Istjerivanje vraga u Jugoslaviji: ‘Zaklinjem te stara zmijo… Izađi!’

U eri uspješnih transplantacija srca i drugih fantastičnih dostignuća suvremene medicine, danas, kad astronauti lete svemirskim prostorom, i šetaju se po Mjesecu, neki se svećenici još bore protiv “zlih duhova” i ostalih “demona” što borave u “najgušćim slojevima zemaljske atmosfere” – kao u srednjovjekovno doba čarobnjaka i vještica izgone đavla i druge demone iz tijela opsjednutih, pisao je daleke 1971. godine novinar Mario Profaca u zagrebačkom Vjesniku u srijedu.

“Svjestan sam da uspjeh koji sam postigao kod te žene nije moja osobna zasluga. Uvidio sam koliko je naša moć malena, koliko smo mi sitni, koliko smo nedorasli prema onoj sili protiv koje se moramo boriti, protiv koje se borimo. Promatrajući tu ženu, promatrajući njezine patnje, osjećao sam se kao Sokrat kad je ono rekao u svojoj obrani: “Najteže mi je što se moram boriti protiv nečega što nije prisutno … Kao da se borim sa sjenom.”

“Kad se čovjek bori s tako jakim protivnikom, mora tražiti saveznika koji je jači od njega, a tko je to nego dragi Bog! Ja sam bio samo oruđe u rukama dragoga Boga. I kao što za okopavanje kukuruza nije zaslužna motika nego onaj koji se njome služi, tako je i u ovom slučaju pravi egzorcist bio sam dragi Bog a ja sam bio samo tupo oruđe, tupi kramp u Njegovim rukama ” rekao je fra Mijo Đeno (1913. – 1988., op. mv.), profesor klasične filologije na franjevačkoj gimnaziji u Visokom, nedaleko od Sarajeva, pričajući kako je iz jedne žene istjerivao zle duhove.

Načas smo obojica ušutjeli promatrajući kroz zavjese guste bijele pahuljice što su nečujno padale na dvorište starog franjevačkog samostana. Bijelo zimsko predvečerje još je više pojačavalo ugođaj samostanskog mira i itišine, tako da smo se obojica trgli kad je netko pokucao na vrata. Časna sestra Silvija ušla je noseći na velikom poslužavniku dvije šalice crne kave.

Srednji vijek danas

“Hvaljen Isus i Marija”, rekla je tiho i svojim skrušenim izrazom lica kao da se ispričavala što nas prekida u razgovoru. Pogled mi pade na zidni kalendar: 6. ožujka 1971. godine!

Obratite pažnju na taj datum, na tu godinu, jer mogli biste inače pomisliti da se ovo o čemu razgovaram s fra Mijom Đenom dogodilo prije tisuću godina…

“U ono vrijeme reče Isus učenicima svojim: Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakome stvorenju. Koji uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a koji ne uzvjeruje, osudit će se. A za onima koji uzvjeruju, ići će ovi znaci: u moje će ime izgoniti đavle, novim će jezicima govoriti, uzimat će zmije, i ako smrtno što popiju, neće im nauditi; na bolesnike će stavljati ruke i izliječit će se.” ( Evanđelje po Marku, 16, 15-18)

“U ono vrijeme vratiše se sedamdeset i dvojica s radošću govoreći Isusu: Gospodine, i đavli nam se pokoravaju u ime tvoje. I reče im: Promatrao sam sotonu, gdje spade s neba kao munja…” (Luka 10,17-20)

Bili su to prvi slučajevi egzorcizama (istjerivanja đavla i ostalih zlih duhova iz opsjednutih, zaklinjanjem i čitanjem molitava spomenuti u Novom zavjetu). Vjerovanje u postojanje zlih duhova, koji su prvotno bili anđeli (dobri duhovi), ali su se uzoholili i pobunili hoteći biti jednaki Bogu, pa ih je zbog toga Bog za kaznu protjerao s neba i odbacio, sačuvalo se u kršćanskoj teologiji sve do današnjih dana.

Posjetio sam nekoliko franjevačkih samostana i u razgovoru s njihovim svećenicima saznao za nekoliko najnovijiih slučajeva istjerivanja đavla iz opsjednutih. Slučaj o kojemu je ovdje riječ zacijelo je jedan od posljednjih slučajeva egzorcizma u nas. Izvršen je nedavno u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca, a egzorcist je bio osobno fra Mijo Đeno, profesor klasične filologije, franjevac s diplomom Filozofskog i Teološkog fakulteta u Zagrebu.

Susret s opsjednutom

Tema je vrlo delikatna, a budući da sam u tim stvarima uistinu laik, molio bih vas da me uputite na neku literaturu u kojoj su obrađeni egzorcizmi, odnosno istjerivanja đavla i ostalih demona, rekao sam u toku razgovora.

