Dan kad se tresao Zagreb: Svjedočanstva Zagrepčana o najjačem potresu u 140 godina

“Da sam gledao film u kojem usred globalne epidemije ljude zadesi još i potres, ocijenio bih ga s mršavom dvojkom!” opisao je jučerašnje događaje jedan komentator na Twitteru i tako možda i ponajbolje sumirao svu bizarnost događaja koji su zadesili Hrvatsku.

Jer da se razorni potres dogodi baš u jeku epidemije i to u trenutku kad su mjere zaštite podignute na najvišu razinu, doista je nevjerojatno. Ali svi smo već naučili da stvarni život zna biti čudniji od bilo kojeg romana ili filma.

U nedjelju rano ujutro strahovita buka probudila je usnule Zagrepčane. “Što je to? Što je to?”, pitali su se dok su bosi i zbunjeni bauljali po stanovima. Potres! I to vrlo snažan! Nekoliko sekundi strašne buke i trešnje, a onda – mir. No tek tad srce je počelo bjesomučno udarati i znoj oblijevati čela. Što sada napraviti? Čekati ili bježati iz stanova glavom bez obzira?

Pred zgradama su se počeli okupljati ljudi, virusu unatoč. Držanje distance sada se činilo posve neizvedivim. Nije prošlo mnogo vremena, a tlo se ponovno zatreslo i iz kuća istjeralo i one hrabrije koji su mislili da će sve završiti samo na jednom potresu. Ali to gotovo nikada nije tako.

Uskoro je stiglo izvješće: Zagreb je nedjelju u 5:24 pogodio potres jačine 5,5 stupnja po Richteru, a nakon njega uslijedio je nekoliko slabijih te opet jedan jači, snage 5,0 stupnja po Richteru. Epicentar je bio na dubini od 10 kilometara na širem području Kašine.

Najviše štete nastalo je u samom središtu grada. Logično, jer ondje su i zgrade najstarije. Hrvatsku i svijet su ubrzo obišle fotografije razorene hrvatske metropole, a najpotresniji je bio prozor majki koje s tek rođenim bebama stoje ispred Petrove bolnice iščekujući nove udare.

Nadležne službe ubrzo su izašle na teren te se grad već u ranim poslijepodnevnim satima počeo vraćati u normalu – ako se normalom uopće može nazvati situacija u kojoj je ljudima zbog epidemije značajno ograničeno kretanje i svaki društveni kontakt.

Čuvajte se i pomozite jedni drugima – ali čuvajte razmak. Tako je glasio glavni savjet, ali kako to uopće izvesti?

Evo kako su potres doživjeli i što su neposredno nakon udara napravili neki naši sugrađani:

Marija (62), Srednjaci

“Živim na 17. katu nebodera u Ulici braće Domany i mi smo se već nakon što je završio prvi potres, sjurili niz stepenice na ulicu. Tamo smo dočekali drugi udar. U stanu je bila takva buka da nam se činilo da se čitav neboder ruši. Sa sobom nismo uzeli doslovno ništa. Samo jaknu s vješalice. A kasnije se muž vratio u stan po dokumente i novac. U parkiću ispred nebodera smo proveli oko tri sata. Nismo znali što ćemo pa smo čekali, a kad su se susjedi počeli vraćati u stanove, vratili smo se i mi. Nismo imali drugu opciju. Jedan susjed, arhitekt, rekao nam je da su ti neboderi dosta solidno građeni i da su sigurni, iako su tako visoki. Nadam se da je to istina. Nemam što drugo nego se nadati.”

Tomislav (47), Knežija

“Već na prvi udar, žena i ja smo uzeli djecu i istrčali van. Sjeli smo u auto i tako proveli neko vrijeme. U park ispred zgrade je sišlo dosta susjeda, ali, moram primijetiti, svi su se držali podalje jedan od drugoga ili su isto sjeli u svoje aute. Nismo znali koliko će to sve trajati i hoće li biti još potresa, a kako smo već bili u autu, krenuli smo se provozati i napuniti gorivo. Ali na tu ideju s gorivom došli su i svi ostali tako da je na pumi bila strahovita gužva i ljudi su stajalu u kolonama koje su se protezale sce do ceste. Čitava jedna vozna traka bila je zauzeta autima koji su čekali u redu za gorivo. Kad smo napokon došli na red i natankali rezervoar, uslijedio je novi šok. Kartice nam nisu radile i nismo mogli platiti gorivo pa smo zaposlenicima ostalili osobnu iskaznicu i vratili se kući po novac. Skupili smo nešto eura i kuna i jedva platili račun. Kasnije su nas iz banke obavijestili da je zbog potresa došlo do poremećaja u kartičnom poslovanju i nije se moglo plaćati karicama. Na sve to, još i šok da nešto ne valja s računom i da ne možeš do gotovine. Vratili smo se kući oko podneva.”

Milan (70), Trešnjevka

“Kad je zatreslo, mislili smo da se kuća ruši! Žena i ja smo izašli van na cestu onako u kućnim šlapama i pidžamama. Samo smo na brzinu navukli jakne. Vani smo dočekali i onaj drugi potres. Strašno je to bilo! Ne sjećam se takvog potresa! Kad se malo smirilo, žena se vratila u stan i uzela dokumente i još neke stvari, sjeli smo u auto i zaputili se u Garešnicu. Tamo imamo vikendicu. Putem smo stali i kupili nešto stvari i hrane i sad smo tu. Zasad se ne vraćamo u Zagreb. U karanteni možemo biti i ovdje.”

Ljerka (75), Centar

“Strašno! Strašno! Ni sada još ne mogu doći k sebi! Čitav stan se ljuljao, knjige su popadale s polica, luster se njihao tamo-vamo, a čulo se i neko krckanje. Užas! Kad je zatreslo, izašla sam na stubište gdje su bili još neki susjedi. Imam divnu jednu gospođu koja živi u stanu pokraj mojega. Ona mi je puno pomogla i uzela moj kaput. Ja se ničeg nisam sjetila. No kaputa, ni dokumenata, ničeg. Ubrzo me zvala kći i došla po mene. Sad sam kod nje jer je naša zgrada jako oštećena i pitanje je hoćemo li se moći vratiti. Ne mogu vjerovati što me snašlo pod stare dane. Ne znam hoću li više ikada moći ući u svoj stan!”