Kad tuđa sreća boli: Zavist pokazuje što želite i što vam nedostaje, ali truje dušu

S vi smo se sigurno nekada zapitali kako su neki pojedinci u našem okruženju nešto nezasluženo dobili, postigli ili u životu prošli bolje i lakše od nas. To su oni kojima se glasno ili potajno, u sebi divimo i zavidimo im. Zavidni smo drugima što imaju više novaca od nas, jer su ljepši od nas, imaju bolju karijeru, viši položaj, njihova djeca su bolja od naše u školi, mislimo da to oni nisu zaslužili i nismo svjesni toga da nama neće biti ništa bolje ako oni to sve izgube. Zašto nas toliko bole tuđa sreća, uspjeh i pobjeda? Pitanje postavlja i odgovor daje dr. Petar Radaković u Narodnom zdravstvenom listu.

Tamna strana ambicije

Danas se favoriziraju neke vrijednosti, kao uspjeh, materijalna moć, stručna sprema, funkcija koju netko obavlja, pozicija na ljestvici vrijednosti (u sportu, muzici, poslu, politici…), tjelesna ljepota… i kada netko to posjeduje, on izaziva poštivanje i divljenje, ali izaziva i zavist oko sebe. Pritisak da se uspije sve je veći i jači, a natjecateljski duh pokazuje i tamnu stranu nesagledive ambicije. Najčešće mjerimo svoju uspješnost time koliko smo bolji ili gori od drugih, a ponekad naš um stvara natjecateljske situacije i tamo gdje ih nema.

Uspjeh se najčešće dočekuje na nož, na naoštrenu oštricu zavisti, i u takvim prilikama zateći ćemo se kako razmišljamo: “Nije fer, zašto to nisam ja, što on radi bolje od mene?” Aristotel je rekao da je zavist bol prouzrokovana dobrom srećom drugih, a Harold Kofin kaže da je zavist vještina nabrajanja tuđih blagodati umjesto svojih. Ponekad je lakše drugima biti podrška u nevolji nego u sreći. Škrtari se s pohvalama u komentarima poznanika ili kolega, osporavaju se tuđa dostignuća i, zbog nemogućnosti divljenja drugima, odobravanja i suosjećanja, kao i želje za nečim što pripada nekome drugom, postajemo zavidni i destruktivni u komunikaciji s drugima, omalovažavamo njihov uspjeh kako bismo se sami lakše osjećali.

Trovanje duše

Zavist je emocionalni otrov, koji pod – muklo truje i uništava naš život, a zavidimo onda kad mislimo da netko drugi ima nešto što mi zaslužujemo više od njega, kada neka druga osoba uživa u nečemu što mi smatramo da moramo imati za sebe, ali nemamo. Mi potpuno iracionalno, kod onoga kojemu zavidimo, vidimo samo njegov uspjeh, koji nama izgleda kao da je “pao s neba”, mislimo da je nezaslužen, dok naš ističemo kao potpuno opravdan; zavidimo sreći drugih, ali ne zavidimo njihovoj nesreći.

Zavist se pojavljuje u mnogo oblika, a često se iskazuje i prerušena, pretvorena u moralne osude, pravdoljubivost, “želju za jednakošću”. Plodovi su za visti ocrnjivanje (prikazivanje nekoga kao nedovoljno kompetentnog, marljivog, pametnog), napad i neprijateljstvo kroz ogovaranje, spletkarenje, i konačno mržnja.

Psiholozi smatraju da nema svatko sposobnosti da u nama izazove osjećaj ogorčenosti i ljubomore. Neki ljudi, iz samo njima poznatih razloga, češće su u stanju pohvaliti nekoga njima nepoznatog i dalekog negoli one čiji su put k uspjehu pratili izbliza. Ne smeta nam što poznanik ili netko mnogo stariji ima nešto što mi nemamo i njihov uspjeh je relativno bezazlen, jer oni nisu dio našega života, ali ako je to prijatelj ili osoba na našem socijalnom i intelektualnom nivou, to teže prihvaćamo, jer osjećamo da i sami zaslužujemo iste stvari.

