Hrvati nemaju običaj odlaziti na razgovor psihologu, iako je u nekim zemljama to posve uobičajeno i briga za psihičko zdravlje izjednačena je s onom za fizičko. No problemi s mentalnim zdravljem kod nas su još uvijek svojevrsni tabu, a oni koji osjećaju neke psihičke poteškoće, rijetko se odlučuju potražiti stručnu pomoć.
Međutim, to se će se morati promijeniti s obzirom da je pandemija koronavirusa, koja je obilježila skoro čitavu ovu godinu – i još joj se ne nazire kraja – ostavila itekakvog traga na psihičko stanje nacije. Što napraviti za svoje psihičko zdravlje, kome se obratiti za pomoć i kako sve ovo preživjeti, pitali smo psihologinju Lanu Gjurić, članicu Zagrebačkog psihološkog društva.
“Ovdje se radi o kriznoj situaciji koja nije završila, koja traje, dok je rat koji smo prošli bio trauma koja je završila. Kad smo u nekakvoj kriznoj ili traumatskoj situaciji onda aktiviramo resurse za nošenje s tim izazovima. Lockdown je trajao određeno vrijeme, svi smo se stisnuli i rekli ‘ajmo sad to preživjeti’, no onda se ta situacija nastavila”, kaže Gjurić.
Naš organizam može podnijeti određenu količinu stresa, no ova krizna traje već dugo, više od osam mjeseci, nastavlja Gjurić, zbog čega se naši kapaciteti za nošenje s ovom situacijom lagano troše.
Lana Gjurić (foto: privatni album)
“Ono što je činjenica je da je situacija nepredvidljiva i neizvjesna i ne znamo kolilko će još trajati. Neke dane se čini da je malo bolje pa je opet malo lošije. Predviđa se da bi moglo biti i gore. Radi se o teškim vremenima koja usto traju i mnogo duže nego mi to možemo izdržati. Ne znamo se na to prilagoditi, a ne znamo ni na što bismo se trebali prilagoditi jer se stvari stalno mijenjaju. Svaki čas neka nova mjera, ne znamo hoćemo li izgubiti posao, hoćemo li se opet zatvoriti, hoće li se sve normalno nastaviti… Sve je nepredvidljivo i teško se prilagoditi na nešto. Jer svaki dan je nešto drugo”, kaže Gjurić.
Ljudi zato doista sve češće traže psihološku pomoć i žale se na čitav niz problema.
“Poremećaji na koje se ljudi najčešće žale definitivno su smetnje anksioznosti i depresije. Uzrok anksioznosti je ili strah od zaraze ili nepredvidljivost čitave situacije, teško se nositi s time što će biti. A upravo takve situacije potiču anksioznost i tjeskobu. I onda još neke opsesivno kompulzivne smetnje pa ako netko već ima tendencij prema tome, sada je to još možda i pojačano. Možemo se šaliti pa reći da svi OCD-ovci sad kažu: ‘To je sad moje vrijeme, sad se svi ponašaju kao ja i opsesivno peru ruke i štite se”, kaže psihologinja Gjurić.
Kontakt s drugima nam je potreban
Sve su češći i poremećaji depresije koje dodatno pogoršavaju stalna upozorenja da se moramo distancirati od drugih.
“Kontakt s drugima je nešto što nam stvarno treba. Sve to dovodi do depresivnih simptoma, povlačenja u sebe i toga da nam nedostaju drugi ljudi. Pa ne možemo se niti zagrliti! Nedostaje ljudima zagrljaj i rukovanje na početku i kraju susreta da se osjete kako treba i kako su navikli. Pokušavaju se smisliti neki načini kako to održati, tu može pomoći i tehnologija, no ništa ne može nadomjestiti pravi kontakt”, kaže Gjurić te dodaje da neki osjećaju i simptome PTSP-a.
“Bili smo zatvoreni, nismo znali što će se dogoditi, pumpaju nas s tim brojkama. Sve je to stresno. To se očituje i na fizičkoj razini u vidu nesanice, iritabilnosti, lošeg raspoloženja, frustracija, umor…”
Online pomoć
I što kad voda dođe do grla? Kad osjetimo da ne možemo više i da ćemo “puknuti”? Psihologinja Gjurić kaže da sada, srećom, ipak postoje brojevi telefona i web stranice koje mogu pomoći.
“Pokrenute su neke stranice za pomoć tog tipa: Mentalnozdravlje.hr, Psihelp.hr, Psihološkapomoć.hr. Zahvaljujući tim portalima, ljudima je psihološka pomoć ipak malo dostupnija, lakše je potražiti stručnjaka i vidjeti o čemu se radi. Ljudima je traženje psihološke pomoći još uvijek često tabu, ali kao i kod odlaska običnom liječniku, kad nas nešto boli, pogotovo ako to potraje, onda kažemo, ok – idemo kod doktora sad to pogledati. Isto vrijedi i za mentalno zdravlje. Već dulje vrijeme me stišće nešto u prsima, osjećam da nije fizički, najbolje da pogledam jesam li ja dobro psihički”, kaže psihologinja Gjurić.
Prepoznavanje problema je pola rješenja
Uz to, kad netko sam potraži pomoć, to je već napola riješen problem. Gore je kad psihičke probleme ima netko iz naše okoline, a toga nije svjestan ili odbija potražiti pomoć. Psihologinja Gjurić u tom slučaju savjetuje puno strpljenja.
“Kad vidimo da se već neko dulje vrijeme s osobom nešto događa, možda je najbolje pristupiti iskreno i reći, gle, vidim da se s tobom nešto događa i brinem se. Ja sam tu, ali čini mi se da bi možda bilo dobro da porazgovaraš s nekim, moglo bi ti pomoći. Nikako ne treba nastupiti napadački, nego osobi dati do znanja da se brinete i da vam je stalo.”
Što se tiče psihičkog zdravlja općenito, briga o sebi je prva točka, kaže Gjurić. Važna je i tjelesna aktivnost te briga o svojim osjećajima i potrebama.
“Ako se već neko dulje vrijeme ne osjećamo dobro, treba razgovarati s nekim, potražiti pomoć. Porazmisliti o sebi i svojim granicama, što je u redu, a što nije. Neizostavna je i briga o prehrani te da uzmemo vrijeme za sebe i radimo stvari koje nam čine dobro. Jako je važno i povezaivanje s drugima, što je društveno, ali je također dio brige o sebi. Kontakt s drugima spriječit će da nas usamljenost preuzme. Važno je i opuštati se , zastati, odmoriti se, provoditi kvalitetno vrijeme bližnjima, naravno uz ove sve mjere. Sve je to vrlo izazovno”, zaključuje psihologinja Gjurić.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”
