“Zdenka Heršak, glumica na vrhuncu kreativne moći, ne glumi već dvije godine u matičnoj kazališnoj kući! Koliki komičarski talent proždire vremenska praznina – podsjetila nas je sjajna epizoda iz TV serije Putovanje u Vučjak“, pisao je daleke 1986. godine zagrebački Studio. Prilog nazvan “Kamo s energijom?” prenosimo u cijelosti.
Nadopisujući Krležin Vučjak Krležom samim, stvarajući na njegovu dramskom planu panoptikum stotinjak potpornih likova koji se pojavljuju iz dubine krležijanske ikonografije scenarist Ivo Štivičić kao da je htio dati šansu svim onim zagrebačkim glumcima koji se tako malo pojavljuju… I slabo troše u doticaju sa širom publikom.
Neki su od samo jedne epizodne pojave uspjeli ostvariti više “planetarne slave” nego, na žalost, cjelokupnim svojim samozatajnim, umjetničkim radom u kazalištu! Štivičićevu preciznost u, kako on sam kaže, artikulaciji govora za svakog pojedinog glumca, životnost rečenice u kojoj se lako i s radošću prepoznaje, gotovo bismo ovdje mogli proglasiti “službom za zaštitu glumaca” iz razloga koje opet moramo ponoviti – davanja prilika plejadi odličnih glumaca koji tako teško mogu doći do medijske eksponiranosti.
Jedna od takvih uloga, koja se svojom sjajnom vizualizacijom nametnula već u prve dvije epizode, da bi samo prividno zamrla, jer se pojavljuje opet u šestoj, sedmoj i osmoj, jest kreacija Zdenke Heršak.
Njena Bara, naširoko razbrbljana purgerska matrona, koja svojim prostodušnim komentarima tako dobro pristaje u određenje zagrebačkog građanskog duhovnog okružja, uistinu je pozadinski zablistala – svima koji imaju iole osjećaja za prepoznavanje stvarnosti – i nametnula se, možda, jače i cjelovitije nego neki glavniji likovi kojima vijek trajanja serije nalaze da se i dalje razvijaju.
Kad gledate Heršakicu u njenim kratkotrajnim TV bljeskovima, uistinu vam nije jasno kako taj bogomdani komičarski nerv nije češće iskorišten na našim filmskim i TV ekranima.
Prisjećate se samo nekih manjih uloga u kojima se nije dokraja mogla razigrati, zatim većih, kazališnih u kojima se, koliko-toliko, mogla raspojasati, ali to, dakako, nije probilo šire gradske i republičke okvire, pa onda nađete i podatak da je još prije dva desetljeća slično mislio i Jozo Puljizević upozoravajući u svojoj recenziji da Zdenki Heršak “treba posvetiti veću pažnju prilikom podjele uloga”!
Dakako, ta joj pažnja nije posvećena, kako kaže Igor Mrduljaš u svom inspirativnom tekstu o Zdenki u “građi za portret glumice” Međunarodnog slavističkog centra SRH (za koji, a propos, jedino znamo da skuplja i objavljuje osnovne biografske i artističke podatke o našim glumcima, te ih tu, na jednome mjestu, jedino i možete naći, ako vas nešto zainteresira!).
“Jer”, nastavlja Mrduljaš, “naše kazalište nimalo ne mari za svoje glumice (a još i Zagrepčanke), držeći ih u sjeni muških partnera. No, ona je svaku, pa i najskromniju priliku učinila važnom i značajnom kreacijom. Ono što ne vide uprave teatara i kritičari – ne izmiče oku gledateljevu. Otud toliko velik broj nagrada publike Zdenki Heršak”.
Naš je razgovor počeo upravo tom postavkom, da bismo, zabezeknuti, saznali od same glumice kako ona dvije sezone u matičnoj kući, kazalištu Gavelli, uopće ništa ne igra. Ni u novom ni u starom repertoaru! Na vrhuncu svoje glumačke zrelosti!
Iako snage ima, kako kaže, da igra cijelu TV seriju, a ne samo jedan epizodni lik. A rezignirala još nije, nalazeći alibi za svoje kazalište u sveopćem krzinom trenutku svjetskog teatra, pa se još bori da “zadrži kontinuitet dodira s publikom”.
Izvodi monodramu o Tilli Durieux, po sistemu “sam svoj majstor i režiser”, svagdje gdje je traže, dajući maksimum od sebe u svakom selu kao da je na sceni nacionalnog kazališta, znajući da samo usmena predaja može širiti svijest o njoj kao glumici i prodavati predstavu daljnjim selima.
Zdenka Heršak (Kužiš stari moj, 1973.)
“Igram na život i smrt!”
Uz već poznatu monodramsku iluziju svakoga glumca nezadovoljnog svojim statusom i nezaposlenošću u vlastitoj instituciji, tu su gostovanja u Jazavcu, nastavak već utvrđeno dobre suradnje s ITD-om, zatim već snimljena TV drama Kazimira Klarića Bunda, u kojoj igra sa Svenom Lastom u režiji Berislava Makarovića.
I to bi bilo sve!
Za glumicu koja, očito, ima daha da zapali TV gledalište pravim, glavnim, serijskim ženskim likom iz svoga faha “nasmiješene tuge”:
“Na televiziji nisam imala svog pravog prostora. Doduše, igrala sam, kad sam bila mlađa, u serijama poput Velog mista. Ali, to je bilo zato jer sam bila ‘lepa’. Pa bi me uvijek skinuli, pa sam igrala, onako, neku problematičnu žensku koja je pokazivala noge… Nisu bili veliki glumački zadaci, uzimali su me tek tako da me pokažu! Na TV kao da me nitko nije ozbiljno shvatio!” (Smijeh)
Preostaje, dakle, da sa sjetom i odmakom od tri godine, kad je ulogu snimila, gleda svoju Baru:
“Najprije sam rekla da je uopće neću gledati, jer se vrlo teško gledam na ekranu, onda sam ipak nekako imala hrabrosti da otvorim oči. Teško se, naime, podnesem kad vidim samu sebe, jer u prvi trenutak reagiram samo na svoj izgled, pa uopće ne vidim niti čujem. Onda, kad to sagorim, kad shvatim da ne trebam na to misliti, da sam ja ipak glumica, pa kad uvidim kako to ja glumim budem malo bolje volje!”
“Stvarno sam zadovoljna Barom jer mi je Galić dao mogućnost da budem onakva kakva jesam. Uloga nema neki velik raspon, ona samo komentira situacije i događaje. Ali je smiješna, brblja uokolo, zapitkuje, znatiželjna je. Kad Horvat ode u Vučjak, Bare više nema.”
“No, ako će Štivičić nastaviti pisati seriju, kako najavljuje, pa kad se Horvat vrati iz Vučjaka, pa ako Bara još bude živa, možda probudi neku svijest u Bari pa ona postane još nekakav heroj!” (Smijeh)
Za kraj, eto jedne bilješke Zdenke Heršak “o životu i kazalištu”, citirane u već spomenutoj “građi za portret glumice”:
“U Zagrebu ima znatno više dobrih glumica nego glumaca. Osim toga, žene su ozbiljnije, savjesnije i spremnije da pruženu priliku iskoriste do samouništenja. Zato što im se nadasve rijetko pruža prilika da se dokažu, pa kipte akumuliranom energijom. One nemaju mogućnost izbora – ni teksta ni redatelja. Za razliku od drugih sredina, Zagreb desetljećima zanemaruje svoje glumice u novinama, na televiziji, u javnosti…” (Katja Šutić / Studio, 1986. / Yugopapir)
