Na prvoj crti: Jasna Petrović o zabludama i problemima hrvatskih umirovljenika

U Radničkom domu u Zagrebu djeluje Pravno savjetovalište Sindikata umirovljenika. Zajedno s 50 vrlo aktivnih podružnica diljem Hrvatske neumorno nastoje poboljšati nezavidan položaj umirovljeničke populacije. Telefoni stalno zove, upiti za besplatnu pravnu pomoć su svakojaki, govori predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović.

Pitanja su, kaže, najčešće vezana za nasljeđivanje imovine. Komu ostaviti ono što su priskrbili? I kako ostaviti? Treba li potpisati ugovor o dosmrtnom ili doživotnom osiguranju? Upita je bezbroj. Međutim, nakon što je uvedeno pravo na rad više kategorija umirovljenika i o tome također ima dosta pitanja.

Puno je žalbi na umanjenje mirovine zbog dodatnog rada

Nakon što počnu raditi uz mirovinu, umirovljenici se često iznenade. “U novije vrijeme zovu ljudi koji ne razumiju da zašto moraju plaćati porez na mirovinu. Prije su imali mirovinu nižu od 4.000 kuna, a sada, naravno, prešli su taj iznos osobnog odbitka za dohodak. I onda se to sve zbraja i oporezuje razlika sa 24 posto. I to treba ljudima vrlo detaljno objasniti, jer misle da su time diskriminirani i da je njihov rad obezvrijeđen i umanjen, što nije točno”, ističe predsjednica sindikata.

“Nažalost, svi moraju plaćati poreze”, dodaje Petrović i podsjeća kako se očekuje da će u dogledno vrijeme biti povećanje osobnog odbitka na 5.000 kuna. “To konkretno znači da će se ipak olakšati teret tog poreza u slučaju dodatnog rada na pola radnog vremena”, zaključuje.

Bitka s resornim ministarstvom

Česti su upiti i žena koje su korisnice obiteljske mirovine. U Hrvatskoj ih je oko 219.000 i one, nažalost, još uvijek nemaju pravo na rad, upozorava Petrović. Neke od njih ne razumiju zašto su smjele raditi kad su uživale svoju mirovinu, a sada nemaju to pravo, jer su prešle u obiteljsku.

“To je bitka koju i dalje vodimo s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Mislimo da ćemo se do kraja godine uspjeti dogovoriti. A kad govorimo o rokovima, ne znamo kad bi to moglo biti. Vjerojatno u idućoj godini bi se to pravo uvelo i za sve obiteljske umirovljenike. Naime, 93 posto svih tih umirovljenika su žene. Imaju prosječnu mirovinu od 2.089 kuna, što je mizerija za preživljavanje i stvarno im treba omogućiti pravo na rad jednako kao i drugima”, upozorava čelnica Sindikata.

Famozni dodatak

Petrović kaže ima dosta ljudi koji im se u savjetovalištu žale da im je država kad su se zaposlili, kako vele iz čista mira, s prve plaće oduzela 400, 500 kuna. Naprosto ne razumiju zašto.

“Zamolimo ih onda da nam pošalju presliku svojih mirovinskih rješenja i vidimo da su oni zapravo bili korisnici najniže mirovine. To je ona koju dobivaju umnoškom svih godina svog radnog staža s aktualnom vrijednosti mirovine. I to je za onaj slučaj gdje bi inače mirovina, zbog premalo plaćenih doprinosa i preniske plaće za vrijeme rada, bila niža od tog iznosa. Tako se zapravo daje dodatak do te najniže mirovine za pojedinu godinu staža. Po godini je to 69,42 kune, to je vrijednost AVM-a. Nažalost, kad se naš umirovljenik zaposli postojeći zakon predviđa da mu se oduzme taj dodatak koji je dobio za najnižu mirovinu. I računa mu se samo gola mirovina otprije i onda to ispada tako. To je nepravedno, nepošteno i nelogično”, ističe Petrović.

