“Nedavno sam dobila sljedeću poruku od jedne čitateljice”, piše psihologinja Peg Streep za portal Psychology Today:
“Konačno sam to učinila. Nakon godinu dana otkada sam prestala kontaktirati s majkom, zvala sam ju i činila se sretnom što razgovaramo. Nakon toga sam je, u naletu amnezije, posjetila. Kako sam mogla biti tako naivna? Nije trebalo više od 15 minuta da se vratimo na staro. Da li je ona taj scenarij naučila napamet? Otišla sam nakon jednog sata osjećajući se poniženo. Da li sam ja jedina osoba koja je toliko glupa ili se ovo događa i drugima?”
Ako vas zanima moj odgovor: rekla sam joj da se slične situacije događaju toliko često da za to postoji posebna fraza – povratak na izvor. Fraza otkriva nesklad između onoga što znate intelektualno – da je izvor suh – i onoga što očajnički želite emocionalno, a to je nepresušan izvor majčinske ljubavi.
Ako postavljate pravila koja potom kršite, ako započinjete komunikaciju nakon dugih pauza te se potom brzo vraćate na stare prožvakane razgovore, znajte da u tome niste sami. Ako će vam biti od pomoći, ja sam to radila 20 godina, između dvadesete i četrdesete godine života. U stvari, i istraživanja su pokazala da je ovo ponašanje – bježanje iz sfere utjecaja majke i ponovni povratak pod majčine skute – češće nego što se misli.
Glavni problem je u tome što je riječ o scenariju koji je napisala vaša majka, a vaša je uloga samo sporedna. Ona je u toj priči i scenarist i režiser.
Moć i odnos između majke i kćeri
S obzirom da mit o univerzalnost majčinske ljubavi prožima čitavu našu kulturu, često se odbijamo suočiti s mogućnosti da roditelj može zloupotrebiti svoju moć nad djetetom. Obično zamišljamo roditelje kao dobroćudne i brižne vladare, čuvare miroljubivog kraljevstva, ali to nije uvijek slučaj.
Kao što je to Deborah Tannen sročila u svojoj knjizi razgovora majki i kćeri pod nazivom “Što si to obukla?”, roditelj ne samo što stvara djetetovoj svijet već i određuje na koji način će se taj svijet tumačiti. Kao mala djeca razumijemo što se događa u našoj obitelji – stvari koje se čine i izgovaraju, ponašanje i reakcije ljudi – zbog toga što ih naše majke tumače za nas.
Interakcije i ponašanje ljudi – pa čak i zlostavljanje i toksični odnosi – se normaliziraju; kao djeca, pretpostavljamo da je svako kućanstvo poput našeg, a spoznaja da druge obitelji funkcioniraju drugačije dolazi postupno i ponekad sporo. Povrh toga, ta spoznaja može koegzistirati s našom percepcijom vlastite obiteljske situacije. Smatramo da je normalno da majke viču na nas zato što vjerujemo da su to riječi koje odražavaju naš karakter – “težak”, “lijen”, “neposlušan” i “glup”.
Mislimo da se naše sestre i braću gleda drugačije od nas zato što su oni dobri, divni i ljupki, odnosno sve ono što mi nismo. Priznanje dolazi brzinom puža, a ne zeca.
Odraslo doba i osnovni konflikt
Najmanje voljene kćerke vjeruju da će ih odraslo doba osloboditi od bolnog osjećaja nedostatka ljubavi, baš kao što sam i ja mislila; prelazak u svijet odraslih slabo pomaže u rješavanju boli koja nastaje uskraćivanjem majčinske ljubavi i podrške. To je ono što nazivam „osnovni konflikt“ u svojoj knjizi detoksikacija kćeri: konflikt između rastuće spoznaje o tome da nas je majka ranila i žudnje za majčinskom ljubavi i odobravanjem.
Dok god je kćerka u konfliktu, imati će sklonost racionalizirati, opravdavati ili čak poricati majčina djela i ponašanja umjesto da se suoči s njima. Ovo je dio koji nazivam “ples poricanja”. Ovaj ples može trajati godinama, dok god je kćerka u konfliktu. Imam čitateljice koje su bile u konfliktu tijekom šest ili sedam desetljeća života.
Osam uobičajenih varijanti toksičnog ponašanja majki
Vodite računa da je ono što vas sputava da spoznate svoja toksična ponašanja činjenica da ste na njih naviknuti; metafora koju inače koristim je hrpa cipela i čizama ostavljenih pored vrata. Ne treba vam puno da se naviknete na prizor nagomilane obuće i prestanete je primijećivati. Na isti način funkcionira neprimjereno postupanje s drugima. Kako bi se održao mir vi počinjete ići niz dlaku majci i ako ste nesigurni tada otvoreno racionalizirate njezino ponašanje. “Nije to mislila” ili “ona je jednostavno takva”. Možda će vas u tome podržati i drugi članovi obitelji kojima je u interesu da ne ljuljate brod i ne remetite postojeće stanje.
