Rastali su se Doris Pinčić i Boris Rogoznica, to ste već vjerojatno čuli. Zapravo, tu vijest teško da ste mogli izbjeći s obzirom da su informaciju o razlazu omiljenog estradnog para prenijeli baš svi mediji. Ako mene pitate, šteta što kao par nisu uspjeli, no mislim da je bolje da se rastanu u miru nego da žive zajedno u ratu.
No mene je na pisanje ovih redaka potaklo nešto sasvim drugo. Kao što to i obično bude kad je rastava braka nekog slavnog para u pitanju, na vidjelo izlaze neke stvari koje bi trebale ostati privatne, a ponovno se analiziraju i neke poruke koje se sada, u novim okolnostima, interpretiraju na posve drugačiji način.
Tako se opet medijima provlači i poruka koju je Doris, još u vrijeme bračne sreće i s određenom dozom humora, napisala svojemu mužu, a on ju je objavio na društvenim mrežama.
“Stavi sušiti robu, kupi cipele i čarape za Donata, odvedi psa kod veterinara, kad se vratiš doma stavi peći batake s krumpirima, mrkvom i ostalim povrćem, a za to vrijeme opeglaj sve što je suho u košari te stavi sve, sve, sve stvari koje su na tabureu i oko njega u kufer. Pokupi sa kvake od vrata košulje i moju haljinu i uzmi iz ormara crni sako i dođi po svoju voljenu ženicu u 12.30”, poručila je Doris mužu, na kraju mu je još poželjela sreću i poručila: “Nemoj što zaboraviti…”
Naravno, smjesta su se slili komentari kako nije ni čudo da im je brak propao ako je ona na ovaj način “naređivala” svome mužu što da radi. No moje je mišljenje o tome posve drugačije.
Ja, naime, mislim da su ovakva uputstva žalosna nužnost. To će vam zapravo potvrditi gotovo sve udane žene.
“Ne znam što se sad svi prave blesavi”, kaže mi jedna prijateljica. “Pa muževima se mora sve nacrtati jer inače pola zaborave, a pola naprave krivo. Evo, moj muž će rado skuhati ručak – ako ga ja na to podsjetim. U protivnom će, ako sam ja na poslu, i on i djeca čitav dan jesti kekse. No osim što ga moram podsjetiti da ručak skuha, moram ga podsjetiti i da kupi namirnice za ručak. Također, bilo bi dobro da mu napišem točan popis svega što mora kupiti jer će inače otići u trgovinu kao muha bez glave i onda me otamo zvati sto puta i pitati za svaku pojedinu stvar koju ugleda na polici”, prepričava mi dalje prijateljica svoju svakodnevicu.
“A kad i s tim namirnicama dođe kući, neće se prvo sjetiti staviti svo suđe u parilicu i raščistiti sve kuhinjske plohe, ako su slučajno ostale zatrpane od sinoć, nego će sve te kupljene stvari baciti preko neopranog suđa i onda se nervirati kako ne može pronaći adekvatnu posudu koja mu treba za kuhanje. Nakon puno sekiranja, nekakvo jelo će napokon biti spremljeno i pojedeno, a onda slijedi tjedan dana podsjećanja na veliki trud koji je uložio u kuhanje tog jednog ručka. Da se razumijemo – krasno je to što on povremeno nekad nešto skuha, ali ja to radim svaki dan. Uostalom, s obzirom na to koliko puta me zvao da nešto dodatno pita, bilo bi mi lakše da sam sve sama obavila. To je tako s kuhanjem, pranjem veša, pospremanjem stana pa onda registriranjem auta, promjenom zimskih guma, školskim i izvanškolskim obavezama djece, odlaskom liječniku i svim ostalim aspektima života. A mi smo oboje zaposleni i oboje odlazimo na posao svaki dan. Muškarci misle da se stvari organiziraju same od sebe. Ali ne – taj sav silan, ali nevidljiv posao, obavljaju žene. I najčešće šute o tome.”
Razumijem frustraciju svoje prijateljice, a koliko vidim po komentarima ispod “skandaloznih” Dorisinih uputa svojem mužu, ovo razumiju i druge žene.
Bavili su se time i razni psiholozi i analitičari. Pisao je o tome svojevremeno i Deutsche Welle: “Na svjetskoj razini je čak 42 posto žena izvan tržišta rada jer su vezane kućanskim poslovima, dok je kod muškaraca to slučaj sa samo šest posto njih. Žene rade previše i to često neplaćeno, bez priznanja i – nevidljivo.”
Ako je žena zaposlena, onda uz redoviti posao i dalje obavlja posao u kućanstvu. Istina, muškarci se sve više uključuju, ali daleko je to još od prave jednakosti.
Kako je o tome rekla Amber Leventry za popularni portal Scary Momm: “Neka Bog pomogne članovima mog kućanstva ako se meni nešto dogodi ili ako izgubim pamćenje. (…) Umorna sam od toga da budem jedina koja će se sjetiti svih stvari. Ja se moram nečega sjetiti i onda podsjetiti druge ljude da se sjete obaviti svoje stvari dok se istovremeno moram sjetiti gdje su ostavili sve potrebno za obavljanje tih svojih stvari. (…) Kad se bavim takvim zadacima, fizički sam često na nekoj vrsti autopilota, no mentalno stalno skačem s jednog kalendara na drugi, s društvenih obaveza na popise za kupovinu, sa zadataka koje moraju obaviti članovi mog kućanstva pa do raznih obaveza vezanih uz kuću, auto, djecu, muža… sve. I to strašno iscrpljuje, a to moram raditi svaki dan. I taj posao nitko ne primjećuje jer svi misle da se kućanstvo organizira samo od sebe. A to nije točno! JA ga organiziram!”
I, da se vratimo na Doris, kad dođe tako neki dan kad poželiš dio tereta prebaciti na nekog drugog, recimo partnera, i usput mu daš detaljna uputstva kako ne bi morao puno razmišljati i organizirati već samo obaviti zapisano, onda si odjednom “rospija koja mikromenadžira svojega muža”.
Ne morate mi vjerovati na riječ da je to doista tako – provedite sami svoj mali eksperiment. Uzmite si dva dana tijekom kojih nećete nikoga podsjećati ni na što: ni gdje im je odjeća, ni da je vrijeme za ručak. Moja je procjena da će vas već nakon par sati moliti da im se vratite i pomognete im organizirati život.
