“Sramota je biti bogat i čašćen u državi u kojoj vlada kaos, kao što je sramota biti siromašan i otuđen u državi u kojoj dominira put morala.” Naravno, kineski filozof Konfucije iz šestog stoljeća prije Krista nije pritom mislio na Hrvatsku, već je prenosio stara znanja i vrijednosti, no njegove riječi i danas imaju težinu presude, piše predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović u uvodniku novog Glasa umirovljenika.
Na vrhu države je državnik i on bi trebao biti glas i usmjeritelj naroda. No, ima jedna pretpostavka, a to je da poznaš svoj narod. Mile Mrvalj, bivši beskućnik u povodu Svjetskog dana beskućnika ispričao je kako je ujutro toga dana vidio Predsjednika Republike kako se vozi u limuzini zatamnjenih stakala i okružen policijskim automobilima s rotacijskim svjetlima.
Da, Predsjednik je baš tih dana ponosno izjavio kako se “u Hrvatskoj, srećom, nigdje ne gladuje. Dapače, previše se jede. Čak ima ostataka i viškova”. Mrvalj je rekao kako je to isto jutro susreo najmanje dvadesetak gladnih siromaha koji kopaju po kantama za smeće i kontejnerima. I koje nitko nije pozvao da pojedu oboritu ribu kod šefa Janafa, kako se ne bi bacila?! Pojeo ju je Predsjednik.
Ako laže Mrvalj, ne laže Državni zavod za statistiku koji je upravo objavio najnovije podatke kako je posljednjih godina stopa rizika od siromaštva stanovništva u neprekidnom blagom padu. Baš lijepo. To se, međutim, ne odnosi na starije od 65 godina. Njih 30,1 posto je siromašnih, od čega su velika većina žene. Siromaštvo starijih je, k tome, u neprekidnom rastu od 2016. godine do danas.
Zar treba Predsjedniku održati tečaj kako Hrvatska očito ne voli svoje stare, jer joj prosječni umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika (toliko je, naime, udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći)? Treba li mu ponoviti da je čak 61 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva od 2.710 kuna? Ili mu viknuti na uho da točno 50 posto umirovljenika prima manje od 2.327 kuna, dok je prosjek za srpanj 2.525 kuna?
Ako Predsjednik Republike ne vidi kroz zatamnjena stakla ili mu rotirke kvare pogled na kante za smeće, mogao bi barem čitati statistike svoje zemlje. I prepoznati tko su siromašni te barem pretpostaviti da su siromašni obično i gladni.
No, sigurno je jedno, za kraj ovog tečaja: nije sramota biti siromašan i otuđen u državi u kojoj ne dominira put morala, u kojoj oni koji su odradili i po 40 godina radnog staža nemaju dovoljno za režije i hranu. Nije sramota biti gladan, ali je sramota ne vidjeti gladne i kad se o njih spotičeš.
