Svi su crveni, jedino Istra je zelena. Otkrili smo u čemu je tajna

Čitava Europa je crvena. Baš svugdje je epidemije koronavirusa buknula i dogodilo se upravo ono na što su epidemiolozi upozoravali: s dolaskom jeseni, broj novozaraženih iz dana u dan se povećava. One regije koje se drže nešto malo bolje, označene su narančastim, no zelene boje – kojom se označavaju regije koje epidemiju drže pod kontrolom – na korona-karti Europe skoro uopće nema.

Kažemo “skoro” jer ako se dobro zagledate, vidjet ćete jednu malu zelenu točkicu i to, zanimljivo, upravo u Hrvatskoj. Naime, Istra je jedina regija u čitavoj Europi koja nije zabilježila snažan skok broja novozaraženih, a situacija je ondje toliko povoljna da turistička postsezona djeluje posve obećavajuće.

Pa u čemu je tajna? Jesu li Istrijani otkrili neki jako učinkovit lijek protiv korone? Ili sredstvo koje opaki virus eliminira sa svih površina i iz zraka? Kakvu to tajnu čuva najveći hrvatski poluotok? Što to oni znaju, a da mi ostali ne znamo? Otišli smo provjeriti.

Kad je gužva, stavi masku

Subotnje je poslijepodne u Rovinju. Vrijeme je lijepo, toplo je i sunčano i terase su solidno popunjene. S rive dopiru zvuci saksofona uličnog svirača. Po svemu ovo podsjeća na sasvim uobičajenu postsezonu.

No nije baš sve isto. Sjedamo na terasu jednog kafića na kojoj je nešto manje stolova nego inače jer su stolovi razmaknuti kako bi se poštovala mjera držanja distance. Ispred terase na istaknutom mjestu, postavljeni je sredstvo za dezinfekciju ruku. Primjećujemo da nema baš puno onih dezinfekcijskih sredstava iz kuće radinosti u kojima se nađe varikine i koječega drugog, već svi uglavnom koriste dezinfekcijsko sredstvo domaćeg proizvođača Labuda iz Zagreba koje je nedavno dobilo certifikat da doista ubija koronu.

Ubrzo dolazi konobar. Na licu mu je pamučna maska koja temeljito pokriva nos i usta. Sa stola za kojeg smo sjeli uklanja šalice od prethodnih gostiju, šprica ga i pažljivo briše dezinfekcijskim sredstvom. Stol briše doista temeljito, a ne samo kako bi zadovoljio formu, tako da nam se čini da je s njega sad moguće jesti.

Naručili smo kavu s mlijekom koju je ljubazni konobar brzo donio i servirao pred nas. Kafić poslužuje i sladoled i gledamo jednu mamu, po govoru nam se čini da je iz Zagreba, kako naručuje sladoled za svoje dijete. Isti onaj konobar prvo uzima papirnatu salvetu kako bi njome s kupa papirnatih zdjelica odvojio jednu te u nju stavio kuglicu sladoleda. Pazi da slučajno šalicu, i kasnija plastičnu žličicu, ne dotakne golom rukom. Njegov kolega za to vrijeme priprema novu narudžu kava i istovremeno upozorava jednog gosta da stavi masku kad ulazi u kafić.

“Zar u zatvorenim prostorima morate nositi maske? Mislimo zbog dobre epidemiološke situacije…?”,  pitamo našeg konobara.

“Pa nije nam stigla naredba, ali u unutrašnjim prostorima nosimo. Vani gdje možemo biti razmaknuti, nije potrebno, ali unutra i u nekakvim gužvama, bolje ju je imati”, kaže nam konobar.

Promatramo goste koji dolaze i odlaze i uočavamo da se svi pridržavaju nošenja maski. Dok sjede za stolom i piju svoja pića, maske nemaju. No moraju li ući u kafić, masku stave. Nitko to ne smatra upitnim – tamo gdje nije moguće držati razmak, treba staviti masku.

“Je li vam teško raditi s maskom?”, i dalje ne damo mira našem konobaru.

“A gledajte, lakše je kad je nemamo. Ali mora se. Virus je vani. Tako štitimo i sebe i goste.”

“Pa čini se da radite dobar posao. Nemate baš puno novih slučajeva…”

“Da, dobro je. Postsezona i nije tako loša. Ima gostiju. Ako je to sve zbog maski, ja se ne bunim”, kaže konobar i odlazi preuzeti novu narudžbu.