Zakon o dodatnom radu u mirovini kao švicarski sir

Očito je da u zakonskoj regulativi ima puno rupa, a najveća je prema njihovu mišljenju, napominje Petrović, što je apsolutno nepravedno postavljen sustav razlika u pravima na rad. Za ilustraciju navodi primjere oko kojih se u javnosti često i prilično glasno lome koplja.

Na primjer, branitelj koji je ratni vojni invalid, iako je recimo stopostotni invalid, ima pravo raditi do tri i po sata mjesečno. Drugi branitelji koji nisu stopostotni vojni invalidi imaju pravo raditi i pola normalnog radnog vremena. S druge strane, tu su civilni invalidi koji nemaju na to pravo. “Dakle, ne možemo razlikovati branitelje, u svemu im pogodovati, i civilne invalide. Trebalo bi to ujednačiti”, naglašava Petrović činjenicu s kojom se slaže dobar dio javnosti i na koju godinama upozoravaju i brojne udruge osoba s invaliditetom.

No sličnih nelogičnosti i apsurdnih primjera u Lijepoj našoj ima napretek. Spomenuti je samo jedan u nizu, a u punom sjaju pokazao se u razdoblju uoči preuzimanja hrvatskog predsjedanja Europskom unijom koncem prošle godine.

“Tad se pojavila potreba za snagama sigurnosti, čuvarima i zaštitarima. I onda je s tim obrazloženjem koje je apsolutno suludo, ministar nama obrazložio da tim ljudima treba omogućiti pravo na rad, da oni rade i puno radno vrijeme uz pola mirovine. Što je apsolutno nelogično. Jer ako svi civilni umirovljenici prema Zakonu o mirovinskom osiguranju imaju pravo raditi samo pola radnog vremena i zadržavati punu mirovinu, tako treba biti za sve. Ne može se stalno pogodovati nekima zbog nekakvih nejasnih i nerazumljivih razloga”, poručuje Petrović.

Svima jednako pravo na rad uz mirovinu, prijedlozi su na stolu

Zbog toga Sindikat traži ujednačavanje prava umirovljenika i obiteljskih umirovljenica na način da pravo bude postavljeno tako da svi mogu raditi do pola radnog vremena uz zadržavanje pune mirovine, stečene, bez odbitaka za najnižu ili puno radno vrijeme uz pola mirovine.

“Takvo rješenje nikome ne smeta. Kakav je teret za državu ako će obiteljske umirovljenice iz bijede i siromaštva izlaziti vlastitim rukama i radom? Nikakav! I sve europske države imaju te mogućnosti pa se nadamo da će i kod nas tako biti uređeno”, poručuje Jasna Petrović.

Zablude oko nasljeđivanja dijela mirovine umrlog partnera uz zadržavanje vlastite

Iako je neki prosječni dojam u Hrvatskoj da u ostatku Europske unije u normalnim, ne trenutnim pandemijskim vremenima, svakodnevica teče nešto lakše i pravednije, to baš i nije slučaj kad se radi o obiteljskim mirovinama.

“Kod nas postoji jedno pogrešno mnijenje da je to nekakav europski model po kojem svatko zadržava svoju mirovinu i još dobije pola partnerove ili rjeđe partneričine, s obzirom da žene žive duže, pa je tako u pravilu riječ o ovoj drugoj. To naprosto nije točno i postoji samo u nekim zemljama. U susjednoj Sloveniji kad se to spominje, postotak koji se nasljeđuje je samo 15 posto iz mirovine partnera i može biti najviše 80 eura”, razbija uobičajenu zabludu Petrović.

“S druge strane, u Njemačkoj je to drugačije uređeno. Tamo se nasljeđuje 55 posto mirovine partnera i oni su po tome zemlja koja ima kapacitet, i razvojni i financijski, da to mogu podnijeti. Hrvatska ne bi mogla podnijeti takav iznos. Iako mi smatramo da svejedno treba definitivno renovirati i reformirati cijeli taj sustav obiteljskih mirovina. Zato mi predlažemo tzv. austrijski model u kojem se nasljeđuje do 60 posto mirovine pokojnog partnera, jer to ovisi o prihodovnom cenzusu. Dakle, o visini vaše mirovine zbrojene s mirovinom partnera”, objašnjava.

