Gostujući u programu HRT-a, ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti i članica nacionalnog stožera civilne zaštite, Alemka Markotić, komentirala je poricanje epidemije i protivljenje protuepidemijskim mjerama.
“Nije to nikakav novi fenomen današnjeg društva. Dok je svijeta i vijeka, bilo je takvih situacija. Ali zanimljivo je da je koronavirus puno toga razotkrio, dakle ovo je i vrijeme razotkrivanja”, objasnila je profesorica.
U krizama, kaže Markotić, dolaze do izražaja ljudske osobine. Oni koji su dobri, dođu u žižu i pokažu svoje najbolje osobine, a oni koji su loši, pokažu svoje dno. Vjeruje da je među onima koji poriču koronavirus jedan dio poput male djece – ako kažu da nečega nema, onda to stvarno za njih i ne postoji. No, dodaje, tu je i manji dio onih onih koji zbog nekih svojih sebičnih interesa u vrijeme krize potenciraju destrukciju, stvaraju konfuziju i kaos pod motom “što gore, to bolje”.
Tiha većina je savjesna
“Ipak ona tiha većina koja ne visi po društvenim mrežama, koja nije zadužena da sve konstantno komentira i ide prema destrukciji, dakle ta jedna tiha, pozitivna većina kojoj je također teško i koja se ne može uvijek i kontinuirano 100 posto držati mjera, ona to na neki način neutralizira i pokazuje da ipak drži pravi smjer. Inače bi danas, koliko god je teško u svijetu, imali puno veću katastrofu s ovim virusom”, navodi.
“Bilo bi idealno kada bi ljudi bili strogo disciplinirani, međutim to, koliko vidimo, na duge staze očito ne ide”, kazala je profesorica na pitanje o događajima koje je možda trebalo spriječiti poput Torcidinog slavlja ili nekih crkvenih događaja.
Nerazumno protivljenje lakim mjerama
Zanimljivo je to, govori Markotić, da s jedne strane moderna medicina i sofisticirana tehnologija kojima možete stvoriti i virus kakav želite, nije mogla zaustaviti jedan, relativno jednostavan virus koji se prenosi kapljično, a s druge strane su iznimno učinkovite jednostavne, besplatne mjere – držanje distance kako fizičke tako na neki način i socijalne, nošenje maski, prozračivanje prostorija.
“Fascinantno je koliko je ljudima teško držati se tih mjera koje dokazanu drže epidemiju pod kontrolom – na to bi bolje odgovorili psiholozi i psihijatri nego ja”, zaključuje Markotić.
Normalno je da se znanstvenici razilaze
Profesorica je komentirala i razilaženja nekih znanstvenika: “Znanost moramo gledati iz perspektive da se u njoj sve promišlja. Znanstvenici vrlo često i kroz dugo vrijeme prate i analiziraju određene situacije i te situacije, njihovo praćenje, njihovi pokusi, njihovi rezultati i metode kojima ih dobivaju mogu biti jako različiti. Osobito kada se radi o nekoj novoj stvari. Mogu biti dijametralno različiti i treba nekada puno vremena da dođu na kraju na zajedničku točku – rezultat koji će biti prihvatljiv svima.”
Kada se raspravlja i kritizira u znanstvenom sustavu, ističe Markotić, onda je to u redu. Jer u tom znanstvenom sustavu, znanstvenici znaju kako se nositi s argumentima, kako jedan drugome obrazložiti zašto je nešto u redu ili nije.
Kako se donose mjere?
I priču oko mjera, smatra Markotić, treba demistificirati: “Epidemiološke mjere su u većini dijelova svijeta slične. Nema nikoga tko će ne znam kakvu posebnu mjeru izmisliti koja će biti spektakularno drugačija od drugih. Stvar je na koji način i u koje vrijeme te mjere, koje više-manje svi koriste, provodimo. Pri tome se mora znati i specifičnost određenih područja, treba pratiti kretanje bolesti, vidjeti i sociološke i druge aspekte (demografiju, obrazovanost stanovništva…) koji su ‘u igri’ kada se mjere donose. Jako je puno parametara koji određuju.”
