Nakon očeve smrti J. Š. iz Imotskog pokrenula je sudski postupak vezan uz dosmrtni ugovor o uzdržavanju koji je njezin otac potpisao sa svojom prijateljicom koja je odmah uselila u njegovu kuću i već oglasila prodaju. To su uspjeli zaustaviti zabilježbom na čestici, ali parnica traje već četiri godine i ne nazire joj se skori završetak.
Kako piše Glas umirovljenika, nažalost, to je samo jedna od mnogih sličnih priča i to s vrlo slabim izgledima za pozitivan ishod po tužitelje. Dosmrtno uzdržavanje je najprijeporniji institut Zakona o obveznim odnosima.
Sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jedan je od zakonski dopustivih načina na koji si osobe koje više nisu u stanju brinuti o sebi, a posjeduju neku imovinu, mogu osigurati skrb. Takvim se ugovorom obvezuje jedna strana uzdržavati drugu stranu do njezine smrti, a ta se druga strana obvezuje odmah po potpisu ugovora prenijeti joj svoju imovinu.
Dakle, učinak ovog ugovora nastupa u trenutku njegovog zaključenja, a davatelj uzdržavanja stječe vlasništvo imovine koja je predmet ugovora još za života primatelja uzdržavanja. I tu je razlika ovog ugovora od ugovora o doživotnom uzdržavanju kod kojeg se predaja imovine odgađa do smrti primatelja uzdržavanja. Nemojte nikada potpisati takav ugovor! Odmah gubite imovinu, a uzdržavatelj je odmah može prodati.
Tako se dogodilo i A. M. iz Sesveta koja je za odlazak u jedan obiteljski dom u Dubravi potpisala dosmrtni ugovor za protuuslugu smještaja u dom bez naknade. Njezinu kuću su vlasnici doma odmah prodali i to investirali u proširenje kapaciteta doma. Nakon tri godine su morali zatvoriti obiteljski dom i svi su korisnici iselili, a A. M. su smjestili u garažu iza kuće i tri puta dnevno, kao psu, joj donosili hranu. Zabranili su joj i posjete, a odbijali su je smjestiti u gradski dom na svoj trošak, iako je to bila njihova obveza prema ugovoru.
Upravo iz razloga što davatelj uzdržavanja odmah nakon sklapanja ugovora može upisati nekretnine u zemljišne knjige, pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju treba biti jako pažljiv. Na strani primatelja uzdržavanja osobito su ugrožene starije osobe, često bez obitelji, kojima je potrebna pomoć u svakodnevnom životu, a otežano im je ostvarivanje pravne zaštite i nema ih tko posavjetovati.
Čak i unatoč poduzetim mjerama opreza, stariji ljudi nisu uvijek u potpunosti svjesni što su potpisali te se žale na nepoštivanje odredbi ovog ugovora. Prema istraživanju koje je 2019. proveo Ured Pučke pravobraniteljice, samo sedam posto starijih znaju koja je razlika između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja. Većina ne bi imala pojma kakav ugovor potpisuje.
Istina, Zakonom o obveznim odnosima predviđena je mogućnost raskida ovog ugovora. Stranke uvijek mogu sporazumno raskinuti ugovor, pri čemu se mogu sporazumjeti da svaka vrati ono što je već primila od druge strane. Međutim, ako davatelj uzdržavanja ne pristane na sporazum, primatelju uzdržavanja preostaje samo sud, no on zbog svojih godina, zdravlja, neupućenosti i troškova parničenja najčešće nije u stanju upuštati se u dugotrajne sporove, a osim toga praktički mogu završiti na ulici.
Ako ugovorne strane žive zajedno, a njihovi se odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor. Prema sudskoj praksi, nije uvijek nužno da primatelj i davatelj uzdržavanja zaista zajedno i žive, ali je potrebno da su svakodnevno povezani u smislu ispunjavanja ugovornih odredbi.
Za odluku o raskidu bitno je da postoji poremećenost odnosa zbog koje je zajednički život nepodnošljiv, te nije važno je li do poremećenosti došlo krivnjom ugovornih strana, treće osobe ili zbog objektivnih razloga.
Adam i supruga su potpisali dosmrtni ugovor s privatnim domom u Bjelovaru i time za svoj stan u zagrebačkoj Dubravi dobili na korištenje dvije sobe u Domu. Stan je odmah prodan. Kad je supruga preminula za niti tri mjeseca, ostala mu je njegova soba. Kako se sukobio s vlasnikom zbog nemarnog tretmana supruge, on ga je nakon tri mjeseca izbacio na ulicu. Osamdesetjednogodišnji Adam je sada podstanar sa 3.000 kuna mirovine i vodi sudski spor protiv doma.
Svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava ili neuredno ispunjava svoje obveze, što je možda i najčešći razlog raskida ovih ugovora. Neispunjavanje ugovornih obveza može se odnositi bilo na obveze davatelja, bilo na obveze primatelja uzdržavanja, no kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u praksi je mnogo češće da davatelj ne ispunjava svoje obveze.
Naime, budući da vlasništvo nad imovinom primatelja uzdržavanja davatelj stječe već u trenutku potpisa ugovora, znatno je smanjena mogućnost primatelja uzdržavanja da umanji vrijednost ili otuđi predmet ugovora.
Pravo na raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kao i ugovora o doživotnom uzdržavanju ne zastarijeva. Raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju moguć je i zbog promijenjenih okolnosti koje otežavaju ili onemogućavaju njegovo ispunjenje, pri čemu se primjenjuju opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o izmijenjenim okolnostima.
Kada dođe do takvih okolnosti, ugovor bi prvo trebalo izmijeniti, ako je to s obzirom na namjere ugovornih stranaka moguće. Ako nije, ugovor se raskida.
Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju može prestati i smrću davatelja uzdržavanja. Naime, u tom slučaju, prava i obveze iz ovog ugovora prelaze na nasljednike davatelja uzdržavanja, ako oni na to pristanu. Ako ne pristanu, ugovor se raskida, a nasljednici nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje te su dužni vratiti primatelju uzdržavanja ono što je na temelju toga ugovora stekao davatelj uzdržavanja.
Primatelj uzdržavanja u nepovoljnijem je položaju, a sudski raskid ugovora dovodi do još nepovoljnijeg položaja primatelja uzdržavanja, jer vrlo često zbog dužine postupka ni ne doživi okončanje istog. (Sunčica Polovina Jurca, Glas umirovljenika)
