Ne, nema svatko ‘pravo na mišljenje’ o svemu

“Lažeš, kravo jedna!” rečenica je ostavljena ispod izjava dr. Alemke Markotić o tome kako COVID-19 na respiratore baca i ljude mlađe dobi. Napisao ju je rudarski tehničar iz Zenice uvjeren da je epidemija izmišljena i da je njegovom “komentaru” mjesto baš ispod izjava cijenjene profesorice i ravnateljice Klinike za infektivne bolesti.

“Ne namećite mi svoje stavove. Imam pravo na svoje mišljenje”, piše knjigovotkinja iz Bjelovara. Odgovor je to onima koji su je pokušali čvrstim podacima razuvjeriti da COVID-19 nije izmišljena bolest. Ona vjeruje saborskom zastupniku koji tvrdi da su se sve vlade svijeta dogovorile proglasiti epidemiju kako bi unazadile gospodarstvo s ciljem ekonomskog porobljavanja naroda. U tome, po toj logici, sudjeluju gotovo svi svjetski epidemiolozi uvezani u zločinačku mrežu.

Što manje znamo, više vjerujemo da imamo “pravo na mišljenje”

Za dobar dio komentatora na društvenim mrežama “pravo na mišljenje” znači blebetati o složenim temama o kojima nemaju ni temeljno obrazovanje. Pri čemu bez srama smatraju da je tim besmislicama mjesto ispod tekstova i komentara stručnjaka koji su cijeli profesionalni život uložili u predmetnu materiju. Čak i kada je riječ o životu i smrti.

Gotovo uvijek kada ih upozorite da njihov komentar nema uporište u stvarnosti, odgovor je: “To je moje mišljenje. Imam pravo na njega!” I zaista, svatko može vjerovati u bilo koju glupost. Sasvim je jasno da je rupe u razumijevanju lakše pokrpati “prečacima”, nego mukotrpnim stjecanjem znanja. No problem nastaje baš tada kada netko očekuje da takvo mišljenje treba prihvatiti s poštovanjem i da mu treba dati javni prostor, odmah do utemeljenog i stručnog mišljenja. Recimo na Facebook stranici našeg medija.

Stokes: “Pravo na mišljenje je logička zabluda”

S time se pozabavio i profesor filozofije Patrick Stokes sa Sveučilišta Deakin u Australiji. “Problem s ‘pravom na mišljenje’ jest da se ono koristi za prikrivanje vjerovanja koja bi trebalo napustiti. Ono postaje sinonim za ‘mogu reći ili misliti što god želim, a ti ako nastaviš raspravu sa mnom, znači da me ne poštuješ'”, napisao je Stokes za The Conversation.

“Pravo na mišljenje” se smatra logičkom zabludom, navodi Stokes pa nastavlja: “Mišljenje je stav ili sud o nečemu. Dakle, na mišljenje se, po definiciji, veže određen stupanj nesigurnosti ili subjektivnosti. Stoga, koristiti ‘pravo na mišljenje’ u obrani ima smisla samo u nekim situacijama.”

“Ne možete se sa mnom svađati oko toga je li đumbir odvratnog ukusa. Možete voljeti đumbir, ali za mene je on apsolutno grozan”, piše Stokes. Jer, zaista, đumbir ne mora svima biti ukusan i lako je prihvatiti da je nekom odvratan. Bilo bi glupo o tome raspravljati.

No treba li dopustiti mišljenja oko toga da su dva i dva – četiri? Trebamo li baciti ustranu znanje da bi nečija izvitoperena shvaćanja i egzibicionizam dobili prostor?

“Ako ja tvrdim da je globalno zatopljenje izmišljeno, onda o tome imate pravo raspravljati sa mnom. Jer, postoji bezbroj jednoznačnih dokaza koji pokazuju da se zatopljenje događa”, navodi profesor.

“Ako ‘svatko ima pravo na mišljenje’ znači da nitko nema pravo zaustavljati ljude da misle i govore štogod žele, tada je ta izjava istinita, ali trivijalna, beznačajna…” piše Stokes i nastavlja: “Ali ako ‘pravo na mišljenje’ znači da to mišljenje trebamo tretirati kao ozbiljnog kandidata za istinu, onda je ta tvrdnja poprilično lažna.”

Slapšak: “Ako je glupo, nemaš pravo na mišljenje”

O pravu na mišljenje u kontekstu teorija urote svojevremeno je progovorila i antroploginja Svetlana Slapšak. Njene tvrdnje posebno dobivaju na važnosti u ovo vrijeme kada svaka “Mara” epidemiologiju ima u malom prstu, a svaki “Štefek” u detalje poznaje 5G mrežu i “način na koji je ona aktivirala laboratorijski stvoren COVID-19”.

“Ja bih sve te lude teorije objavila u nekoj antologiji. To je vrlo dobro za čitanje, to je zaista smiješno. Kao profesorica sam se susretala s takvima. Govorite o nekakvoj antičkoj povijesti, a onda dođe netko tko pita jesu li, recimo, piramide napravili Marsovci. I sada, ja pokušavam racionalizirati i odgovoriti, a odgovor je uvijek: ‘A zašto ne?’. To ‘zašto ne’, ta trunčica ludila u ljudskim glavama koja se naročito širi kada je kriza i kada su ljudi uplašeni, to je nešto što je, rekla bih, dio narodnog folklora”, kazala je Slapšek za RSE 2015. godine.

“Što učiniti? To su mitovi. Te mitove jednostavno treba promatrati kao takve, oduzeti im svaku ozbiljnost, vidjeti koje su logičke pogreške i zaustaviti nešto što je danas u javnosti u cijelom svijetu jako prisutno, a strašno opasno. To je ono: ‘To je moje mišljenje, ja na to imam pravo’. Ne, nemaš pravo! Ako je tvoje mišljenje glupo, ako logički ne stoji, ako nije zasnovano na provjerenim podacima, ako su zaključci pogrešni – ne, ne stoji. Nema svatko ‘pravo na vlastito mišljenje’. I to je nešto, oprostite, što se uči u školi, što se nekada učilo u školama”, zaključuje Slapšak.