Najčešće zavidimo nama važnim i bliskim osobama. Što je dvoje ljudi sličnije, kada je riječ o starosti, ti – tuli, poslu koji obavljaju, miljeu iz kojeg potječu, to je veća opasnost od zavisti, a ona se često stvara među prijateljima, partnerima u vezi, čak i među braćom i sestrama. Samo mali broj ljudi zna odati počast bez zavisti prijatelju koji je napredovao. Većinom su zavidni, često ne sudjeluju u sreći prijatelja koji ih je prestigao na ljestvici uspjeha. Svatko može suosjećati s prijateljevom nesrećom ili patnjom ali rijetko tko zna suosjećati s prijateljevim uspjehom.

Tuđa smirenost najviše boli

Melany Klein, britanska psihoanalitičarka, provela je istraživanje kako bi zaključila na čemu najveći broj ljudi zavidi drugima. Ispitanici su, na veliko iznenađenje, istakli smirenost na kojoj zavide drugima. Mnogi zavide na plemenitosti, unutrašnjem miru, spokoju, kreativnosti, dobrom raspoloženju, vedrini, novcu, moći, ljepoti.

Često se dešava da su velike životne odluke, kao što su kupovina nekretnine, zasnivanje obitelji ili privatnog biznisa, pokrenute zavišću, a objašnjenje je u tome da je najbolja osveta onima kojima zavidimo mogućnost da ih u nečemu prestignemo, da barem naizgled budemo bolji. U tom nastojanju paralelno “izjedamo” sami sebe, jer zavist ubija radost. Ona budi niz drugih negativnih emocija i čini da se ne osjećamo dobro u svojoj koži. Bavimo se tuđim životima umjesto svojim i rezultat je da tuđi uspjeh počinje boljeti, jer se doživljava kao vlastiti neuspjeh.

Zavist može dovesti do mnogobrojnih zdravstvenih smetnji, bez obzira na spol, dob, društveni status. Ne kaže se slučajno da netko “pozeleni od zavisti”, jer taj osjećaj šteti jetrima, želucu, a može izazvati povišen krvni tlak i druge kardiovaskularne bolesti, dijabetes, čir na želucu ili dvanaesniku. Srčane bolesti najčešća su zdravstvena smetnja zavidnih ljudi. Stres uzrokovan zavišću uzrokuje osjećaj inferiornosti, nestabilnosti i neuspjeha, a to remeti razinu hormona u krvi, slabi imunitet i uzrokuje podložnost bolestima.

Zavist je glasnik

U pozadini zavisti uvijek se krije neka važna poruka za nas, to je glasnik koji nam javlja da postoji nešto što jako želimo ostvariti. Ona nas upozorava da u nečemu nismo dovoljno dobri, da smo se malo zaglavili, osjećamo se zarobljeni, možda na emotivnom polju, u karijeri ili nas pritišće suština svakodnevice.

Pokušajte povezati zavist s nekim aspektom svoga života za koji biste željeli da bude drugačiji. Zavist nastaje iz nesigurnosti, raste proporcionalno padu samopouzdanja osobe i raste s većom uspješnosti objekta zavisti. Kad smo razočarani u vlastitu vrijednost, uočavamo priželjkivane sposobnosti u drugima. Korijen zavisti je u rivalstvu: “Ja sam bolji od tebe, što ću i dokazati”, a posljedica je uspoređivanje s tuđim životima. Zavidljivci se stalno i u svemu uspoređuju s drugima, opsjednuti su računicama koje im ukazuju da su uvijek na šteti, da gube, da su loši, neuspješni, neprihvaćeni, što ostavlja pustoš tamo gdje bi trebalo biti samopouzdanje. Ako tuđi uspjeh tretiramo i smatramo kao vlastiti neuspjeh, često ćemo biti zavidni i tada nema nikakve šanse za sreću. Kada se zavist jednom “proguta”, ona postaje gorka i razorna, a razara sve što je dobro i paralizira zavidnika, pa je sva njegova energija usmjerena k rušenju, patnji, bijesu i destrukciji.

