Liječnica iz KB Dubrava: Da gledate što i mi, nabili bi te maske na njonje i sjedili doma

“Često me pitaju ovih dana kako mi je na poslu. Je li stvarno tako kao što mediji prikazuju ili isti prenapuhuju situaciju?” Početak je to dramatičnog apela kojega je na Facebooku objavila anesteziologinja iz Kliničke bolnice Dubrava, a koja je i sama inficirana koronavirusom. U nastavku pročitajte ostatak njene objave.

E pa, ne da ne prenapuhuju, nego je ne prikazuju dovoljno realnom. Situacija je bas grooozna. Grozna za pacijente, grooozna za osoblje. Prenatrpana, depresivna, kaotična, kritična, zabrinjavajuća svakodnevnica koja utječe na sve nas i profesionalno i privatno.

Moja struka nikad nije bila jedna od onih makar potencijalno zabušavajućih. Anesteziološka dežurstva su sve samo ne mirna i obilježena mirnim ispijanjem kava i neradom. Sada moji kolege i ja dežuramo toliko da smjene više ni ne brojimo. Mnogi dežuraju po četiri – pet vikenda na mjesec, po šest dežurstava u 14 dana. Kolegica danas odrađuje peti vikend zaredom.

Da vidimo bar tračak nade da će sve skoro proći, da će ljudi koje liječimo nakon par čarobnih lijekova “skočiti” izliječeni, bilo bi lakše. Ovako, sve se više punimo, punimo i punimo… Što se više puni bolnica, to se više puni i intenzivna. I imam dojam da bar 50 posto ljudi ne shvaća ozbiljno situaciju. Tako da sad evo imamo svoju Italiju koja je evo nažalost tek na svom početku. Jer bit će samo gore.

Ospem se od glave do pete kad čujem teorije zavjere, teorije o štetnosti maski i slične gluposti. Za početak – nitko od nas osoblja ne bi sebe ugrožavao tim maskama ubojicama, da je tome tako.

Da gledate što gledamo mi, nabili bi si svi te maske na njonje i ne bi ih skidali šest mjeseci. I sjedili bi doma, umjesto po kafićima, rođendanima, krizmama i svadbama. Jer nikako da shvatite, da ako i ne ubije vas, ubit će vaše starije i slabije.

I da, evo i ja sam pozitivna već par dana. Unatoč svim gore nabrojanim mjerama opreza. Ne znam točno kako sam je pokupila, ali zapravo nije ni bitno. Samo se s bijesom sjetim gomile ljudi koju sam sretala bez maski – tete u Ghetaldusu koja ju je danima odbijala staviti, ljudi u dućanu koji su mi se unosili u facu bez maske, činjenice da moja vlastita djeca idu u školu i da neka jesu, a neka nisu obavezna nositi masku…

Za sad mogu biti zahvalna na tome da imam blagi oblik. I mogu reci da boga molim da tako i ostane, jer ne želim si situaciju u kojoj moram u bolnicu. Ne zbog osoblja, jer ono daje stoput više od očekivanog, nego zato što znam sto me tada čeka. I tako eto malo mi se prelila časa. Sorry.