Po prvi puta politički predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj sudjelovat će u proslavi obljetnice Oluje. Hoće li to značiti i restart u odnosima srpskog i hrvatskog naroda? Pitanje je to koje u uvodu analize aktualnih događaja u Hrvatskoj postavlja ugledni njemački medij Deutsche Welle.
Podpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević (Samostalna demokratska srpska stranka) sudjelovat će 5. kolovoza na proslavi 25. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja u Kninu. Ministar branitelja Tomo Medved (Hrvatska demokratska zajednica) položit će vijence srpskim žrtvama u Gruborima 24. ili 25. kolovoza.
Onima koji ne poznaju hrvatske prilike, ova bi vijest mogla zvučati kao dosadna protokolarna informacija, no riječ je o simboličkoj prekretnici na putu suočavanja s prošlošću koja bi, bude li političke mudrosti, mogla prerasti u smanjenje napetosti između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog naroda u Hrvatskoj.
Dvije strane, dva doživljaja
Za Hrvate, posebice one koji su početkom devedesetih protjerani iz takozvane Republike Srpske Krajine, Oluja je kruna Domovinskog rata u kojoj je poražena velikosrpska politika utjelovljena u paradržavi na njihovom teritoriju. Legalnost ove vojno-redarstvene operacije, u kojoj je u pet dana oslobođena trećina Hrvatske, potvrđena je i na Haškom sudu koji je optužbi za ratne zločine oslobodio generale koji su je vodili; Antu Gotovinu i Mladena Markača.
S druge strane, za srpsko stanovništvo koje je tog kolovoza 1995. godine pobjeglo pred naletom Hrvatske vojske, Oluja predstavlja početak kraja, urušavanje koliko-toliko normalnog života i traumu izbjeglištva koju su osjetile stotine tisuća žitelja nekadašnje Jugoslavije. S brojem izbjeglih srpskih cvilila i pripadnika srpske paravojske licitira i se i danas te se, ovisno o strani koja ih prezentira, kreću od 90.000 do 250.000 tisuća.
Osim toga, hrvatska politika i vrh vojske nisu uspjeli spriječiti pljačku i palež takozvane Krajine koja je uslijedila nakon velike pobjede. Prema podacima koje je objavila Dokumenta – centar za suočavanje s prošlošću, za vrijeme službenog trajanja operacije Oluja”i u narednih 100 dana, pripadnici Hrvatske vojske (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijskim odorama), usmrtili su više stotina, a prema Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava najmanje 410 civila, unatoč tome što oni nisu pružali otpor. Spaljeno je više od 22.000 kuća. U ranije spomenutim Gruborima, ubijeno je šestero srpskih civila, a za njihovu smrt nitko nije odgovarao. Najstariji među njima imao je 80 godina.
Pupovac ne dolazi
Istini za volju, hrvatski predsjednici, od Stjepana Mesića preko Ive Josipovića do Kolinde Grabar-Kitarović više su puta izrazili osudu i žaljenje zbog srpskih žrtava, no politika se trudila marginalizirati ovu priču. Istovremeno, signali koji su dolazili iz Beograda, a za kojeg velikosrpska politika i stradanja Hrvata prije 5. kolovoza gotovo da i ne postoje, nije pomagala pomirenju Hrvata i Srba, piše DW.
Hrvatska desnica već godinama zaziva dolazak glavnog političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj Milorada Pupovca (SDSS) u Knin, javno deklarirajući da bi to bilo ljekovito za društvo. S obzirom da je Pupovac u tom dijelu birača jasno označen kao poslušnik Beograda i „dežurni krivac“ u Hrvatskoj, intimno bi to imalo i okus još jedne, možda i konačne pobjede kroz poniženje „protivnika”. Jer ne treba zaboraviti da je tradicionalna kninska proslava ujedno i neformalna pozornica za huligane i širitelje mržnje koji ne dolaze slaviti veliku vojnu pobjedu, već srpski poraz pa za tu priliku izvlače pjesme i simbole Nezavisne države Hrvatske.
No to je mudro izbjegnuto, jer u Plenkovićevu vladu kao potpredsjednik nije ušao Pupovac, već Boris Milošević, relativno svježe lice SDSS-a koje ne nosi teret stavljen na leđa njegovom stranačkom šefu. Sam Plenković nikada nije govorio da baš Pupovac treba doći u Knin, već da bi želio da tamo bude cijela njegova vlada, a u tome ga je podupirao i predsjednik Zoran Milanović.
„To je dvostrana slika na koju moram gledati tako. Ne mogu prijeći i zaboraviti nevine civilne žrtve i zapaljene kuće, egzodus stanovništva. To čini dio mog identiteta“, izjavio je Milošević za N1 televiziju samo nekoliko dana prije odluke o odlasku u Knin. Vrlo vjerojatno, tamo će ga dočekati i provokatori koji su proteklih godina zviždali bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću (SDP) i današnjem predsjedniku, a tadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću (SDP). „Ako je moj dolazak gesta, imam želudac za svaku vrstu geste za koju smatram da bi poboljšala status moje zajednice“, kazao je Milošević.
Operacija odvajanja pobjede od zločina
Dvadesetak dana poslije u Gruborima će se srpskim žrtvama pokloniti ministar branitelja Tomo Medved, brigadni general Hrvatske vojske, tri puta ranjavan u borbama što će, nesumnjivo, izazvati negodovanje dijela branitelja koji u ovoj gesti neće prepoznati priliku za bolje sutra novih naraštaja. Valja znati da se Zločin u Gruborima dogodio 25. kolovoza 1995., u operaciji čišćenja terena uoči prolaska Vlaka slobode za Split u kojem je bio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Datum je to relativno dalek od samog 5. kolovoza što diplomatski vještom premijeru Plenkoviću omogućava da jasno razdvoji Oluju od zločina počinjenih tijekom i nakon nje, što je i službeni stav svih hrvatskih vlada.
Milorad Pupovac (SDSS) pak poručuje da se zadnja poruka mira čula od generala Ante Gotovine nakon što ga je Haški sud oslobodio optužbi za ratne zločine u Oluji. „Rat je gotov. Okrenimo se budućnosti“, kazao je tada Gotovina građanima koji su ga dočekali na glavnom zagrebačkom trgu. Hrvatski građani u proteklih osam godina nisu ga poslušali – no sada će dobiti novu priliku, zaključuje DW.