Zavist je prirodna i ponekad korisna jer ukazuje na ono što nam nedostaje u životu i pomaže nam da otkrijemo što zaista želimo. Otkrijte zašto ste zavidni i ljubomorni, a onda taj “otrov” pretvorite u životnog pokretača. Ako osjetite da vam se teško radovati tuđoj sreći i uspjesima, možda se baš u toj emociji krije potencijal za izgradnju vaše sreće, da sami budete sretniji, bolji i zadovoljniji.

Put ka sreći

Uspoređivanje s drugima nije put ka sreći, bolje je posvetiti vrijeme sebi kako biste bili svjesni svojih dobrih osobina i definirali ciljeve. Možda imate sve bitno u životu i nema razloga da drugima zavidite, i tako vas neće pritiskati teške misli zbog uspjeha ljudi iz vaše okoline. Zavist vam može pomoći da svoje vještine podignete na viši nivo. Ne očajavajte zbog tuđih uspjeha, radujte im se, jer oni ne štete ni vama ni drugima, već svima mogu biti primjer i poticaj da postignu više. Pohvalite osobu koja je nešto postigla u životu i porazgovarajte s njom, neka vam otkrije tajnu svog uspjeha i neka vam bude inspiracija dok vi ne ostvarite svoj cilj. Ne zavidite, podignite pragove svoje tolerancije, ne dopustite nikome da osporava vaša dostignuća, pokušajte se družiti s ljudima kojima svi zavide.

Sindrom nesretnice

“Čitav svijet je protiv mene. Pehovi i nesreće dešavaju mi se na svakom koraku”, kaže jedna nesretnica. Stvari i situacije ne idu joj nikako u pravom smjeru. Svaki dan nailazi na zastoje, nezgode, koje kao da je nepravedna sudbina rezervirala samo za nju. Ona vjeruje da je progoni loša sreća i smatra da se njena proročanstva o zlom usudu ostvaruju, a kad se to dogodi, ona uzvikne: “Znala sam da će se to ostvariti.” Nije u stanju prepoznati dobre stvari koje joj se dese, niti ih cijeni, a pažnja joj je fokusirana isključivo na ono što joj nedostaje, na negativne doživljaje i neugodnosti. Ništa joj ne ide od ruke, živi u iščekivanju neuspjeha i s osjećajem da se neće uspjeti suočiti ni sa čim na pozitivan način. Kod drugih izaziva antipatiju i averziju, nesposobna je održati dugu vezu, a nesretna je i s prijateljstvima. U poslu svaka incijativa koju preuzme završava neslavno.

Nesretna osoba sama sebi stvara probleme jer je neraspoložena i nepovjerljiva prema drugima, prema sebi, prema onome što radi i zbog toga što u startu sve doživljava kao neuspjeh. Glavni razlozi neuspjeha mogu biti smrt roditelja, razvod, financijski neuspjeh. Moguće je da osoba osjeća bizarno zadovoljstvo u tome što hrani svoju nesreću i kao da nesvjesno zadovoljava potrebu za samokažnjavanjem. Nesretna osoba navodi: “Otvoreno svima govorim o svim svojim nesrećama, jer sve te nezgode nitko drugi osim mene ne bi bio u stanju podnijeti.” Nesretnica pasivno prolazi kroz događaje, pod težinom dubokog nezadovoljstva sobom, vlastitim osjećajima, poslom, odnosima s drugima. To stanje vrlo je blisko stanju depresije, a izazvano je intenzivnim negativnim emocijama. U splet svih tih nesretnih okolnosti može se unijeti i malo pritajeno zadovoljstvo, koje se rađa iz mogućnosti da sebi nanese bol kako bi je drugi sažalijevali. To je vrlo negativan, destruktivan impuls, usmjeren direktno protiv nje same, što bi Freud nazvao “moralnim mazohizmom”. Sindrom nesretnice vodi želja za samokažnjavanjem i predstavljanjem sebe kao žrtve, zbog osjećaja zadovoljstva kad se drugima žali što je uvijek “posljednji i najmanje važan”.