Da razjasnimo, sve ovo su zlostavljački i toksični obrasci ponašanja. Budite bez sumnje.
1. Posramljivanje
Ovo može započeti u djetinjstvu tako što će se sitne pogreške i nepodopštine preuveličavati a okrivljavanje se može događati pred drugim ljudima. Posramljivanje je visoko personalizirano i obično započinje s “Ti uvijek” ili “Ti nikad”. Ako se ponavljaju dovoljno često, ove poruke se ugrađuju u dijete u obliku samokritike, navike uma koja krivi vlastitu pokvarenu prirodu za pogreške i padove koji nam se događaju u životu. Navika se ugrađuje u odraslog pojedinca i traje dok god se problem ne prepozna i dok se ne počne rješavati.
Mnoge studije pokazale su povezanost između slabog mentalnog zdravlja i depresije s posramljivanjem.
2. Nabijanje krivnje
Ovo je situacija kad mama igra ulogu žrtve a kćerku se podsjeća kako je mama zanemarena, i to nakon “svega” što je učinila za kćerku. Iako ima korijene u djetinjstvu, nabijanje krivnje najveći učinak ima u odrasloj dobi, posebno ako se postavljaju ograničenja ili se regulira kontakt s roditeljima.
Adelino iskustvo možda najbolje oslikava ovu situaciju: “Svaki put kada joj uzvratim komentar ili kad joj pokušavam spočitnuti njezinu zlobu, ona prekine vezu. Sljedećih dana me zove netko drugi iz obitelji – možda teta, ili otac, ili rođak – i kaže mi da se majka razboljela i za to krivi mene te me na kraju iskritizira zbog okrutnosti. Nakon toga slijede ‘Jadna ja’ izlaganja moje majke. To me izluđuje. I da, dio mene uvijek se osjeća krivom. Iako znam da sam samo žrtva u njihovoj igri.”
Adelina priča je prilično tipična i njezinu krivnju pojačavaju kulturna očekivanja, a to je jednostavno iskoristiti u praksi.
3. Uspoređivanje s drugima
Favoriziranje članova obitelji nije ograničeno samo na majke sklone drami; često se događa da roditelji različito tretiraju svoju djecu, čak i u inače zdravim i funkcionalnim obiteljima. Ta pojava je toliko česta da ima svoj naziv u stručnoj literaturi. Ovo se obično ne čini sa svjesnom zlom namjerom, iako negativno utječe na djecu u obitelji. Ponekad ima veze s majčinim osobnim preferencijama gdje se često favorizira dijete koje ima osobnost sličniju majčinoj, ili se majka osjeća ugodnije s djetetom koje zahtijeva manje podrške (ili obrnuto).
Toksična majka igra igru favoriziranja kako bi zadržala kontrolu nad svojom djecom – manipulira njihovom željom da budu majčini ljubimci i na taj način oblikuje odnose između braće i sestara. To radi svjesno i namjerno. Kritizira vas bez milosti kako ne bi bili previše puni sebe, uspoređuje vas s braćom i sestrama kako bi vas motivirala, itd. Važno je istaknuti da niste izuzeti od ove taktike ni ako ste jedinac ili jedinka. Uvijek postoje rođaci, susjedi, ili čak poznate ličnosti s kojima se može izvršiti negativna usporedba (Zašto nisi više poput nje? Zašto me ne učiniš ponosnom poput njezine majke?).
4. Prikrivena ili pasivna agresija
Majka može ispoljiti pasivnu ili prikrivenu agresiju prema svojem djetetu – a većina navedenih ponašanja ne uključuju ni vikanje ni vrištanje. Razvoj djeteta izravno ovisi o tome kako se roditelji odnose kako jedno prema drugom tako i prema ostalim članovima obitelji. Longitudinalna studija koju je proveo Patrick T. Davies ispitivala je djecu u tri različite faze – u vrtiću, u drugom razredu te u sedmom razredu – i uspoređivala učinke izravnih ili neizravnih roditeljskih sukoba na njih. Razlike između grupa su pružile vrijedne informacije o utjecaju roditeljskog neslaganja na djecu.