Da vam pravo kažem, rekao je fra Đeno, o egzorcizmima imam vrlo malo literature, jer ja nisam teoretičar, radije pristupam praksi.

Pripremajući se za ovaj naš razgovor, tražio sam crkvenu literaturu o tome, ali jedino što sam našao jest stari “Rimski obrednik” u kojemu se nalaze upute za istjerivanje zlih duhova.

To vam je dovoljno, prekine me fra Đeno. S tim priručnikom i ja sam se služio u svom konkretnom slučaju.

Upravo sam u tom obredniku vidio da svećenik koji naiđe na osobu opsjednutu đavlom, smije iz te osobe istjerivati zle duhove samo uz prethodno dopuštenje nadležnog biskupa ordinarija, budući da je kod egzorcizma riječ o takozvanim pridržanim molitvama. Je li tako bilo i u vašem slučaju.

Da. Radilo se o jednoj ženskoj osobi. Ona je došla izdaleka, bila je iz naše države, ali nije bila ni iz Bosne i Hercegovine, ni iz Hrvatske. Obratila se sarajevskom nadbiskupu, preuzvišenom dr. Marku Alaupaviću (sada u mirovini – op. M. P.), moleći ga da dopusti da se nad njom vrši egzorcizam. Preuzvišeni nadbiskup proučio je njezin slučaj i dao svoje odobrenje. Za vršenje egzorcizma ovlastio je don Mihajla Markovića, župnika u Podmilačju, s tim da ovaj može delegirati nekoga drugog svećenika, pa je on izabrao mene.

Zašto baš vas?

Smatrao je da sam za to zgodna, prikladna osoba. Osim toga, ja sam prije toga prisustvovao nekim slučajevima istjerivanja zlih duhova. Prvi za koji znam bio je slučaj jedne opsjednute žene 1937. godine u selu Jankovićima, župa Ovčarevo kod Travnika. Dr. Ivan Šarić, u to vrijeme sarajevski nadbiskup, nije dopustio župniku fra Emanuelu Reiću da iz nje istjeruje zle duhove. Ona se, zatim, obratila banjolučkom biskupu Josipu Gariću, koji joj je dao pristanak, pa je egzorcizam nad njom izvršio Kruno Ladan, gvardijan franjevačkog samostana u Jajcu.

Drugi takav slučaj, kojega se sjećam, jest istjerivanje đavla koje je za vrijeme rata izvršio nad jednom ženom fra Ignjacije Iđotić, kapelan franjevačkog samostana u Petričevcu. Ja sam osobno svršio samo jedan egzorcizam.

Poznato mi je da je prva dužnost svećenika egzorcista da prije pristupanja istjerivanju zlih duhova mora najprije provjeriti da li je u konkretnom slučaju doista riječ o osobi opsjednutoj đavlom, jer postoji mogućnost da ta osoba zapravo boluje od nekih organskih ili duševnih bolesti ili da je naprosto posrijedi kakva podvala. Kako ste vi provjerili da li je ta žena uistinu bila opsjednuta?

Ja to uopće nisam provjeravao, jer sam se oslanjao na sud preuzvišenog nadbiskupa Alaupovića. Držao sam se one Roma locuta – causa finita. Smatrao sam da je on dosta razborit i, osim toga, znam da je on po prirodi skeptičan te da ne bi takvom slučaju olako pristupio i ne bi donio takvu odluku dok nije stekao čvrsto uvjerenje o tomu što je posrijedi. Prema tome, moje je bilo da pristupim samom djelu.

Po čemu se moglo vidjeti da je ta žena opsjednuta i kakve su bile vanjske manifestacije djelovanja zlih duhova u njezinu tijelu?

Uglavnom, vršila je neke pokrete, neke geste svojim jezikom, glavom, uopće mimikom, kretnje koje ne vrše ljudi što vladaju sobom i svojim razumom. Osim toga, izgovarala je neke nerazumljive, nesuvisle i nejasne riječi, a sve je to radila bez svoje volje i protiv svoje volje. Ona je, zbog toga, strašno patila i rekla mi je da su za to krivi njezini roditelji, koji su – kako mi je pričala – pred njom svašta radili smatrajući je nedoraslom i nezainteresiranom djevojčicom.

Ako sam dobro shvatio, bili su posrijedi stanoviti poremećaji u njezinom seksualnom životu? Koliko joj je bilo godina kad se vama obratila?

Ne znam koliko joj je bilo godina, ali bila je već u zreloj dobi. Mogla je biti majka, ali nisam je pitao ima li djece.

Je li ona sama vjerovala da je opsjednuta đavlom?

Da. Ona je imala nekih unutarnjih psihičkih prisila protiv kojih se borila, ali to protiv čega se ona borila i ta borba nadilazila je, barem po njezinu vjerovanju, njezine moći i njezine sposobnosti.

