“Pušenja se najteže riješiti, teže nego droge”, kazao je svojevremeno David Bowie, nakon što se uspješno riješio svih poroka, ali ne i duhanskog dima. Da je puno lakše cigaretu nikad ne zapaliti, nego početi pušiti pa prestati, reći će vam svatko tko je ikada probao ostaviti se te nezdrave navike.
A napustiti cigarete pokušavaju gotovo svi koji puše jer svi oni imaju aspiraciju jednom postati bivši pušači. Ili barem doživotni apstinenti, ako im već ne pođe za rukom posve zaboraviti staru drugaricu.
Ima i onih koji rezoniraju da ako su već pušili čitav život, nema im smisla ostaviti cigarete sad, pod stare dane. Dragutin nije jedan od njih. Ovaj vitalni Zagrepčanin riješio se cigareta u svojoj 73. godini. I to, čini se, uspješno jer u duhanskom dimu ne uživa već skoro godinu dana. Ispričao nam je kako je izgledala njegova borba…
“Pokušavao sam ja i prije, naravno. Ali ništa od toga. Prestao bih kupovati cigarete, pa bih onda žicao uokolo”, započinje uz smijeh svoju priču Dragutin Klemenšek, ponosni bivši pušač.
“I onda je vrag pokucao i na moja vrata, tako to obično ide. Razbolio sam se, dobio neku tešku gripu, temperatura, bolovi, kašalj… Nekoliko dana nisam znao za sebe”, kaže Dragutin i dodaje kako je to bilo prije korone, iako sad misli da je možda bio među prvim pacijentima s COVID-19, samo se to još tada nije znalo.
“Uvijek kad bih bio bolestan, pomišljao sam kako je baš dobar trenutak da se ostavim cigareta jer dok ti je loše, ne misliš na pušenje. No kad bih se oporavio, cigareta mi je opet bila u rukama. Kad sam ono lani bio bolestan, stvarno sam u jednom trenutku pomislio da mi otkucavaju posljednji trenuci i da ako preživim, stvarno moram učiniti nešto veliko. Sam sam sebi obećao da ću, ako se oporavim, prestati pušiti”, priča dalje Dragutin.
Nakon tjedan dana bolesti, Dragutin se oporavio i ubrzo opet poželio zapaliti uz jutarnju kavu. Prava bitka s cigaretama počela je tek u tom trenutku.
“Jako je lako posrnuti. Stvarno me samo jedan tren dijelio od toga da opet pripalim. Sreća je bila u tome što tad kod kuće nisam imao cigareta. Počeo sam nazuvati cipele da odem do kioska i onda me nešto pogodilo. Sam sam sebi rekao: ‘Pa dobro, Drago, tko je gazda u tvom životu: ti ili duhan?’ Ostao sam još tako malo sjediti, a onda izuo cipele. Nisam otišao po cigarete i to je valjda najbolja odluka koju sam ikad donio”, prepričava Dragutin ponosno.
“Taj je dan bio težak. Imao sam dojam da traje užasno dugo. Nije prošla ni sekunda da nisam mislio na cigarete. Ali pokušao sam se nečim zabaviti. Pomagao sam supruzi u kuhinji, stalno nešto čeprkao po kući, samo da nešto radim i zabavim ruke. I sutradan je bilo napeto. Dok sam pio jutarnju kavu, malo je falilo da odem po cigarete. Ali nisam. Svaka minuta bila mi je kao sat. Probao sam gledati televiziju, ali sam mislio o cigaretama. Pa sam čitao novine – i mislio o cigaretama. To je stvarno teže nego ljudi misle”, kaže Dragutin.
Prošlo je još tako nekoliko dana tijekom kojih se borio sam sa sobom, mislio o cigaretama i uvijek nekako u posljednji tren odlučio da ih ne kupi. “Vukao me nekakav inat jer sam znao da ako sada ne uspijem, to mi je vjerojatno posljednja šansa u životu da prestanem pušiti. Neću se više kasnije nikad prisiliti da opet pokušam. I živciralo me to kako cigarete upravljaju mojim životom. Ujutro bih prvo pomislio na cigarete, a navečer bih uvijek provjerio imam li ih dovoljno. Najveća je panika bila ako ostanem bez cigareta, a trgovine i kiosci su iz nekog razloga zatvoreni”, kaže Dragutin.
Nakon par dana, dogodilo se nešto neobično. Probudio se i nije prvo pomislio kako bi zapalio. “Prošlo je dobrih pola sata od buđenja pa do prve ideje da bih zapalio cigaretu. To se u idućim danima ponavljalo i ti periodi kad ne bih mislio na cigarete, postajali su sve dulji. Nakon par tjedana dogodilo mi se da je prošao čitav dan da nisam pomislio na cigarete i tad sam shvatio da svoju ovisnost možda ipak nekako držim pod kontrolom”, kaže Dragutin s posve zasluženim ponosom u glasu.
U idućim danima Dragutin je ponovno počeo osjećati mirise. Sjedio bi, kaže, u dnevnoj sobi i osjetio miris šampona dok je supruga u kupaonici prala kosu. Znao je da tako oštar njuh nije imao dok je pušio. I kašalj, koji je s vremenom gotovo postao njegov zaštitni znak, pomalo se smirio, a lakše se uspinjao i stepenicama.
Pomoglo je i to, iskreno priznaje, što je nekako u to vrijeme nastupio onaj proljetni lockdown pa nije izlazio iz kuće. Jer da jest, ne zna kako bi se othrvao napasti da zapali ako ode s prijateljima na piće u obližnji kafić. No silom prilika, morao je ostati kod kuće i još malo produljiti odluku o nepušenju.
“To me spasilo. Evo, da bar netko može reći da je imao neke koristi od korone. Meni je pomogla da postanem nepušač”, kaže kroz smijeh Dragutin i otkriva da je u svojoj odluci u međuvremenu postao tako čvrst da bez problema odlazi u društvo pušača, no on sam više nema potrebu zapaliti.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”