Djeca koja su bila izložena otvorenom sukobu – verbalnom bijesu, izbjegavanju komunikacije, neverbalnom bijesu ili fizičkom nasilju – internalizirala su simptome do drugog razreda škole i pokazala su sklonost izbjegavanju konflikata. S druge strane, djeca izložena prikrivenoj agresiji su eksternalizirala svoje simptome i postala emocionalno osjetljiva i sklona konfliktima. Adolescenti u sedmom razredu izloženi otvorenom sukobu nastavili su proces internalizacije i postali tjeskobni i povučeni, imali su problema sa spavanjem i bili su deprimirani. Adolescenti izloženi pritajenom tipu roditeljskog konflikta imali su problema s reguliranjem ponašanja, praćenjem nastave, agresivnosti i sklonosti prema kršenju pravila.
5. Izluđivanje (lažno optuživanje, poticanje nesigurnosti)
Iako se obično događa između odraslih pojedinaca, tužna je istina da roditelji to rade i svojoj djeci. Izluđivati djecu je nevjerojatno lagano i učinkovito zato što su roditelji autoritativne figure i ako oni kažu da se nešto dogodilo ili nije dogodilo dijete će vjerojatno povjerovati.
Izluđivanje je krajnje štetno za djecu koja bi u najboljem mogućem svijetu trebala učiti vjerovati svojim emocijama i mislima te brusiti vještine čitanja drugih ljudi; umjesto toga izluđivanje reže poput mača te uvodi sumnju u sebe i nesigurnost.
Takvo je bilo iskustvo od Robyn: “Moja majka bi nešto obećala, onda bi prekršila to obećanje i konačno bi negirala da je ikad išta obećala. Sad znam da je to bilo izluđivanje. Kad me je brat udario, ona me okrivila jer sam ga navodno provocirala, a kad sam se pobunila rekla mi je da je sve moja krivica. I to je izluđivanje. Ili bi jednostavno porekla da se nešto dogodilo. Stajala bi u kuhinji s rukama na bokovima i nazvala bi me lažljivicom ili bi me pitala zašto lažem. Strašno! Terapija mi je otvorila oči.”
Dobra stvar u vezi roditeljskog optuživanja u odnosu na ono bračno je da se s vremenom sve lakše može prepoznati.
6. Marginaliziranje i izrugivanje
Majke autoritativnih sklonosti ili narcisoidnih crta ličnosti orkestriraju odnose među djecom unutar obitelji – to je između ostalog suština favorizacije – ali ako jedno dijete učinimo predmetom poruge, na taj način držimo i drugu djecu pod kontrolom. Izrugivanje s djetetovim osjećajima i mislima, bilo kroz riječi ili geste prijezira poput kolutanja očima ili smijeha, nije samo okrutno već i zlostavljački jer potiče nesigurnost i mržnju prema sebi.
Čak i u odrasloj dobi, ako vam uvijek govore da je vaše mišljenje blesavo ili glupo ili da “nikog nije briga što mislite”, riječ je o manipulaciji koja se ne smije tolerirati. Briga za druge uključuje uzajamno poštovanje.
7. Žrtveno janje
Po mom mišljenju, stvar je najbolje opisao Gary Gemmill koji je primijetio da prisustvo žrtvenog janjeta dozvoljava članovima grupa ili obitelji da vjeruju da su bolji nego što jesu. Ako možete svaliti krivicu na nekoga – bilo da je riječ o trajnoj ili rotirajućoj ulozi – to vam daje za pravo misliti da bi stvari mogle biti savršene, samo da nema te jedne osobe. Ova taktika manipulativnim majkama daje uvijek spremno objašnjenje. Ništa čudno da je ova taktika pouzdani alat narcisoidnih majki.
8. Izbjegavanje ili opstruiranje komunikacije
Ponašanje kao da osoba nije govorila ili izbjegavanje odgovora su izravan način izražavanja ekstremnog prijezira, i iako je riječ o ponižavajućem i bolnom iskustvu za odrasle, za djecu je to apsolutno devastirajuće, pogotovo ako dolazi od roditelja.
Jedna čitateljica je podijelila svoje iskustvo: “Tihi tretman koji je prakticirala moja majka je bio zastrašujuć; mogao bi trajati danima, što predstavlja cijelu vječnost ako imate 6 ili 7 godina. Gledala bi ravno kroz mene, kao da ne postojim. Osjećala sam se kao da sam nestala s lica zemlje. Radila sam što sam mogla da je ne naljutim i da joj ostanem izvan pogleda; govorila sam malo i radila još manje jer sam se bojala. Moji napadaji panike započeli su u školi kad bi me učitelj prozvao, a tek sam na fakultetu uz pomoć terapeuta povezala svoj strah od izricanja mišljenja sa zlostavljačkim ponašanjem moje majke.”
Jednom kad prepoznate sva toksična ponašanja i njihov utjecaj na vas, morati ćete smisliti kako postaviti ograničenja u komunikaciji s majkom. Zlostavljanje jednostavno nije u redu.