U vlasti vraga

O čemu je zapravo riječ? Možda o nekim seksualnim perverzijama?

To vam ne mogu reći. Ona se meni potpuno povjerila, ali sam kao svećenik vezan ispovjedničkom tajnom.

Na koji ste način iz nje istjerivali zle duhove?

Najprije sam se ispovjedio, rekao sam svetu misu i pobožnim molitvama zaprosio božansku pomoć. Zatim sam obukao kotu i stavio ljubičastu štolu. Opsjednutu i sebe zaštitio sam znakom križa i poškropio blagoslovljenom vodom, a zatim sam klečeći molio i čitao psalme, sveta evanđelja po Marku i Luki, vjerovanje sv. Atanazija i zaklinjanja nečistog duha.

(“Zaklinjem te, nečisti duše, svaka protivnikova navalo, svaka utvaro, svaka četo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, iskorijeni se i odstupi od ovoga stvorenja Božjega … Čuj dakle i boj se, sotono, neprijatelju vjere, dušmanine roda ljudskoga, nositelju smrti, otimaču života, odbijaču pravde, korijene zala, poticatelju na opačine, zavodniče ljudi, izdajniče naroda, buditelju zavisti, izvore lakomosti, uzroče nesloge, nosioče boli!”)

Koliko je to trajalo?

Ne bih mogao točno reći, ali to je trajalo po nekoliko sati, danima, najmanje jedan tjedan. To je bilo toliko zamorno da sam jednoga dana došao poslije tog egzorcizma kući toliko iznemogao, kao skršen, kao slomljen.

Čime ste postizali najveći uspjeh u tom egzorcizmu?

Davao sam joj da cjeliva križ i upotrebljavao sam svetu vodu, koja je u tu svrhu i blagoslovljena. Međutim, najviše uspjeha osjećao sam zazivanjem Svetog Križa i Krista raspetoga, koji je upravo i došao da čovjeku pomogne i da ga oslobodi tih nevidljivih sila, koje dovode čovjeka najprije do psihičkog uznemirenja, zatim do očaja i, na kraju, do konačne propasti. Međutim, što sam ja kroz to vrijeme još sa svoje strane obavljao, to eto neka ostane bolje tako nekako u – nespominjanju. Mislim ona svoja osobna djela koja pridonose tom egzorcizmu, kad sam se već našao u tome, pri obavljanju tih čina.

Prije ste rekli da ste samo čitali molitve i zaklinjanja?

(“Zaklinjem te, stara zmijo … Iziđi, dakle, prijestupniče! Iziđi zavodniče, pun svake himbe i varke, neprijatelju kreposti, progonitelju bezazlenih!…)

Da, ali osim tih egzorcizama, ako se već ne postigne direktan uspjeh pomoću tih egzorcizama, jasno da je čovjek nekako stimuliran svojom osobnom sućuti prema bijedi i nevolji one osobe, da kuša i on sa svoje strane pridonijeti, ako je moguće drugim djelima za vrijeme vršenja egzorcizama, kao što je, na primjer, susprezanje od nekih možda svojevoljnih udovoljenja svome tijelu, maloga a možda i većega odricanja od koječega.

Dok ste vi to obavljali, što je ona radila? Je li klečala?

Ona je nekada klečala, a najviše je vremena provela u labavom stanju, više ležećem.

Naš razgovor došao je u fazu u kojoj sam morao biti vrlo obazriv u postavljanju pitanja, kao što je i fra Đeno obazrivo, ali rado na njih odgovarao. Napokon, u posljednjem pokušaju da budemo konkretniji, posegao sam za “Rimskim obrednikom”.

Devetnaesta uputa svećeniku koji vrši egzorcizam glasi: “Zaklinjući ženu, neka ima, uvijek uza se poštenih osoba, koje će opsjednutu držati, dok je muči zli duh. Ako je moguće, neka te osobe budu najbliži rod bolesnici. Zaklinjalac neka ima na pameti poštenje i neka se čuva, da ne reče i ne učini ništa, što bi njemu ili drugima dalo povod za opake misli.” Jeste li o tome vodili računa dok ste iz te žene istjerivali zle duhove i tko je još prisustvovao tom egzorcizmu?

Taj slučaj nije bio ništa teži, iako je ta osoba bila ženskog spola, jer, kako sam već rekao, ta je osoba bila u zreloj dobi, mogla je biti i majka. Osim toga, uza nju je bila još jedna osoba ženskog spola, zapravo redovnička osoba, časna sestra. Ona je bila testis honestates (lat. svjedok poštenja). Sama činjenica da je ta ženska osoba, koja je bila opsjednuta, bila ozbiljne dobi, bila je za mene – ako se tako može kazati – olakotna okolnost. Tako da ja, s te strane, nisam imao nikakvih poteškoća, niti nekih drugih okolnosti, koje bi išle nauštrb obavljanja toga posla.

