Kinezi su se riješili korone na način koji je kod nas apsolutno nemoguć

Dok se europske zemlje zatvaraju jedna za drugom, svijet obilaze slike iz nekadašnjeg žarišta, kineskog grada Wuhana u koji se život, kako se čini, vratio u normalu. Sve je otvoreno, ljudi se druže, o virusu više nitko i ne govori.

Slično je i u drugim kineskim gradovima pa se svijet s pravom pita kako im je to pošlo za rukom? Oni skloniji teorijama zavjere odmah će ustvrditi da je to nedvojben dokaz da virusa nikada nije niti bilo te da je Kina čitavu stvar lažirala. No pravi odgovor ponudio je Pavle Močilac, znanstvenik koji je studirao farmaciju u Zagrebu te doktorirao kemiju u Irskoj, a sada radi u Velikoj Britaniji na Sveučilištu u Manchesteru.

Pavle je otišao u Kinu i javio se iz karantene u jednom hotelu u Xi’anu gdje će biti još 13 dana odakle poručuje da su Kinezi doista vrlo uspješno obuzdali virus, ali na način koji ovdje na zapadu jednostavno ne bi prošao.
Svoje je iskustvo opisao na Facebooku.

“Ekipa, pozdrav iz Kine! Trenutačno sam u jednom hotelu u Xi’anu u karanteni. I bit ću još 13 dana. Iako sam očito na testu ispao COVID negativan, al’ još 13 dana sam na promatranju. Sigurno se pitate: dobro, ima li korone u Kini, lažu li nas Kinezi da su se riješili korone? Što to oni rade da su to uspjeli? Za većinu zapadnjaka (a svi ex-YU narodi u zapadnjake generalno spadaju, iako sami mislimo da nismo, ali generalno jesmo) to su legitimna pitanja”, kaže Pavle i potom otkriva veliku tajnu.

“Oni se očito jesu riješili korone, ali na način koji je apsolutno teško zamisliv, a još teže provediv u Europi. Naime, mnogi Europljani grčevito kao brane neku svoju ‘slobodu’, a zapravo brane svoju osobnu komociju, pri tome ne razlikujući slobodu od osobne komocije, a ponekad i od hiperindividualizmom uzrokovane puke sebičnosti. Uloga države, ali i samog društva je pak oslabljena i marginalizirana nekim društvenim filozofijama koje su nam uvalile zapravo svojevrsni ultrasebični hiperindividualizam i taj neki generalni stav: ‘država nema šta da se miješa i naređuje, nije moj problem, nek se svak za sebe pobrine, there’s no such thing as society‘. Ova pandemija je pokazala da ‘there is such thing as society’ pa čak i kad neki ne žele da ga bude.”

Pavle potom, korak po korak, opisujekako je izgledao njegov dolazak u Kinu.

“Kao prvo i osnovno, jako je malo letova iz Europe za Kinu. Da bi se uopće ukrcali u avion treba vam ne samo viza nego i poseban ‘zdravstveni ausweis‘ koji izdaje lokalna kineska ambasada ili konzulat, a za kojeg vam treba negativan test na koronu ne stariji od 72 sata prije leta. A to je još problematičnije ako vam je let u nedjelju, a konzulat radi samo do petka popodne. Onda doslovce se ne možete testirati u javnom sistemu nego samo u privatnoj praksi koja garantira da ćete rezultat dobiti na vrijeme. I onda tek kad imate taj ‘zdravstveni ausweis‘, možete letjeti.

Na aerodromu u Amsterdamu – nema Kineza. Iako ih je prijašnjih godina bilo posvuda. Samo jedna cura koja je isto letila za Stockholm i to u hazmat odijelu. Ostali ju gledaju ko svemirca. Onda u Stockholmu na check-inu nekoliko provjera i gnjavaže s tim dokumentom, mjerenje temperature na ulasku u avion, a skoro svi u hazmat odijelima.”

I samo testiranje koje se provodi u Kini, sasvim je drugačije od onoga koje se provodi u ostatku svijeta.

“Kad smo sletili, izlaze jedan po jedan i red. Najprije provjera dokumentacije pa opet testiranje. E sad… to testiranje je bilo drugačije nego u UK. U UK u NHS-u ti daju da sam sebi uzmeš bris. Moš’ si mislit kako neki average John ili Karen znaju sami sebi uzeti bris i da bude onako kako treba. Kod UK privatnika, lik malo počeše grlo i nozdrvu i to je to. U Kini ti operaterka u hazmat odjelu zabije onaj štapić duboooko u nos, do balčaka. I onda te još udavi gurajuci ti ga u grlo. Bogami, vrlo neugodno, ali iznimno temeljito uzorkovanje. Od silne boli sjetiš se svoje stare profesorice analitičke kemije koja je govorila da je u analitici najbitnije dobro, temeljito i reprezentativno uzorkovanje. Ako to nije kako treba onda imaš ono ‘garbage in – garbage out’, džabe ti najbolja metoda.”

Kad testiranje završi, slijedi karantena, nastavlja Pavle: “Onda nakon toga vam daju broj, pa u autobus koji vas onda vozi do specijalnog hotela koji služi samo za karantenu. Dobiješ svoju sobu iz koje ne smiješ izlaziti 14 dana, de facto ćelija. Hapsana, brale. Fino i lijepo i luksuzno, ali hapsana. Donose ti hranu (nije loša) i svako malo na vratima sobe ti se pojave ‘svemirci’ u hazmat odijelima da ti mjere temperaturu. A onda za 14 dana opet testiranje (kuku lele). I tek onda možeš u javnost. Dakle, prava karantena, a ne tu neki teatar radi reda.”

Za to vrijeme, nastavlja Pavle, imate tu neku kao samoizolaciju u UK koje se nitko ne pridržava, a nema niti kontrole, niti je ona na toj razini uopće moguća/izvediva.

“Kina je naprije kratkim, ali vrlo brutalnim i posvemašnjim lockdownom zagušila epidemiju korone na svojem ozemlju, ali se onda zabarikadirala te je ulaz u Kinu puno teži. Nije nemoguć, može se, ali osoba mora dokazati da je corona-free i nikome se ne vjeruje na riječ ili lijepe oči (Nullius in verba). Svatko tko ulazi u Kinu smatra se nositeljem zaraze i tretira se kao epidemiološka opasnost. Dok se ne dokaže suprotno.”

Može li Hrvatska emulirati taj metod borbe protiv korone, pita se Pavle i odmah nudi odgovor: “Mislim da ne može, jer osim vrijednosnih i ekonomskih predispozicija mi nemamo niti zakonski okvir za tako nešto. Jednostavno različita smo i društva i države. Gledam s prozora hotela na ulicu. Ljudi hodaju okolo uglavnom bez maske, netko nosi masku, ali uglavnom nemaju. Iz autobusa kroz Xi’an sve izgleda normalno, drveće je još više poraslo od prije 2 godine i čini mi se da je Xi’an još i zeleniji nego prije.”

“Kinezi očito ne lažu kad govore da su se korone uglavnom riješili, ali su jako na oprezu jer su svjesni da je se nisu riješili baš sasvim, samo mala nepažnja dovoljna je da se opet sve vrati u ono grozno stanje od prije: zbog fantastično velike gustoće stanovništva i njihove pokretljivosti ovdje je epidemiju zapravo puno teže i zahtjevnije kontrolirati nego na Zapadu. No kineske konfučijanske društvene vrijednosti to olakšavaju dok je nama na Zapadu gdje ne razlikujemo ‘ljudska prava i slobode’ od ‘osobne komocije i sebičnosti’ to puno teže”, zaključuje Pavle Močilac.