Hrvatska pjevačica zabavne glazbe, najpopularnija tijekom 1960-ih, Zdenka Vučković, preminula je u 78. godini nakon kratke bolesti. Pjevačku karijeru započela je u punom smislu te riječi – 1958. godine kada je kao petnaestogodišnja djevojčica nastupila je tada na prvom Opatijskom festivalu otpjevavši dvije pjesme.
Svevremensku “Moja mala djevojčica” pjevala je s Ivom Robićem, dok je skladbu Kućica u cvijeću” izvela sama. Oba nastupa – oduševila su festivalsku publiku, a “Moja mala djevojčica” poznatija kao „Tata, kupi mi auto“ odnijela je pobjedu. Nezaboravna je i njena izvedba pjesme “Zeko i potočić” kao i svojevrsna himna glavnom gradu “Zagreb, Zagreb” pravog imena “Tebi, grade moj”.
Oproštaj od festivalske scene imala je Zagrebačkom festivalu 1989. godine, kad je nastupila s pjesmom vrlo simboličkog značenja – “Odrasla je djevojčica mala”. Do kraja života je ukazivala na to kako Hrvatske nedovoljno cijeni svoje glazbene veterane i kako za njih u medijima i na glazbenim događajima nema mjesta.
O “Tata, kupi mi auto”
Što da joj tata kupi umjesto auta? Danas je sve to izvitopereno. Možda – Tata, kupi mi banku. Ali i to se dogodilo. Kada sam išla pjevati tu pjesmu u Opatiju, Audi mog tate bila su jedina kola na Lujzijani. Danas djeca bez problema dobiju auto i prije osamnaest. (Jutarnji list, 2010.)
O statusu prve jugoslavenske tinejdžerske zvijezde
Ispred škole, moje kuće, obožavatelji su stajali u redovima. Zvonili su doma, mama ih je sve tjerala. I od susjeda bi me uvijek netko vidio, rekao: “Ide Zdenka”, pa su se okupili. Tad me to smetalo, bila sam dijete. (24 sata, 2017.)
O tračevima
Najgore mi je bilo kad je jedna mlađa kolegica pustila glas da sam trudna s Ivom Robićem. Bilo je to od jala jer se i ona trudila, ali tih godina je nisu zamjećivali. Počela je u duetu, a nastavila solo karijeru, no takve ljude publika nikad nije odabrala za ljubimce. (24 sata, 2017.)
O suprugu Krešimiru Oblaku
Nakon Opatije ’58. mijenjao je mog klavirista Branka Bulića. No, nakon toga bila bih ga i zaboravila da mi Kamelija Zavrl, majka Huseina Hasanefendića Husa iz Parnog valjka, nije rekla da je zaljubljena u njega. Sreli smo se ponovno kad sam potpisivala ugovor za neke radio snimke. Bila je to ispočetka jedna simpatija izdaleka. Bio je 13 godina stariji od mene i mislila sam da je odavno oženjen. Onda me pozvao u Esplanade na ručak, poslije smo išli u kino i tako je počelo. (Nacional, 2009.)
O tvrdnji da će mladi misliti da su u njenoj generaciji postojali samo Arsen i Gabi
Ja time nisam željela njih uvrijediti, nego naglasiti da su postojali i postoje i drugi pjevači. No, taj “nježni” pjesnik i njegova žena, koja se nikada nije eksponirala kao prosta osoba, nazvali su me kad je to objavljeno i izgovorili stvari koje nisu za ponoviti. Arsen mi je rekao: “Mizerijo jedna, tko te uopće treba, Gabi i ja možemo pjevati pet puta na dan, tko si ti? Nemaš djece pa si puna mržnje.” Time je uvrijedio sve žene koje nemaju djecu. A ja sam od 58, od kada datira moje ime kao pjevačice, ostala naivna. I drago mi je da mi je srce ostalo dječje. (Nacional, 2009.)
O oduzimanju pasoša u Jugoslaviji
Iznenadila sam se kad je taj podatak izašao u knjizi književnika i disidenta Jakše Kušana. Piše kako su pasoše izgubili popularna hrvatska pjevačica Zdenka Vučković i general Janko Bobetko. Ne znam koliko ga dugo on nije imao, ali meni su ga oduzeli na dvije godine, zato što smo pjevali u dijaspori. Kad sam išla u Cleveland na koncert, uzeli su mi za zlo što nisam najprije išla u konzulat pitati za dozvolu. O tome se nije ništa znalo jer su me upozorili: “Nemojte se slučajno žaliti Titu.” U to je vrijeme i Vice Vukov bio prisiljen napustiti svoju zemlju i žalosna sam kad vidim da i danas političari koriste moć kako bi zabraniti koncerte Thompsona. (Nacional, 2009.)
O pjevanju pred
Titom
Po Titovoj želji pjevala sam s Markom Novoselom za jednu Novu godinu na Brijunima 60-ih. Bila je čast kad jedan predsjednik, bilo tko on bio, zaželi da mu vi pjevate. Za večerom sam imala čast sjediti uz Krležu. Bila sam pozvana da ostanem duže od gospođe Bele Krleže, ali nisam. Jer nikada nisam koristila takve stvari. Kako bih uopće mogla izgovoriti nešto poput: “Čujte, druže Tito, ja bih željela više nastupati.” A bilo je takvih. Kad sam odlazila, rukovala sam se sa svima, i kad sam došla do Petra Stambolića starijeg, rekla sam: “Doviđenja i pozdrav gopođi.” Nisam nikad govorila druže i drugarice. A on je na to poludio: “Gospođi? Mi smo ovdje drugovi.” Onda je Koča Popović ustao u moju zaštitu. (Nacional, 2009.)