Švedski stol je otvoren, ali uz posebne mjere

I hotel u kojem smo odsjeli uveo je posebne koronamjere. Svi zaposlenici nose maske – i zaista ih nose kako treba, a ne da im vise s uha – sve se pojačano čisti i dezinficira, stolovi su razmaknuti u hotelskom kafiću i restoranu. I svi gosti su zamoljeni da u unutarnjim prostorima stalno nose maske. Posluživanje ručka i večere odvija se na gotovo uobičajen način – osim što konobari stalno nose maske, a isto čine i gosti čim se dignu od stola za kojim jedu – no posebna strategija pripremljena je za posluživanje doručka. Naime, u tom kao i u većini drugih hotela, doručak se servira na principu švedskog stola što je sada prilično nezgodno jer to znači da bi svi gosti trebali sami uzimati hranu što je s epidemiološkog stanovišta jako problematično.

Zato je osmišljena posebna strategija: gosti se ne približavaju švedskom stolu već stoje na udaljenosti od metar i pol od poslužene hrane na što ih upozorava crna crta povučena po podu. Konobari – a tijekom posluživanja ovako zahtjevnog doručka ima ih značajno više nego inače – goste pitaju što žele i onda im naručeno donose na tanjuru. Gosti s hranom odlaze do svojih stolova i tek onda skidaju maske, dok konobari maske i plastične rukavice nose čitavo vrijeme.

“Pa dobro ste se organizirali. Nismo znali kako će funkcionirati švedski stol”, kažemo jednoj konobarici.

“Pa jesmo. Malo je nezgodno, ali nekako uspijevamo”, kaže nam ona i otkriva da su tako radili čitavu sezonu, a evo i sada u postsezoni, te da stvar očito funkcionira jer u hotelu nisu imali slučajeva zaraze.

“Ali tu vas sada ima više nego inače. Ili nam se čini?”

“Da, bude nas dosta više za doručak jer ima puno više posla nego kad si gosti sami uzimaju hranu. Za doručak dođu i zaposleni s drugih odjela da malo pomognu.”

Gosti koji su tek stigli, ne snalaze se odmah, ali ih ljubazno osoblje brzo upućuje da ne smiju sami uzimati posuđe i hranu, no da će im oni donijeti što god budu trebali. Također, sve goste stalno podsjećaju da nose maske u svim prilikama, osim kad sjede za svojim stolovima i jedu.

Mjere su tu zbog virusa, a ne inspekcije

Pomislili smo da nove mjere protiv koronavirusa znače i da nema bazena ili saune, no objasnili su nam da se i taj dio hotela može koristiti. Malo prilagođeno, naravno.

“Rade i unutarnji i vanjski bazeni. Voda je klorirana tako da tu nema opasnosti. Sauna također radi, no samo finska u kojoj je temperatura nešto viša. Turska sauna, koja je hladnija i vlažnija, ne radi. Također, u wellnessu ne radi ni Vitality Bar na kojem se obično poslužuje voće i čajevi koje si gosti sami uzimaju. No sve ostalo, radi normalno”, objašnjava nam susretljiva zaposlenica hotela.

Tijekom opuštajućeg vikenda, skoro smo zaboravili na koronu. No Istrijani nisu. Da bismo se mi kao gosti opustili, oni su uložili dodatan napor.

“Vidimo da vam je hotel prilično pun”, kažemo recepcionarki na odlasku.

“Pa da, ima nešto gostiju. Nije to kao uobičajenih godina, ali imali smo i neke posebne akcije, uveli posebne mjere i ljudi su došli jer se ovdje osjećaju sigurno”, kaže ona.

“Pa kako to vi možete, a ostali ne mogu?”, pitamo je na što se ona nasmije. Vidimo to po njenim očima, jer usta su joj prekrivena maskom.

“A ne znam. Mi se držimo mjera zato da izbjegnemo virus. A drugi se prave da se drže mjera zato da izbjegnu inspekciju. Možda je to u pitanju”, kaže ona i poziva svog kolegu na da nam doveze auto iz garaže.

Gospodin koji nam je predao ključeve auta također ima masku i obavezne plastične rukavice. Na odlasku nas srdačno pozdravlja.

Odlazimo odmorni, ali pomalo žalosni što oko ovako jednostavnih stvari, svi drugi rade toliko problema. S obzirom da je virus oko nas, treba sve pojačano dezinficirati, pažljivo osmisliti mjere i pridržavati ih se, držati distancu, a gdje to nije moguće, staviti masku. I to je zapravo sve. Nevjerojatna istarska misterija sada više ne djeluje baš tako misteriozno.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”