Nejednakost spolova proteže se i na odrezak mirovine

Najbolje rješenje stoga vide u uvođenju spomenutog austrijskog modela i očekivanog poboljšanja položaja prije svega umirovljeničke svakodnevice žena. Upravo su one inače i u kategoriji najnižih mirovina u Hrvatskoj. Slično kao i famoznom staklenom stropu i zaostajanja Statistika je jasna i nemilosrdna – žene imaju 24,9 posto nižu mirovinu u odnosu na muški dio populacije.

“Ako se država odluči na uvođenje austrijskog rješenja, ako je prosječna mirovina 2.560 kuna, u konačnici to može biti i 300 do 400 kuna više, što ne bi bilo loše”, smatraju u Sindikatu umirovljenika. “U svakom slučaju bi pomoglo zaustaviti pasionirano sakupljanje plastičnih boca od strane umirovljenika i kopanje po kontejnerima”, ne propušta slikovito zaključiti njihova čelnica.

Petrović ponavlja, i oni i ostale umirovljeničke udruge, bore se da se postojeći hrvatski model obiteljske mirovine zadrži i k tome poveća na 80 posto. Tražili su čak i povećanje na 85 posto, no prihvatljivo im je i ovo spomenuto, nešto niže. To bi posebno koristilo onima koji imaju iznimno niske mirovine pa im dio partnerove tu ne bi puno pomogao. “U takvom slučaju njima je bolje ako je partner imao veću mirovinu uzeti tih 80 posto njegove. Ali ako su te osobe, rekli smo da su to većinom žene, imale vlastitu dobnu mirovinu, a partner još veću, onda se isplati ta kombinacija s nasljeđivanjem. I to bi trebalo biti pravo izbora. Naravno, s prihodovnim cenzusima, skalirano”, dodatno pojašnjava Petrović.

Jedno od čestih pitanja je i ono ‘di su pare?’

Pri tome otklanja i jako čestu dilemu vezano za mirovine koja svako toliko u javnom diskursu iskoči u obliku pitanja “di su pare?” pa postane rovovski arsenal političkih prepucavanja i vabljenja naklonosti glasačkog tijela.

“Naš sustav počiva na solidarnosti. To nije mirovinska štednja, ljudi ne plaćaju za sebe. Hvala bogu, Hrvatska još uvijek nema mirovinski sustav koji je u potpunosti privatiziran i nadam se da nikad neće biti.  Već da ćemo ići tragom drugih zemalja koje su ukinule drugi mirovinski stup i odustale od privatiziranja javnog. Možete vi privatizirati mirovinu kroz treći stup. Naravno, to je u redu i tko ima, neka štedi, dapače. Kod nas je problem što ljudi često ne shvaćaju da je riječ o međugeneracijskom i unutargeneracijskom sustavu“, razlaže Petrović.

“Dakle, u prvom ste vi radili i plaćali doprinose kojima su isplaćivane mirovine onih koji su tada bili umirovljenici. A sada to isto za vas čine ovi koji sada rade i financiraju mirovinu iz svojih doprinosa. I kad na to dodamo solidarnost i socijalne kriterije, dolazimo do obiteljske mirovine koja nije čisti ekonomski moment, i isto tako minimalnu, najnižu mirovinu, pa ovih 6 mjeseci dodatnog staža po djetetu većinom za žene. Sve to zajedno moglo bi donekle popraviti taj jaz između mirovina žena i muškaraca u Hrvatskoj koji je još uvijek, kao u svim bivšim socijalističkim zemljama, gotovo upola niži nego u zapadnoj Europi”, zaključuje Petrović.

Ni u Njemačkoj nema pravice

“Spomenuti jaz ili slikovito rečeno mirovinski glib između spolova u Njemačkoj je primjerice 48 posto . Toliko su manje ženske mirovine od muških. Pa sad vi plačite za njihovim modelom koji s rodnog aspekta nije pravedan”, dodaje.