Kao što sam vam već rekao, ona me kao svećenika upozorila na to da roditeljima stavljam na srce važnost odgoja djece i opreznost pred djecom. Ona je i sama bila svjesna toga i išla je svjesno za tim da meni olakša djelovanje, a ne da bi mi otežala svojim držanjem, koliko je to do nje, da ona ne bi bila zapreka uspjehu tog egzorcizma i da mi omogući što povoljniji, što bolji uspjeh.

Zašto ste tako dugo vršili egzorcizam nad tom ženom? Rekli ste da je to trajalo po više sati, danima, najmanje jedan tjedan.

Svaki se slučaj svrši barem s privremenim uspjehom, ali čovjek ne može biti siguran da li je taj uspjeh potpun ili nepotpun i da li je to smirenje privremeno ili konačno, jer ta osoba ode smirena, a da li je potpuno oslobođena zlih duhova ili samo privremeno, u to čovjek ne može biti siguran.

Lucida intervalla

Hoćete reći da iz nje niste uspjeli odjedanput istjerati sve zle duhove?

Da, bilo je slučajeva da je ta osoba dolazila u tzv. lucide intervalle, da se čini kao da nema ništa, da je prirodna i potpuno pri svijesti i da je suvišno to što se radi, što se obavlja s njom. Upravo zato što je riječ o nečemu nadosjetnom, ja sam padao u sumnju da li postoji ili ne postoji onaj s kojim se čovjek bori. Baš zato što ta osoba za koju kažemo da je opsjednuta dođe u te lucide intervalle, pa izgleda potpuno prirodna, normalna, svjesna, prisebna, gesti su joj potpuno normalni, nema ničega što čovjeka navodi na zaključak i uvjerenje da je ta osoba opsjednuta od zlih duhova, a onda to opet nanovo nastupi.

Tako je bilo i s tom osobom. Otišla je smirena. Otišla je, tako, raspoložena, no je li to bio trajni rezultat, nisam saznao, jer s njom nisam više imao kontakta. Nisam je više nikada vidio. A možda se dogodilo kao i u Svetom pismu, da je onaj nečisti duh izašao, ali je onda uzeo još sedam duhova, još gorih od sebe, pa se vratio i na kraju je stanje bilo gore od prijašnjega.

Ipak, prije nego što ste se rastali, po čemu ste zaključili da ste iz te žene uspjeli istjerati zle duhove?

To se vidjelo na vanjskom izražaja lica, na razvedravanju, na nasmijanosti, smirenosti i izražavanju zahvalnosti. Ta je osoba sama osjetila unutrašnje olakšanje, unutrašnje smirenje, a to se unutrašnje smirenje vidjelo i po njezinu vanjskom razvedravanju, nasmijanosti i izražavanju zahvalnosti onima koji su sudjelovali u tom njezinu olakšanju.

Kako ste se vi osjećali nakon obavljanja tog egzorcizma?

Nakon toga čovjek se osjeća, makar sam se ja tako osjećao, kao majka ili otac nad ozdravljenim djetetom, i njegovo je veselje gotovo ravno veselju onoga djeteta koje je ozdravilo.

Je li vam draga ta uspomena?

Da, to je draga uspomena, ali uspomena koja je uvijek vezana za ispit savjesti: da li sam u tom konkretnom slučaju bio dovoljno spretno oruđe u rukama dragoga Boga, to jest jesam li ja možda bio preuzetan u prihvaćanju one dužnosti. Možda bi tkogod drugi umjesto mene bio bolje sredstvo, bolje oruđe. Ali ja sam se toga prihvatio ne zato što sam smatrao da sam toga dostojan, nego zato što sam bio zamoljen.

Da li biste se prihvatili još nekoga takva slučaja ako biste bili zamoljeni za to?

Svakako teže nego prvi put, jer sam sada svjesniji kako je težak položaj egzorcista i kako on na se prima težak teret, tešku dužnost. Trebalo bi da ta osoba bude poput svetog Ivana i drugih velikih pokornika i velikih svetaca, koji bi, svakako, bili mnogo bolje oruđe u rukama dragoga Boga, nego što sam ja bio – završio je fra Mijo Đeno.

Napolju se već smrklo, i moj domaćin ponudio mi je da prenoćim u samostanu. Sutradan, časna sestra Silvija donijela mi je topao doručak, a i fra Đeno došao je da se oprostimo.

“Imate li možda još kakvo pitanje?” s osmijehom mi je rekao na rastanku i dodao: “Znate, možda sam u nekim stvarima bio malo nejasan, ali nisam mogao biti opširniji, jer – kako je rekao stari rimski povjesničar Tacit – više volim biti nejasan nego brbljav”. (Mario Profaca / VUS, 1971. / Yugopapir)