Vijesti

Zbog vica o Titu, nekadašnja žrtva nacističkog logora Ženi Lebl završila je na Golom otoku

Pošto je prepričala vic u redakciji, po Ženi Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni vic.

Objavljeno

|

Brojni obožavatelji Josipa Broza Tita i u koronakrizi proslavili su Dan mladosti. Tako su u Kumrovcu, rodnom mjestu doživotnog jugoslavenskog predsjednika, položeni vijenci ispred Titovog spomenika. Položile su ih delegacije Krapinsko-zagorske županije, Općine Kumrovec i Udruge Josip Broz.

Podsjetimo, Dan mladosti je bila priredba i sastavni dio kulta ličnosti u čast Josipa Broza Tita u SFR Jugoslaviji koja bi kulminirala sletom i uručenjem štafete. Ona je do Beograda dolazila nošena rukama omladinaca i radnika kroz cijelu Jugoslaviju. Naime, 25. svibnja proglašen je Titovim rođendanom, bez obzira što je on stvarno rođen 7. srpnja.

Iako Titov sjaj kod nekih ne blijedi, mnoge žrtve njegovog režima i njihovi potomci ne dijele taj odnos prema prošlosti. Brojni su se mediji tako prisjetili novinarke Jovanke Ženi Lebl (1927.-2009.), Beograđanke židovskog porijekla koja je preživjela nacistički logor, ali i Titov otok strave – Goli otok.


O njoj je 2013. godine pisala Politika, list u kojem je radila dok je robije nije koštao vic ispričan upravo o Titu. “Kolega joj je jednom ispričao šalu kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom takmičenju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila, aludirajući na pjesmu ‘druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela’. Pošto je prepričala vic u redakciji, po Ženi Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni vic. Odvode je u zatvor UDB Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur, i Goli otok. U pet zatvora, gdje je od travnja 1949. do listopada 1951. bila, od nje su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara“, napisala je Politika.

Na poticaj jugoslavenskog književnika Danila Kiša, koji ju je upoznao u Izraelu, Lebl je napisala knjigu “Ljubičica bijela”, u kojoj je opisala strahote iz zatvora. Knjiga je objavljena 1990. godine te je u Izraelu postala bestseler. Mnogi do tada nisu znali da je na Golom otoku bilo i žena.

“Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Spoznale smo kako je komplicirano iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Tada naučite da kamen ima žile kucavice, i gdje ga trebate rastvoriti. Čupale smo temelje stijena koje su tamo bile stoljećima, mijenjale smo prirodu. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekli djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji”, napisala je Lebl.

Lebl je rođena 1927. godine u Aleksincu, no od 1933. godine živjela je u Beogradu. Uoči odvođenja židovskih žena i djece u logor na Sajmištu, pobjegla je u Niš u kojem je živjela pod lažnim imenom. Uhapšena je 1943. godine zbog rada u ilegali i otjerana na prinudni rad. Oslobođena je iz berlinskog Gestapoa 28. travnja 1945. godine. Po povratku u Beograd završila je gimnaziju i studirala pravo te je završila i Novinarsko-diplomatsku visoku školu. Istovremeno je radila kao suradnica “Politike”. U travnju 1949. godine je zatvorena na Golom otoku kao politički disident. U rujnu 1954. godine odselila je u Izrael. Nekoliko godina prije smrti posjetila je Goli otok na kojem je prepoznala bunar koji je zajedno s drugim zatvorenicama gradila. Umrla je u Tel Avivu 21. listopada 2009. godine.

Za one koji žele znati više

Goli otok, koncentracijski logor i zatvor na otoku Goli, a uključuje i žensku kaznionicu na obližnjem otoku Sv. Grguru. Otvoren je 1949. nakon rezolucije Informbiroa, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KPJ. Kasnije su se ondje zatvarali i drugi politički neistomišljenici (uglavnom na temelju administrativnih odluka, a manje na osnovi sudskih presuda). Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17.000 do 32.000 zatvorenika (broj ubijenih i umrlih nije točno utvrđen). Postao je zatvor 1956., a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike. Ukinut je 1988. (Hrvatska enciklopedija)

Exit mobile version