“U Francuskoj je također slična situacija, tamo je jaz oko 45 posto. Za cijelu Europu prosjek je uglavnom 38 posto. Hrvatska, već smo rekli, ima tu razliku oko 24,9 posto i tu je među zemljama zajedno s Poljskom koje imaju preveliki jaz. Dakle, mirovine žena su preniske. Za razliku od primjerice Estonije, Mađarske i nekih drugih zemalja, Slovačke, Češke koje imaju jedan da kažemo manji jaz između žena i muškaraca zbog toga što imaju pravednije uređene sustave”, za ilustraciju nam još navodi Jasna Petrović.

Uklanjanje dvostrukih mjerila jedan je od ciljeva i angažmana Sindikata umirovljenika s ostatkom srodnih udruga u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, savjetodavnom tijelu vlade koje je nedavno imalo konstituirajuću sjednicu, simbolično na Međunarodni dan starijih osoba 1. listopada. Povećanje mirovina i promjena modela usklađivanja mirovina s prosječnom plaćom neke su od ključnih tema koje bi vlastodržac i udruge trebali raspraviti i iznjedriti kvalitetnija rješenja za područje mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, kao i socijalne politike i zaštite starijih osoba. Jer kako je Petrović iznova upozorila i prije prvog okupljanja Nacionalnog vijeća, gorući je problem činjenica da 61 posto umirovljenika danas ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva. Sindikat i ostale udruge se stoga nadaju da svi budući sastanci i rasprave savjetodavnog tijela neće ostati tek puka, formalna priča, već prilika za konkretne i hitne promjene.

Negativni demografski trendovi, iseljavanje… Je li budućnost crna ili siva?

“Trenutni omjer zaposlenih i umirovljenika kod nas je 1:1,25. Hrvatska je istovremeno među zemljama s nižim izdvajanjima za mirovinski sustav. Oko deset posto, dok neke zemlje izdvajaju i 15 posto bruto društvenog proizvoda. Općenito gledano, većina će se složiti da se država nije pokazala previše zainteresirana pomoći starijim osobama da ne žive u bijedi”, diplomatski ironično primjećuje i Petrović.

“Najnoviji podaci tako uz ostalo otkrivaju da je oko 33,1 posto svih starijih osoba kod nas u riziku siromaštva. Oko 35 ih ih je u riziku siromaštva ili socijalne isključenosti. Naprosto nema dobre perspektive uz ovakav mirovinski sustav ako se neće ozbiljnije reformirati. Ali ne na način kako to zagovaraju banke i neoliberalni znanstvenici i političari. Ne kroz privatizaciju. Od toga je odustala gotovo cijela Europa, jer taj prvi javni, državni stup, kako u kojoj zemlji, mora ipak biti solidaran i omogućavati preživljavanje. A tu se sad u Europskoj uniji pojavljuju neke ideje multilateralnog dogovaranja. Tako se sad na primjer utvrđuje način obračuna minimalne plaće za cijelu Europu koji bi bio po istom modelu, ne bi bili isti iznosi. Mi to isto tražimo za mirovine, za minimalnu mirovinu da bude po istom modelu za sve zemlje. Naravno, iznosi ne bi bili isti. To ovisi o zemlji koja se razvija ili ne razvija kao Hrvatska”, dodaje značajno Petrović.

A pri samo kraju našeg razgovora, što drugo ostaje i ide nego šećer kako to obično biva. U ovom slučaju je ipak gorkastog okusa, jer dotakli smo se i vječne hrvatske borbe, one oko pitanja mirovina po posebnim propisima.

“To je velik problem. Danas je broj njihovih korisnika preko 180 tisuća. Iako tu opadaju tzv. mirovine ustaša i partizana, jako rastu braniteljske mirovine, vojne, policijske po posebnim propisima. I taj sustav ispada – nedodirljiv. Naime, riječ je o mirovinama koje su dvostruko veće od prosječnih tzv. običnih civilnih mirovina. I tu dok se taj sustav ne raščisti i dok se recimo te braniteljske mirovine ne stave u posebne, odvojene fondove koje država transparentno financira, imat ćemo također puno, puno problema koji izazivaju nezadovoljstvo većine građana. I pravih branitelja, ali prije svega običnih umirovljenika”, poručila je na znanje aktualnoj vlasti, a i budućima čelnica Sindikata umirovljenika Hrvatske.