U 88. godini života u Domu za starije i nemoćne u Klaićevoj preminuo je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Špiro Guberina. U javnosti će biti zapamćen kao karakterni komičar koji se proslavio ulogom škovacina Joze strikana u Velom mistu (1980.). No ne treba smetnuti s uma ni Špiru Špulu (Zlatna nit, 1976.), omiljenog televizijskog lika djetinjstva današnjih zrelih generacija.
Kao srednjoškolac nastupao u komedijama i operetama u Narodnom kazalištu u Šibeniku. 1970. godine je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U stalnom angažmanu u zagrebačkom HNK-u bio je od 1958. do umirovljenja 1999.
Pamtit ćemo ga i po ulogama u djelima Ranka Marinkovića, Ivan Brešana i Marina Držića. Iz televizijskog opusa izvajamo njegovog Divca iz Raosovih Prosjaka i Sinova, Očenašeka iz Majerova Dnevnika Očenašeka… Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 2011. U nastavku izdvajamo neke od izjava voljenog glumca.
O ulogama redikula
Da, te likove poznajem u dušu, a Marinković, on ih je pisao! Ivica i ja odigrali smo puno Marinkovićevih likova, a ja nekih 14 njegovih likova. U “Kiklopu”, s kojim smo gostovali po svijetu, a režirao ga je Spajić, glumio sam Krelu, mali lik koji laje na žarulju i uvijek pobere aplauz. To mi je baš odgovaralo − da nemam puno teksta, a idem na turneje i lajem na žarulju. Onda sam to počeo raditi bilo gdje − Marinković mi je to dopustio, na taj sam način protestirao; što god tko kaže, a meni ne odgovara, počnem zavijati. (Slobodna Dalmacija, 2012.)
O gubitku majke
Dosta rano sam izgubio mamu. Imao sam dvanaest godina. To je bio taj, mislim… Sigurno je čovjek malo hendikepiran kod rano izgubi mamu. A inače imam dvije sestre, starije, koje su udate. To sam opazio da sam bio dosta zatvoren, da sam teško sklapao poznanstva. A sada sam dosta brbljiv. Ne znam kako vama djelujem, ali meni se čini da sam postao razgovorljiviji, iako i sada teže sklapam nova poznanstva. (Plavi vjesnik, 1968)
O navodnoj govornoj mani
Ja nisam nikad mucao, nego samo imam, kako mi Dalmatinci kažemo “lijenu artikulaciju” , malo sam govorio “na refule”, kako se kaže. Kao mlad sam htio ići u spikere, ali im s tom mojom “artikulacijom” nisam baš odgovarao, eventualno kao sportski komentator. Ja sam se svojim govorom znao zaletiti, a nas su na Akademiji učili da budemo razumljivi, tako da sam se duplo više trudio prilikom učenja uloga. Ne bih to nazvao govornom manom, jer ja mogu svaku riječ izgovoriti osim imena indijskog državnika Nehrua (Jawaharlal Nehru), kojeg ni dan danas ne mogu izgovoriti. Pa tako lijepo vi napišite kako ja nemam govornu manu, jer vi ste me sve razumjeli zar ne? (EZadar, 2008.)
O ulozi Strikana
Meni je još uvijek drago kad me u Zagrebu ili bilo gdje drugdje smetlari pozdravljaju kao da sam jedan od njih. (Dalmacija News, 2013.)
O ljubavi prema Šibeniku
Žao mi je što sam ga kasno upoznao, jer otišao sam na studij s 18 godina… Sad ćemo slaviti 60 godina mature. Donedavno smo bili 20 : 20, dvadeset živih, dvadeset mrtvih iz te generacije, muški razred, a onda je umro akademik Ante Vulin i sada oni gori vode 21:19. I to je bila moja sreća − što sam se rodio u Šibeniku − hvala Bogu i roditeljima. Sve više to znam cijeniti, sve mi je dolje lijepo i drago, zafrkancija, pa ta Jadrija, ćakule i mudrovanja… (Slobodna Dalmacija, 2012.)
