj percepciji kao “starijih osoba”. Dobizam može biti implicitan ili eksplicitan i izražen na mikro ili makro razini.

Na osobnoj razini, dobizam se očituje u tome da se osobama određene dobi kaže kako se ne mogu uključiti u određene aktivnosti jer su za njih prestare. Na institucionalnoj razini, dobizam je prisutnost određenih politika i regulativa koje ljudima određene dobi, u odnosu na neke druge, ograničavaju neke mogućnosti. Primjer za to bi bilo određivanje dobi kad osoba mora ići u mirovinu, iako bi još možda mogla i željela raditi.
Dobizam je posebno vidljiv u dva sektora: zapošljavanje i zdravstvena skrb. Dobna diskriminacija u nekim je slučajevima povećala nejednakost između žena i muškaraca, a reduciranje dobizma i seksizma nužno je potrebno u odnosima između pacijenata i liječnika.

Diskriminacija na osnovu dobi rezultat je aktivnosti koje imaju za cilj uskraćivanje ili ograničavanje određenih mogućnosti ljudima s obzirom na njihovu dob. Te su aktivnosti najčešće rezultat nečijeg dobističkog stava ili vjerovanja. U slučaju epidemija koronavirusa, dobistički stav bi bio da stariji ljudi ionako više “nemaju što ponuditi svijetu i dovoljno su se naživjeli, pa nije opravdano mlađima ograničavati normalan život samo zato da bi se spasila nekolicina starijih”.

U međuvremenu, ta se “nekolicina” već broji u tisućama. Do trenutka pisanja ovog članka u Hrvatskoj su od posljedica COVID-19 umrle već 3.023 osobe. Spomenimo da je među preminulima i sve značajniji udio osoba srednje, pa i mlađe dobi.

Normalizacija dobizma, ali i bezobrazluka

Zbog epidemije koronavirusa maske su prvo bile preporučene, a sada su i obavezne u svim zatvorenim javnim prostorima i na onim otvorenim prostorima na kojima nije moguće održati potrebnu distancu. Gospođa Jasminka (65) iz Zagreba loše se provela kad je mladića u jednom zagrebačkom tramvaju na tu činjenicu pokušala upozoriti.

“Taj mladić čekao je tramvaj na stanici skupa s još nekoliko nas. Nije imao masku, ali sam mislila da će ju valjda staviti kad uđe u tramvaj. No nije to učinio, a tramvaj je bio prilično popunjen. Kad sam ga pitala zar nema masku, kao da je erumpirao vulkan”, opisuje Jasminka incident iz tramvaja.

“Počeo je vikati da je dosta tog maltretiranja, da čitav svijet mora stati zbog par mrtvih baba, da nek pogledam po Facebooku koliko ljudi uopće više vjeruje u tu priču i šta je prava istina. Bio je prilično neugodan pa se par ljudi od njega odmaknulo, a i ja sam na kraju izašla na prvoj stanici, iako još nisam trebala. Ne znam kako je to završilo, koliko je ta tirada još trajala, je li ga možda vozač na kraju upozorio ili nešto. Uglavnom, jako neugodno iskustvo i čini mi se da takvih stvari ima sve više. I ja sam na Facebooku i vidim da se ljudi stvarno više ne ustručavaju izgovoriti razge grozote i to se sve prelijeva i u stvarni život”, kaže Jasminka.

Da su doista društvene mreže neke probleme i povećale, smatra i doktor Miro Jakovljević, psihijatar Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb.

“Komunikacija prije nije bila kao danas. Imali ste radio ili televiziju i to je bilo to, a danas smo svi povezani. Kao što imate individualni self, tako imate i kolektivni self koji se povezuje preko društvenih mreža, i ono što je dobro, ali i ono što nije”, kaže doktor Jakovljević.

Internet je omogućio neukima i neodgojenima da ih se čuje

I dok se sama priroda ljudi možda nije promijenila, zbog društvenih mreža ona je sada vidljivija, a ono što vidimo nije uvijek ugodno. Društvene mreže i suvremena tehnologija dali su glas i onima koji u staromodnim medijima ne bi imali nikakve šanse. Do publike nikada ne bi došli jer zbog svojih stavova i načina komunikacije nikad ne bi prošli uredničku selekciju. Neki će to nazvati cenzurom, a drugi prijeko potrebnim filtriranjem jer danas na internetu i, posebno na društvenim mrežama, ima doista svega.

Nije neobično vidjeti nekoga s liste naših prijatelja na društvenim mrežama kako se sasvim otvoreno, bez ograda i često vulgarnim rječnikom javno zalaže za neku posve iracionalnu stvar poput kršenja epidemioloških mjera usred globalne pandemije, a kad takve stvari postanu učestale i više nikome nisu neobične, došlo je do normalizacije neprihvatljivog ponašanja čime je učinjen civilizacijski korak nazad. Naime, javni govor i komunikacija u nekom društvenom kontekstu, teško se i mukotrpno grade, a ruše lako i za neke ljude nepovratno.

I na dobizam tu otpada značajan udio. Činjenicu da COVID-19 teže pogađa uglavnom stariju populaciju, neki koriste za dosad rijetko viđene ispade diskriminacije na osnovu dobi. Tako za novo zatvaranje nije kriva ni opasna, nepredvidljiva i još nedovoljno istražena priroda virusa, niti nepridržavanje propisanih epidemioloških mjera, niti dvosmislene poruke Nacionalnog stožera civilne zaštite, već su, eto, krivi stariji čije živote moramo čuvati. Dobizam je kroz ovu pandemiju pokazao dosad svoje možda i najružnije lice što bi trebalo uzeti u obzir kad se razmišlja o novom oblikovanju društva i svijeta jednom kad opasnosti od virusa nestane.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”