‘Kosa mi je tijekom pandemije posijedila, no možda je ostavim takvom’

Jeste li i vi, čim su mjere malo popustile, odmah pohitali frizeru da vam sredi izrast? Ako to još niste učinili, prvo pročitajte ovaj tekst, a tek onda odlučite želite li i dalje rezervirati svoj termin u frizerskom salonu.

“Jutros sam ustala iz kreveta nakon neprospavane noći i bosim nogama napipala svoj put do kupaonice”, piše za The Time Sally Susman.

“Oprala sam zube, izmjerila temperaturu i počešljala se. S vrha tjemena provirilo je nekoliko sijedih vlasi. Još jedan estuarij srebra postao je vidljiv. Potiho sam proslavila njihov dolazak. U osmom tjednu karantene koju je naložila vlada, razmišljam o tome da napravim veliku promjenu u životu. Što ako se prestanem farbati? Što ako odustanem od nijanse koju je moj frizer s godinama doveo do savršenstva kako bih imala ovu specifičnu medeno plavu kosu s tek nekoliko prirodnih pramenova?

I dok ljudi tijekom ove pandemije donose odluke koje znače život ili smrt, ovo pitanje čini se podosta trivijalnim. No za mene, ono je važno. To je prava prekretnica.

Kao i mnoge druge žene, borim se s kosom većinu života. Peglala sam je i na kojekakve načina pokušavala izravnati u svojim tinejdžerskim godinama, a i onda kad sam dobila prvi posao na Capitol Hillu. Kad sam se prebacila u korporativne vode, počela sam je bojiti. Kad mi je lice počelo gubiti sjaj i pojavili se prvi podočnjaci, svijetlo smeđi bob postala je moja frizura po kojoj sam postala poznata.

Ne znam tko je napisao pravila ženske kose, no ja sam ih sve slijedila. Za žene u velikim korporacijama – a ja sam radila u njih tri: American Express, Estee Lauder i Pfizer – postoje pravila koja se rijetko krše: svaka žena mora imati ravnu svilenkastu kosu i nitko nema nijednu sijedu.

Ovo je prvi puta u životu da mi je palo na pamet da prestanem s farbanjem. Ne radi se samo o vremenu i novcu koje potrošim u frizerskom salonu, već o prihvaćanju svoje dobi i iskustvu koje mi je donijela. Želim svoju prirodnu kosu ponosno nositi, a ne sakriti.

‘Ne! Ne još’, kaže moja mama svaki put kad joj najavim takvu mogućnost. No zašto se ja – iako mi je već blizu 60 godina – još uvijek brinem o tome što će mi reći mama? Moja majka, a 80 joj je godina, ima kosu crnu kao ugljen. No sada, kad se družimo putem video poziva, na glavi ima kapu.

Danas je moj stav prema sijedim izdajicama na glavi ponešto drugačiji. Ne brinem o modi i o društvenim normama. Možda je sijeda kosa simbol – oznaka za moj život prije i poslije. Moj novi izgled treba me podsjetiti na bol i tugu pandemije. Stalno sjećanje na moju 91-godišnju svekrvu da preživi u staračkom domu dok vani bjesni pandemija, ili na moju mladu kćer koja je bila prisiljena vratiti se kući kad su zatvorenu fakulteti, ili na mojeg rođaka koji se bori kako preživjeti sada kad mu je zatvoren restoran kojeg je čitav život gradio.

Srebrne niti na mojoj glavi neka me zauvijek podsjećaju na te gubitke. Moja nova divlja kosa zauvijek će biti sjećanje na pandemiju. To bi mogao biti znak da sam i ja nakon svega ovoga, promijenjena. Da idem naprijed i da više nisam žena koja se bavi trivijalnostima. Moja srebrna kosa značit će snagu. Mnoge žene kojima se divim već su se odvažile na taj korak.

Jasno je da sam ja među onim sretnijima. Na sigurnom sam i imam posao. Svake večeri sjednem i večeram sa svojom kćeri, podignem čašu i nazdravim: ‘Za još jedan dan koje smo provele zdrave zajedno!’ No preda mnom je još dug put. Ne znam kako ću se osjećati kad jednom izađem na ulicu i u izlogu nekog salona ugledam sebe sa sijedom kosom. Hoću li vidjeti tu promjenu ili ću brže-bolje potrčati frizeru? Hoću li imati sjajne bijele uvojke ili beživotnu sivu kosu? Hoće li moja taština na kraju pobijediti?

Trenutno mi je na glavi još samo jedna tvrdoglava tamna fleka i uporno se opire nadirućoj plimi. Pa ipak, sive vlasi sve su gušće i ponekad mi djeluju kao perje. Tko zna, možda su to krila.”